- Uz kakve etičke principe si odrasla?
Ja sam Jugoslovenka. Tako su me vaspitali moji u jeku ratnog i postratnog nacionalističkog ludila koje je vladalo našim prostorima. U našoj kući nisu se gledala prezimena ni ko je šta pa sam tek u školi doživjela šokove da se druga djeca ponose time da razlikuju njih i nas. Ja ne znam ko su to bili mi, a ko oni, mene tako nisu učili. Nema više onog bosanskog duha o kojem su mi pričali roditelji, da smo svi svoji, da nije važno ko ti dođe na kafu dok je dobar čovjek, ljudi su istraumatisani, puni mržnje i željni zidova koje podižu prema košmijama okupljajući se u male zatvorene klaustrofobično ksenofobične kružoke. Jača i islamizacija i islamofobija, s druge strane pravoslavni popovi žive u svojim dvorcima i huškaju narod, a katolički su puni lažnog morala i pedofilije. Ti ljudi su duhovni vođe i oni diktiraju kako nam je. Svašta se u Bosni podvaljuje pod feminizam, nešto što prije rata nikad ne bi prošlo kao sloboda. Rizikujem da neke uvrijedim, ali znate šta, nije me briga jer moji etički principi su istina i sloboda i rizikovat ću apsolutno sve da dignem glas protiv bilo čega što te pojmove ugrožava. Još uvijek naivno i gotovo priprosto reagujem na svaku vrstu fašizma i žalosno je što se to smatra ekstremizmom ili nekulturom. Vidite, moje pjesme su surove i često proste i mnogi se skandalizuju oko toga, smatraju šta sad ona prostakuša hoće, a istovremeno im nije prosto da podrže ratne zločince i zločinke, nije im prosto kad šute o nasilju nad ženama bilo ono pojedinačno ili sistemsko ili čak ukomponovano u religijske dogme, nisu im proste religije koje ulaze u ženski polni organ nego sam prosta ja kada spominjem sve to zajedno na način koji je direktan i udara tamo gdje i treba. Šutnja je privilegija koju niko od nas u regionu ne bi smio da njeguje. Nije me strah tih sterilnih uplašenih ljudi koji se boje naziva polnih organa, a ne boje se svojih komšija koji na sva usta govore o ljubavi, a privatno su mučili, ubijali ili podržavali one koji to rade. Koji s njima sjede na terevenkama pa čak i književnim okupljanjima, a okomljuju se na one koji im nisu prijetnja samo zato što su se usudili podići glas. Danas baš čitam po ko zna koji put gnjusne uvrede i prijetnje upućene bosanskohercegovačkoj spisateljici Martini Mlinarević Sopti. Prvo su se zgražali na objavu fotografije nakon operacije jer što je žena na Balkanu bez obje sise koje služe isključivo kao predmet muške požude i dojenje djeteta, nikako i nipošto ne pripadaju samoj ženi, a sada prijete silovanjem, zazivaju joj bolest i smrt. To su uglavnom porodični ljudi, slikaju se s djecom i ženom, a ta djeca će sutra da rade isto što i roditelji i tako se krug mržnje i psihopatije zatvara i ne znam postoji li uopšte nada da ikad ovdje zaživimo kao ljudska bića, bez kriminala, mržnje, rata i želje da komšiji crkne krava.
Perverzija u kojoj živimo mnogo je gora od ičega što sam ja u stanju da napišem.
- Ko je iz Bosne tvoj poetički srodnik? Postoji li takav takva uopće?
Nisam primijetila da iko piše na ovaj način, ali pomenula bih Faruka Šehića i Tanju Stupar Trifunović kao sjajne književnike koji pronose glas o Bosni kao zemlji u kojoj postoji kvalitet. Asja Bakić je takođe odlična, pogotovo u svom feminističkom angažmanu.
- Sonja, jesi li ti žena koji žuri ili koja kasni?
Ja sam ti na sve u životu zakasnila. Šalim se, ali mislim da istodobno kasnim jer živim na prostorima koji vječno kaskaju za ostatkom svijeta i istodobno i žurim jer se trudim da gledam naprijed, da stvorim za sebe jedan slobodniji prostor, ako ne ovdje onda negdje daleko.
- Kako vidiš sebe u budućnosti?
Vidim se u nekom totalno drugom filmu od ovoga. Ovo je priča koju sam ja morala da ispričam, jednostavno je moralo da se desi, da izađe iz mene kao erupcija svega nagomilanog kroz godine, svih toksina koje svi mi gutamo da bi bili dobri drugari, kćerke, sinovi, kolege. Želim da ta poezija dođe do svih do kojih treba doći. Da se čita, da utiče na ljude. Prezadovoljna sam prijemom na fejsbuku, svim tim ljudima koji su prepoznali da je ono o čemu pričam važno, a ne trivijalno, da se ne radi jedino o pički, kurcu i jebačini nego oslikavanju našeg mentaliteta od kojeg svi mislimo da smo pobjegli, a svuda je oko nas, u načinu na koji nas komšinica ispituje o reproduktivnom zdravlju, u načinu na koji rulja reaguje kad smatra da je neka žena drolja, u načinu na koji se ophodimo prema bližnjima, sve je to u nama, sve ono najprizemnije i ono za što ne bi vjerovali da posjedujemo, sve to klija i buja dok se mi tješimo da smo iznad toga i da je sve dobro dok šutimo i živimo u svojim mikrokrugovima gdje su takve pojave svedene na minimum. Ne možemo da se izolujemo od tla na kojem rastemo, a slabo uspijevamo.
Želim da ljudi budu svjesni gdje su, ko su i što sve postoji na što se odmahuje rukom i misli se nije tako strašno da bi se moglo da zaspi noću. Želim da te pjesme nađu put do svakoga kome trebaju. Dosad sam vidjela da trebaju mnogima. Jer koliko ranjavaju toliko i nude utjehu. Da nismo sami.
- Kojim ritmom nastaju tvoje pjesme?
Ubrzanim, haotičnim, neuroznim. Sve izbacujem kao žuč, bez uljepšavanja i korekcija. Nekad napišem deset pjesama u jednom danu, ali ne trošim puno vremena na to, riječ je o minutama. Nisam tu zbog suhe estetike, to ostavljam elitama, tu sam da prenesem misao, ideju, priču. Za mene poezija nije rudarski posao. Mogu ja da se pretvaram i da pričam o trudovima koji bi trebali da budu adekvatno i izdašno honorirani, ali s obzirom da zarađujem za hljeb nečim drugim, ovo mi je zabava i ventil i nešto oko čega mi je neumjesno da kukam. Onaj kome je poezija rudarski posao bi trebao da razmisli da se posveti nečem drugom.
- Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koriste kao političko sredstvo? Šta misliš o tome?
Tekst naprije mora da bude umjetnički uspio i dovršen, a onda tek možemo da sagledamo i poruku koju nosi. Neki se toliko trude da prenesu poruku da tekst ostane na kraju mlak i običan pamflet. Podržavam politički aktivizam u pjesništvu samo do one mjere do koje to ne narušava kvalitet teksta.
- Da li su neki tvoji tekstovi političko sredstvo?
Jesu. Mnogo njih zapravo. Trudim se da osvijetlim sve aspekte naših života i problema s kojima smo prisiljeni da se nosimo. Međutim, ne želim da kao autor zauzimam političku poziciju van tekstova radi nekakve sopstvene samopromocije, ne želim da uopšte skrećem pažnju na sebe jer sve što je važno već je u mojim tekstovima. Ljudi imaju nezdravu opsesiju autorom i njegovim životom, bolesni su od potrage za osobom koja stoji iza pjesama i zato se ja uporno ne otkrivam jer prezirem trend da se od pisaca stvara lutke koje trbuhozbore ono što im je marketinški pametno i što će bolje prodati njihove knjige. Odbila sam neke značajne ponude zbog očuvanja svoje anonimnosti. Jer sve ovo o čemu pišem bilo bi zasjenjeno mojim likom, ljudi su takvi, kopaju i uspoređuju i pjesma kao sredstvo osviještavanja pada u drugi plan. Namjerno plasiram kontradiktorne informacije o sebi i igram se identitetom jer želim da me jedino pamte po mojim pjesmama. Bilo da ih mrze ili vole, ali smatram ih izuzetno bitnima, bitnijima od toga ko sam ja, kako se oblačim, što jedem i kakva mi je frizura.
Iskustvo sa fejsbukom pokazalo mi je koliko su ljudi opsjednuti potragom za autorom. Valjda je to u ljudskoj prirodi, ali ono što sam doživjela kao žena koja zaista otvoreno piše o apsolutno svemu, ženskoj tjelesnosti, seksualnosti, abortusu, braku, komšijama i politici je bilo iznenađujuće. S jedne su strane ljudi oduševljeni, a s druge postoji onaj broj ljudi koji je htio da pošto poto dozna ko se krije iza tih riječi i da mi pokuša skrenuti pozornost da mi je pametnije malo stati na loptu, utišati ton. To je dolazilo uglavnom od muškaraca. Postoji određen broj muškaraca koji ženu koja piše o seksu nastoji posjedovati, kaznili bi je i ukrotili i istodobno je žele i ne vjeruju da neko ko piše o seksu nije spreman na seks s njima. S obzirom da ne znaju s kim pričaju, najveći im je strah je li autor tekstova muškarac. Homofobija je izuzetno jaka na našim prostorima i ta potreba da se ženi patronizira i ako se ne uspije u tome onda mora da to uopšte nije ni prava žena. Zato sam ustrajna u svojim tekstovima. Da im, prosto rečeno, zatvorim usta. Skaredno je i bolesno da u ovom stoljeću Bosna strepi od parade ponosa, da se samozvani veliki vjernici prijete homoseksualnim osobama svim raspoloživim oružjima pa čak i svojim jadnim udom. Skaredno je da s takvim osobama moramo da ulazimo u dijalog. Da se muškarac u Bosni u ovom stoljeću ponosno hvali da je bivšoj rekao da je kurva. Da ga progoni strah je li homoseksualac ako ga je zaintrigirao razgovor s nepoznatom ženom koja možda uopšte nije žena. Da ga više zanima tuđi pol nego um.
- Čita li Sonja Adamov svoje suvremenike?
Sve manje. Pretežno čitam stranu produkciju jer mi je do domaćih dobrih autora mnogo teže doći (fejs je tu puno uradio i na tome sam zahvalna). Najviše zato što ne vjerujem našim urednicima i izdavačima i što nam često poturaju slabije naslove iz nekih svojih razloga i po sistemu „ruka ruku mije“ i što sam u par navrata bacila svojim trudom zarađen novac na naslove koji mi sada prašnjavi stoje na polici jer su nečitljivi i jer ću radije da pogledam dobru seriju nego se mučim s nečijom zadaćnicom od stotinjak stranica (pogotovo kada je riječ o etabliranom autoru koji s tom knjigom da je nepoznat ne bi prošao ni prvu uredničku ruku). Više sam odlične poezije pronašla na fejsbuku nego u našim bibliotekama. Nikad nisam pretjerano padala na suviše razvikane autore, uvijek mi je u tome bilo puno više fejka nego stvarnog i autentičnog glasa. Uvijek sam više voljela disidente nego mainstream. Čak i konkursima pristupam s dozom ironije i smijeha. Mladi pisci su naivni, bila sam i ja, bude mi žao kad se trude i šalju, lijepe markice i nadaju se da će neko pošten da prepozna njihov talent, a unaprijed se znaju rezultati i ništa nije anonimno pa se sa zvijezdama dogovaraju pobjede, a naivna raja čeka do užeg izbora. To su takve prljave igre da jednostavno iz principa ne želim da podržim te i takve autore jer ukoliko ih se već podržava kroz porezna davanja da bi se jednim te istim ljudima davale izdašne potpore za i ne toliko sjajne rukopise, a neke i veoma slabe i polupismene, ne želim da dodajem još svog novca za kupovinu njihovih knjiga. Mladi talenti skoro pa nemaju šanse, ne ukoliko ne pišu na šablonski način koji neće nikoga ugroziti, poljuljati nečiji zvjezdani status i ukoliko im je poezija ili proza drukčija, pomaknutija i svježija od onog što se nudi. Ljudi nisu glupi, sve se to vidi i zna, teško je u ovako malim državama uopšte i govoriti o pravdi i poštenju kad se u svim segmentima sve svodi na klanove i korupciju. Meni je već smiješno kad mi ljudi govore da konkursi daju šansu mladim autorima jer to nije cijela istina i više je iznimka nego pravilo. Ne kažem da nema toga i vani, ali u manjoj mjeri i veće su šanse da će te proslaviti talent, a ne druženja s podobnima. Nakon ove igre, bacam se na strano tržište s nečim potpuno drugim ako me život i njegove surove obaveze ne odvedu u drugom smjeru.
- Kada bi imala priliku da sjedneš i porazgovaraš sa nekim piscem iz svjetske povjesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?
Henri Miler, uvijek. Sirova seksualnost i vrhunski tekst, dvije stvari koje cijenim.
- Šta je za tebe ženska književnost, stvaranje, «žensko pismo»?
Žensko pismo je ono koje govori o tabuima. Kod nas je tabu i pomen menstruacije. Kad sam pisala o seksu na vrlo eksplicitan način, ljudi su me nazivali prostom, nepismenom (ovo mi je posebno slatko) i govorili mi da se smirim malo. Nema žena što da piše o seksu osim ako ne piše o vođenju ljubavi na ružinim laticima ili da ubaci barem malo suptilnosti i obavezno potčinjenosti njemu inteligentnijem, učitelju, moćnijem. Nema žena što da bude direktna, surova i sirova. To se ne smatra ženskim pismom, a ja smatram da ipak jest. Žensko pismo mora da drma patrijarhat. Mora da razobličuje ustaljene norme i pravila. Mora da piše o seksizmu. Mnogi mladi muškarci, a posebno stariji nisu svjesni što je uopšte seksizam. Govore mi da mi ne pristaje da pišem o tome. Da pretjerujem. I o tome pišem, o tim pokušajima muškaraca da me koriguju, poduče, smire, ukrote. Neki misle da sam muškarac ili makar transrodna osoba jer ne može „pravo“ žensko da piše ovako. Meni je to sve smiješno. Muškarci o seksu pišu previše, a žene premalo.
Bez ženskog pisma nema dobre književnosti. U njemu je uvijek ugrađen bunt koji je puno iskreniji od muškog bunta koji se očekuje i to dakako kao već odavno prežvakano frajerisanje, glumljenje boema i bonvivana koje podržava postojeće muško ženske odnose i ugrađeno je u temelje patrijarhata. Muka mi je od svih tih muških pjesnika i pisaca koji slave ženu s velikim Ž, od njihovog seksizma i svođenja ženskog bića na muzu, sredstvo, na mitsko biće koje je hirovito, osjetljivo i nježno i služi kao negativ muškom biću. Muka mi je od frajerske poze u pismu, puno bi revolucionarnije bilo da ti muškarci sjednu i pišu kao osobe, ne kao zamišljeni junaci iz priručnika za heroje i zavodnike. Oni koji to uspijevaju su vrhunski pisci i tada nije bitan ni pol nego ostaje čista književnost kao ogledalo naših dvojbi, identiteta i života. Sve što je glumljeno i što podržava ustaljene uloge u patrijarhatu i kapitalizmu ne može biti dobra književnost.
Kolegica
Javila se jutros
Ko sjena, niotkuda
Da upita kako sam
I što radim
Javila se sa svojim uredno posloženim
Životom
Poslom, mužem
I dvoje djece
Đe si Sonja sto godina
Jesi živa jebo te
Kako vodiš ti sad svoj svijet
Jesi još alkosica
Padavičarka
Ili si sada prešla na kuvano vino
I sevdalinke
Imaš li šta novaca, radiš li
Kako ide sa muškarcima
Nemaš djece, ha
Ajde ajde biće to polako
Nađi nekog, nek ti rodiš
Pa poslije vidi
Možeš i sama
Sjećaš li se bogati našeg
Raspalog stana
Faksa i onih zima
Kad smo ganjale metalce
A i oni nas
Kad smo pile sve što se moglo
Padale u snijeg ko u crvotočinu
Mrzle se i preznojavale
Jurile potpise i profe
Vazda kasnile s kirijom
Tjerale vraga
Sjećaš li se onog tvog
Gdje je on, šta radi, ja čula da se oženio
U Americi kamion vozi
Joj što ti je sve ovako pesimistično
Na profilu
Kakve su to slike, draga
Daj malo vedrine, malo meraka
Lijepa si mi bila, sad ne znam šta ti bi
Ja, nego vidi bogati ove moje klince
To se samo igra, samo skače
A jesu dobri, ha, nije što su moji
Moraš Sonja i ti sebi jedno ovakvo
Uzmi život u svoje ruke,
Ma kakvo inostranstvo, sjedni tu bona
Može se i ovdje, samo treba kopat
Kopaj Sonja
Neće ništa s neba pasti
Osim onog crnog snijega
U tvojim pjesmama
Valjalo je naći vremena
Valjalo je naći vremena da se
vratim u sve te priče, imena i stanove
tada sam ljetovala isključivo pokraj rijeke
utopljena u mekoću komaraca i tvojeg pazuha
nosila sam šarene haljine dugačke kao kičma
moje majke
ona je znala tada, isto se iznova sprema
hodaćemo malo, pa ćemo odsjesti u novoj sobi
sa drugim imenom
ja ću naručiti jaja, ona samo kafu
ostaćemo dok nebo ne zamagli u šolji
i onda, možda baš onda, zazvoni telefon
i neki novi ti
Glas ti je isti, kao prošlog ljeta, sjediš ispred benzinske
i dogovaraš utovar sa jaranima
onda mi kažeš, što ćemo ti i ja,
eto reci mi što ćemo
Valjalo je naći vremena da se
vratim u sve te nedjelje bez žestine
sve te žene s kojima sam se budila
mazala njihova lica, trbuh i ruke
i opet, nijedna krema za sunčanje nam nije pomogla
sijale smo kao ugalj na proplanku
vodale se kao sestre, kao djevojke, kao nećakinje
i ništa se neobično nije desilo
ništa osim par tih pitanja sa istog broja, pod istim
imenom
evo reci mi što ćemo
sada ti i ja
rekla sam ti gdje sam, koliko dugo sjedim
i ništa ne preduzimam
Majka me polako uzima sebi, podiže me
zove konobara
i ne ostavlja bakšiš
Nisam imala sitno, promrlja, kada spozna
moje oči na svom platnu
U autobusu je ugodno, Hrvatska je topla
Hrvatska nas dočekuje, Hrvatska naš želi
Moje pjesme će procvjetati na Jadranu
a tek ime, ovo ime
bože moj
Ljubavna pjesma
Ljubavna pjesma je pjesma o našim pokretima u sjenu
kad smo poput perja, laktali se nad svetim nebom
onda smo dobro zaškripali rukama, nas dvoje, ljudi bez sjaja
samo lica obrnuta kao presvlake sunovrata
Ljubavna pjesma je kada te vodim ulicom nakon potopa sela
i ljubim prste unutar kragne
kako je krhko kamenje, kada tumaraš trijezan
u gradu, u kojem me nikad nema
a svaki put sam tu, sjedim u busu, pokraj konduktera
putujem napolje, putujem kući
Kući što nema rogove, samo plavi krov
jednu sobu,
beskrajno dugu, tipično julsku
pretvorenu u močvare
i ježenje kože
Ko je ta kuja
kad smo bili u parku, gledali su nas
pa kasnije u kafani kod Mileve
sklanjali su glavudže, nisu se trudili
samo otresito, samo otresito, ponavljao si
pusti ti da oni rade svoje, jebeš im mater
ionako ti ne mogu ništa
neka pričaju
ko je ta cura, ko je sad ta kuja s njim
šta si on misli, tako svako veče druga
ispala joj slina, ona bi da pije
vrti se u krug, u kurac više sa krugovima
cijeli život samo neki krugovi
odi mi, dođi mi
misliš ti da ja nisam umrla od ove žestine
da meni srce radi kao frižider
da ima još vremena, rekla bih ti svašta
ali žurim na vlak
žurim na bus
evo čeka me taksi
ej jebote, pa rekla sam, čeka me otac
spremio punjene paprike
znaš ti kakve paprike sprema moj otac
Treba mi muško
Treba mi jedno muško da mu ne govorim
šta da mi radi
dok jedemo lubenicu
a ja upirem prstom u nju, pa kroz nju
dubinski je satirem
pa onda gutam
Treba mi jedno muško, veliko ko moja kuća
da ga složim na kamaru
ko lego kockice
da se slažemo i ubadamo
jedno u drugo, ko sok od breskve sa usnama šljive
da me primi, da ga primim
oko stola, pa u svijet
Treba mi jedno dobro muško
da mu ne govorim uđi ovdje
nego da sagori mu krastavac ko roštiljska kobasica
da ga viskijem zalivam
a on kaže joj što me ložiš
ložiš me ko ovo malo pljuvačke
na jeziku, koja nikad ne isparava
Treba mi jedno prokleto muško da ga šibam
sve gore do brda
kosti da mu rastavim
jaja da golicam
6,425 total views, 2 views today
