Razmišljam ovih dana o nama kao društvu i o tome koliko smo se malo odmaknuli od devedesetih, pa mi se čini logičnim krenut od toga što su to život i sloboda. Znam da je pretenciozno krenut od toga, ali u ovoj poplavi kiča, patetike, viktimološkog narativa s druge strane i odbijanja onih koji bi prvi to trebali, da budu predvodnici promjene društva, bez da rastumačimo ova dva pojma, ne možemo uopće krenut dalje.
Dakle, što bi to trebao biti život, evo recimo u Kninu? Zamišljam ga kao jednu vruću ljetnu nedjelju, u kasno poslijepodne, kad se grad pomalo budi, ljudi počinju izlaziti iz kuća, igrat balote, družit se po lokalima, šetat po tvrđavi ili uz Krku, ispijati piva po kafićima i općenito voljeti svoj život, grad i ljude iz vlastitog grada. Jednom rječju život je kad su ljudi zadovoljni, opušteni, mirni i slobodni.
Kako pak nacionalisti zamišljaju život? U boljem slučaju tako da u njemu ne sudjeluje nitko od osim njih, točnije da svi misle isto, ozbiljni su, poštuje se red i patrijarhalni poredak i općenito nema nikakvog mjesta za živost, za to da se bude drukčiji, čak i misli drukčije, a kamo li radi nešto u tom smjeru. Nacionalisti pak, u gorem slučaju, budući da im je nemoguće ostvariti tu idealnu situaciju, život vide kao stalnu borbu da se riješe svih tih drukčijih, vječno vode bitke i ratove, stalno su zbog toga napeti i uvijek im je važnija forma od sadržaja, jednako kao što uvijek vide ono što drugi rade ili su napravili njima, a nikad obratno.
Boris Dežulović je prošle ili pretprošle godine, s razlogom u Novostima, na godišnjicu Oluje, objavio svoj tekst o Oluji, pišući o kolovozu ‘91., o balvanima, nacionalističkom ludilu i apsolutnoj iracionalnosti onih koji su na njima inzistirali, pokušavši pokazati da se nije iz ničega dogodila ‘95. Ovaj tekst je imao gotovo jednaku snagu kao njegova kultna reportaža iz spaljenog i okupiranog Vukovara ‘91. Međutim, on je godinama prije toga ispisao desetine tekstova o onom što se događalo u kolovozu ‘95., kao i sjajnu zbirku pjesama o Lori. Sve to skupa je bila reakcija normalnog i beskrajno talentiranog čovjeka na ono što ga je okruživalo.
Drugim riječima, uvijek su na jednoj strani život i normalnost, a na drugoj nacionalizam. Barem je to kod nas sad već tri desetljeća tako.
Jednom zgodom sam sasvim slučajno, u Islamu Grčkom 2007., upoznao dva najbolja prijatelja, fetive Kninjane, jedan od njih je Srbin, a drugi je Hrvat. I obojica su čitav rat provela u Kninu. Prvi naravno ni od koga diran, sve do Oluje, kad kao sedamnaestogodišnjak jedini od familije nije želio napustiti rodni grad, pa je zajedno s 200-njak preostalih u gradu proveo desetak dana u UN-ovoj vojarni u gradu, da bi se nakon toga vratio u kuću, provaljenu i opljačkanu, ali ipak uvjetnu za život i ostao u njoj do danas. Drugi je pak u ludilu krajinskog režima izdržao tako što su ga susjedi i prijatelji Srbi čuvali. Međutim, rekao mi je kako su najveći broj Hrvata iz okolnih sela odmah protjerali, a da ih je u samog gradu ipak dosta ostalo. No, svako malo bi neka od paravojski došla do Knina, nekoga pretukla, nekoga ubila, pa su i iz grada, nakon svakog takvog posjeta, ljudi u strahu odlazili. Njih dvojica su uglavnom sačuvali prijateljstvo i pokušavaju održati zajedničko sjećanje na život, upravo onakav kakvog sam opisao na početku teksta.
Što je zapravo, kad stavimo sa strane rat i ta dva egzodusa, najveća tragedija tog Knina pa i čitavog zaleđa Dalmacije koje je bilo okupirano, da bi ‘95. bilo oslobođeno. Pa upravo u tome što se tamo nije vratio život i što to nije nimalo slučajno. Kolindi i sličnima odgovara to apsolutno ništavilo i pusta zemlja, jer jedino od upornog održavanja ratnog narativa misle da imaju političke koristi. Iako je svakome jasno da je pusta zemlja, u kojoj žive rijetki preostali ljudi, puni tuge i bez ikakvog životnog optimizma, a takvih je tamo najviše, neovisno o tome koje su nacionalnosti, poraz i za državu i za društvo. Svaki put kad odem u Knin ili prođem tim krajevima, ta pustoš tog dijela Dalmacije me duboko porazi. Upravo kao i prije dvije zime kad sam se vozio zaboravljenom cestom od Zatona Obrovačkog preko Zelengrada prema Kninu, ugledavši tek dvije smirene krave koje opušteno šetaju sredinom ceste, jer znaju da njome više nitko ne prolazi.
4,494 total views, 1 views today
