Hodopisci, sebe i nas radi
O poetsko-proznom rukopisu
„Nevidljiva Bosna“
Omera Ć. Ibrahimagića i Mehmeda Đedovića
Izdavač: P.E.N. Centar u Bosni i Hercegovini, 2023.
Ima tome godina i ko zna koliko (ne)namjernih susreta, u kojima mi je Mehmed Meša Đedović – uglavnom uz riječ, usput, takoreći kao aneks glavnoj temi naših razgovora – znao pripomenuti da sa Omerom Ć. Ibrahimagićem ima običaj zaputiti se stazama i bogazama, manje ili više (ne)poznatim, pa obilaziti, upoznavati, saznavati štošta o starinama Bosne. Pohodili su ostatke starih utvrda, manje ili više očuvane tvrđave iz davne i još davnije prošlosti, susretali se s ljudima na tim mjestima, saznavali ili samo pokušavali saznati nešto od onoga što je za ta mjesta vezano i što je važno… Priznajem kao bar za mali grijeh to što se, tokom tih susreta s Mešom, nisam nešto posebnije zanimao za ono što su doživljavali. Doduše, ni Meša u takvim prilikama nije mnogo detaljisao, već se samo – stekoh osjećaj – htio pohvaliti time da, sa Omerom, čini ono što jeste plemenito, zanimljivo i vrijedno hodoljublje, ali i prilično samozatajno, nekako intimno, više kao dokaz njihove silne znatiželje, nepatvorene i iskrene težnje za otkrivanjem nečeg novog, nego kao nešto što bi trebalo postati originalno i oplođeno obilježje njihovog poetsko-proznog habitusa.
Prošle su godine, nanizalo ih se – kako saznajemo – skoro punih 18, zaturio sam negdje u memoriji to Omerovo i Mešino potvrđivanje bogatog i svestranog sabesjedništva i, naročito, saputništva, kad se čuh s Omerom i saznadoh da je finaliziran rukopis Nevidljive Bosne. Reći će mi o čemu se radi, nimalo između redova podvlačeći da je u pitanju udruženi autorski postupak – on je zasukao rukave i nudi pjesmu, a Meša prozni (putopisni) medaljon o određenom mjestu, konkretnoj lokaciji, doživljaju onoga što su vidjeli i čuli, saznali i upoznali. Nije mi morao reći, to se od prve naslutilo: radi se o originalnom pristupu, u šta će nas – u nadahnutoj Prolegomeni na početku rukopisa – Omer ovako uputiti: Ispisivali smo svojevrstan homage i milovali tlo i predjele što hlape i iščezavaju iz sjećanja i kazivanja; odavali smo počast državi koju se svojski trude pocijepati, ali koja i dalje o(p)staje, dok ina carstva i kraljevstva bivaju zametena. Upravo tako smo, uz neizbježnu interpolaciju, iskovali neveliko, ali iskreno hodočašće i putopisje po sjeveru, istoku i sredini Bosne Ponosne. I da, kamo sreće da smo brojne dobre ličnosti (i njihove stavove i njihova djelanja) preko čijih smo višestoljetnih tragova stupali, uspjeli uštirkati u današnji vakat; e da bi nekim čudom od ove naše veresije možda konačno uspjeli napraviti gotovo.
Ta, krajnje efektna Prolegomena, sasvim je, držim, dovoljna za to da čitaoca zaintrigira i natjera da što prije i što „gladnije“ zaplovi rukopisom. Nimalo slučajno, naravno, sve počinje zapisima Maka Dizdara i Miroslava Krleže o stećcima, tek toliko da onaj ko drži do sebe i do ove zemlje, to ne zaboravi i zauvijek upamti. Vrlo pažljivo, s elokventnom ekspresivnošću koja najavljuje i obećava spajanje različitih parčadi prošlosti u mozaik, uvodimo se u doživljaj dvojice hodopisaca, koji se međusobno solidno razumiju i epike (h)istorija nerazumnih svim ovdašnjim plemenima, a razumljivih za svakog do nas ponaosob… Tako čitalac biva posve pripremljen za ono što su stvorili autori, s razlogom naglašavajući da su nepopravljivi zaljubljenici u zaboravljeno čudo, što je s vremenom evoluiralo u jedno veliko ništa, skrivajući se među draču, prašinu i korijenje.
Uveden na taj način u ono što nam niska pjesama i putopisnih medaljona obećava, čitalac se, bar onaj kome nije strano samopoštovanje, mora pripremiti za to da bude i malo postiđen, a što će morati osjetiti tokom čitanja onoga što slijedi. Jer, naše neznanje, naše odbijanje da nas to zainteresuje, naša zatečenost onim što nam Omer u poetskom, a Meša u putopisnom obliku otkrivaju i velikodušno daruju, nije ništa drugo, nego dokaz ignorancije prema onome što je vrijednost, a što mi ne znamo, nećemo da znamo ili, još gore, smatramo nevažnim i nepotrebnim.
Dokazujući, još jednom, svoju poetsku visprenost i originalnost, Omer Ć. Ibrahimagić će, dakle, pjesmom oplemeniti svaki Mešin putopisni zapis. Meša, pak, uspijeva da se primjetno udalji od danas omiljene novinarsko-reporterske površnosti, pa svoje putopise litrerarno teše, prigodno oblikuje i vješto nadahnjuje. To, praktično, traje tokom čitavog rukopisa, sa zanimljivim, ni najmanje konvencionalnim ili kolokvijalno prizemnim pasažima o ljudima s kojima se susreću, o mjestima koja pohode i o onome što je u stručnim zapisima o njima zabilježeno. Djelujući kao cjelina, jer bi izolovano bilo falično i, ma koliko ubjedljivo, ipak osakaćeno, poetsko-prozno hodočašće dijelovima Bosne, koji štošta skrivaju, a mnogo toga nude, ali samo ljudima koji su, kao Omer i Meša, potegli na put, katkad avanturistički osjenčen i nepoznatim uokviren ‒ knjiga nas uvodi u priče o toponimima, koji su biljeg prošlih, ali i vrijednost ovog i budućih vremena. Podjednako se to odnosi, praktično, na sve tačke, koje su inspirisale pjesnika i stimulisale prozaistu. Od Bobovca, preko zvorničkog Kula Grada, Diviča i uopšte Podrinja, Vlasenice, Vranduka, Doboja, Modriče, Žepe… sve se složilo u đerdan slika, koje traže da se zastane s čitanjem, promisli o pročitanom, vrati na stih ili pasus, ponovi ono što je napisano, pa nastavi dalje.
Ne želeći zaostajati za Omerovom inspiracijom, čiji obrisi su, saznali smo, nastajali i u vidu bilješki na mjestima na kojima su se obreli, Meša se, ponoviću, uspješno odmiče od novinarsko-reporterske simplifikacije i ulijeće u literarne lavirinte. Pa će, u kazivanju o Žepi, smatrati važnim da napiše:
Život mudro, a često i podmuklo, krade to vrijeme što nam je dato; troši ga u ništa, u prazne dane, u čekanje boljeg sutra, u beskonačno mnogo jednačina sa obaveznim (preko)brojnim nepoznatim. Dani se redaju – teku godine. Ne mislimo baš mnogo o tome, jer ne znamo i ne možemo drugačije. Tako je – kako je. Svaka rijeke teče, pa je tako i sa životima…
Podstiču nas na to da, čitalački brodeći Nevidljivom Bosnom, provjerimo ne samo istinitost tvrdnje o tome da katkad gubimo sami sebe u trci sa (na)opakim vremenom već i da biljezi prošlosti kojima hodočaste Omer i Meša izgledaju izgubljeni u vrletima minulog i, još više, ovog doba. Vlastita samopotvrda, svakom od nas, nalazi se nadohvat ruke – samo to treba dokučiti i htjeti. Pjesme i putopisni dijelovi knjige su, čini mi se, dvostruki original: s jedne strane, to je dosad nepoznat, ili nedopustivo rijetko poznat, primjer uspješne kombinacije i pretvaranja u cjelinu poezije i proze. S druge strane, riječ je o ovjeri potrebe autora da, otvaranjem duše i srca, pokažu koliko im je stalo do ove zemlje, do njene prošlosti, do onoga što bismo trebali iz nje naučiti i prenositi svojim potomcima.
Nije sigurno da se može govoriti o mnogo primjera ovako iskrenog, otvorenog i neutilitarnog pristupa komunikaciji s čitaocem poezije i proze. U zemlji u kojoj, kako to Meša kaže, „pisci uporno pišu knjige, a znaju da se one ne čitaju”, ne može se i ne smije prenebregnuti činjenica da ima i onih koji ne priznaju i, naprosto, odbijaju tu oporu istinu:
…Piscima je u Bosni koješta dozvoljeno: između ostalog da budu budale kad god im se prohtije. Jer, kad su već toliko nenormalni da pišu u državi u kojoj niko ne čita, onda ni ostalo ne treba da iznenadi… Pisci nemaju šta tražiti u vremenu lažnih mesija koji običnom svijetu govore šta i kako da misle. A ako, ne daj Bože, misle drugačije, bolje je da nikako ne misle. U Bosni i Hercegovini postoje strogo određeni misleći ljudi, a svi drugi su nepoželjni.
„Misleći“ sjede po cijeli dan i noć u svojim zamračenim sobama i pišu tekstove po novinama, pozivaju narod na revolucije, galame u ime tog istog Naroda kome zalogaj hljeba iz usta otimaju, a sve u svrhu i za račun udobne fotelje. Oni nemaju ime, jer im nije potrebno. Oni su Narod, a pošto je pravi Narod neobrazovan potrebni su mu jer bi bez njih narod bio kao bez glave. Koga to da zanimaju tvrđave koje se obrušavaju same u sebe, kad iz gradova Narodu možeš sasvim solidno „soliti pamet“, natjeravši ga da vjeruje.
Ovaj citat Mešinog razmišljanja („Don Kihot“), krucijalno je odmicanje od „benigne“ suštine poetsko- putopisnog hodoljublja Bosnom ponosnom. On je pogađanje suštine, koja se, s primjetnim nijansama gorčine i nepomirljivog odbijanja surovog mediokritetstva, kao atributa opštih prilika (ne samo u kulluri), može razumijevati i kao jedna od potki Nepoznate Bosne: bijeg od onih i onoga što nam je nametnuto kao sivilo prosječnosti, debilno otaljavanje, zadovoljavanje neznanjem ili, uvrh glave, poluznanjem. I sljedstveno tome, zaostajanje za modernim, civilizovanim svijetom, koji je već dobacio do druge petine 21. vijeka.
Kao da traži, iako ne mora, neku vrstu alibija, opravdanja ili, ipak, objašnjavanja suštine onoga što se Nevidljivom Bosnom hoće, Meša će na jednom mjestu („Birač-Lisina, stara Vlasenica“) kazati:
Teško je objasniti želju mog druga Omera Ć. i mene, koja nas nosi i vodi u traženju, u radoznalosti, u obilasku zabačenih planinskih sela, gdje svašta može da se dogodi. Smisao je, valjda sam to potvrdio više puta do sada, u traženju. Potraga za gradovima-duhovima, onima koji su to nekada bili i onima kojih više nema, interesantna je i izazovna već u samom naumu.
Sve najvažnije i najpotrebnije je tako rečeno. Hodopisci nam se do kraja otvaraju, ništa ne taje, ništa ne zadržavaju u sebi, nema taktiziranja i doziranja. To što rade, putevi, staze i bogaze kojima su hodili, bili su potrebni njima, njih radi. Ali (i to je dodatna vrijednost ovoga što čitamo), trebaju i nama, dosad uskraćenim za vrijednost, za informaciju, za podatak, za znanje o utvrdi, istorijskoj građevini, vjerskom objektu, toponimu koji je ispisao prošlost, a sadašnjost ga se odrekla ili ga izbrisala. Što je, ne samo na simboličan, već i na umjetnički, kreativno britak i ubjedljiv, ali i angažovano ovovremeni način, Omer Ć. Ibrahimagić, u pjesmi „Kula Grad“, u prvoj strofi ovako opečatio:
Kao da mi neko šapnu: / Orlovo je gnijezdo nad Zvornikom bosanskim, / lokum je Bosne u šerbetu drinskom. / Bijel zambak Kula Grada, / što brana je zapadu od barbara sa istoka i istoku od zapadne finoće…
Zar treba išta još dodati? Između tako doživljenog istoka i do kraja pročitanog zapada, itekako se uklapa Nevidljiva Bosna u obimom nevelikoj, ali porukom, sadržajem i vrijednošću golemoj sintezi poezije Omera Ć. Ibrahimagića i proze Mehmeda Đedovića. Uz privilegiju čitaoca rukopisa i uz zadovoljstvo onoga ko je imao priliku da ga doživi u toj „proizvodnoj“ fazi, najmanje što mi preostaje je da kažem da jedva čekam priliku da bogatstvo, čijim sam rukopisom inficiran, podijelim i sa mnogim dragim čitaocem.
Zlatko DUKIĆ
