Ervin Mujabašić
Spavala je na kauču. Položio sam poljubac na zatvorene oči, na jedno pa drugo oko, a onda na njena usta. Brojao sam do tri kod svakog poljupca. Usne su nam na trenutak ostale zavarene tankom granicom posušenog i pekmezastog kontakta. Pomislio sam da ću je probuditi. Nije se pomakla ni milimetar, niti je napravila bilo kakav zvuk. Disala je minijaturno, stidljivo skoro. Sklonio sam joj kosu sa čela. Lice joj je bilo smireno i čisto od misli, okrenuto gore.
Skuhao sam kafu, pazeći da je zvukovi metalne kašičice i ključale vode iz kuhala ne probude. Ispraznio sam pepeljaru i u korpi za smeće ugledao komadiće iscijepanog papira na kojima sam prepoznao njen rukopis. Zastao sam jedan trenutak s nogom na papučici košare i pomislio posegnuti ka papirićima, i onda se predomislio. Sjeo sam na kauč pored njenih nogu, i položio desnu šaku na njena stopala pokrivena dekom. Stopala su bila gola i hladna. U drugoj ruci sam držao šalicu crne kafe. Anika je jedina osoba koja može dodirnuti moje pazuhe a da me ne poškaklja. Spustio sam šolju na stol, pustio njena stopala i vratio se do kante za smeće. Iskopao sam ceduljicu poderanu na šesnaest ravnopravnih dijelova. Opet sam sjeo pored njenih nogu i poredao poderotine na površinu stola. Nakon šest pokreta prstima igra premetaljke je bila završena i tekst na pocijepanom papiru potpun. Tri puta je započinjala rečenicu i prekrižila sve ispisane riječi. Pogledao sam u Aniku.
Čovjek moj… oprosti mi…
Ne mogu više…
Zaslužuješ nekog boljeg…
Preko riječi ne mogu više papir je bio poderan od siline kojom je nekoliko puta prekrižila riječi. Da li je doista mislila ovo što je napisala? Ili je pomislila da napisano zvuči kao recidiv iz bljutavog ljubavnog romana? Na stolu sam ugledao list papira savršeno preklopljen četiri puta. Bio je tačno na sredini stola. Baš tu, očigledan, a nekako potpuno nevidljiv. Očevidna opsjena. Na papiru je bio sivi kamen koji je jednom uzela s riječnog dna. Savijeni papir je skoro mogao stati u džepić hlača u kojem držim kovanice. Sklonio sam kamen iz rijeke i uzeo list papira koji je ravnalom otkinula iz bilježnice u kojoj smo zajedno pisali pjesme. Pjesme su bile loše, ali su bile naše.
Prvi put kad se pokušala ubiti, ostavila je poruku. Kao u filmu, kao u priči – rekao sam sebi. Anika. Žena moja. Trebalo mi je desetak minuta da dešifriram tekst i poruku pročitam u cijelosti jer nikada nisam mogao propisno razaznati slova njene stilizirane ćirilice. Bilo je kao da čitam stećak, uvijek kad čitam njen rukopis.
Uzeo sam papir i odmotao ga. Otpio sam gutljaj kafe. Počeo sam čitati.
Prvo oproštajno
Čovjek moj… koji si trebao postati…
Oprosti mi, molim te…
Ne znam ni odakle da počnem, a kraj je zapravo novi početak, tamo negdje gore. Biću uvijek s tobom, samo prati znakove. Čuvaću te, uvijek i zauvijek, i biti tu da ti pokažem kuda trebaš ići. Želim da zapamtiš Znaj da nikada nisam doživjela ovoliko ljepote, divote, i da nikada nikoga nisam voljela kao tebe… Zaslužuješ neku bolju, koja će ti možda roditi dijete. Nisam dobar partner. Ne mogu više… Oprosti mi…
Neizmjerno te volim. Čekam te tamo, na drugoj strani. Volim te.
Uvijek i zauvijek,
Tvoja A.
Nisam znao koliko sam puta pročitao poruku od početka do kraja. Činilo se kao da sam čitajući svaku narednu riječ zaboravljao onu koja je prethodila. Čitao sam četvrti, možda peti put, i onda prestao. Prvo oproštajno, to je pisalo na početku. Kao naslov. Zašto je to napisala? Kakav samoubojica svom oproštajnom pismu daje izlišnost naziva, nepotrebnost potvrde da je ovo što ćemo upravo pročitati posljednje što neko želi ili ima reći? Da li je trebalo biti drugo pismo, ili treće? Vratio sam se do košare za smeće i istresao je na pod. Između odbačene kutije mlijeka i kore od banane ugledao sam tri prazna paketića klonazepama i praznu kutijicu Amyzola. Smeće sam vratio natrag u korpu a kutijice gurnuo u džep. Vratio sam se do Anike. Znam je više od godinu. Već nakon druge noći provedene sa mnom, rekla mi je da je u četvrtom razredu srednje popila tridesetak tableta i pola boce konjaka, da vidi šta će biti. Tjednima je krala tablete iz kredenaca u kupatilima svojih prijatelja i iz noćnog stolčića svoje majke, marljivo skupljala trodone koje je besplatno iza gimnazije dijelio tip s bradom i amaterskim tetovažama na podlakticama. Napravila je pakt s prijateljicom, dogovorila s njom datum tandemskog suicida, 15. jul, noć uoči njenog osamnaestog rođendana, neviđeno spremna da prestane živjeti. Prijateljica je prekršila pakt i u panici pozvala njenog oca i policiju. Kada je nakon ispumpanog želuca došla ka svijesti, nije znala da njen otac neće progovoriti s njom niti jednu riječ sljedećih pola godine. U kuhinji, dan poslije incidenta o kojem njen otac više nikada neće prozboriti, kao da se nikada i nije desio, udario ju je otvorenom šakom tako jako da se njeno tijelo spojilo sa policama sa začinima iza nje, i skoro je bacio u nesvijest. Zujanje u centru njenog uma i bolno trenje čvoruge veličine oraha na poleđini glave je trajalo čitavu noć. Prvi put u životu Anika nije zaspala cijela tri dana. Četvrtog dana nije mogla razlučiti da li je budna ili samo sanja da je budna. Stvarnost oko nje je bila poremećena, udvojena i animirana, halucinatorni eho tijela koje nije jelo, pilo i spavalo više od osamdeset sati, i koje je počelo jesti i piti samo sebe.
Anika, probudi se – protresao sam njeno lice držeći je čvrsto prstima ispod čeljusti. Protresao sam opet, ovaj put jače. Oči su se otvorile jedan milimetar. Usta su se otvorila. Čovjek… moj… Dah joj je mirisao na voćno vrenje.
Obujmio sam njeno tijelo ispod butina i leđa, i odnio je u kupatilo. Spustio sam je na pod i naslonio joj bradu na ivicu kade. Pritisnuo sam vrhovima prstiju mjesto ispod dijafragme, osjećajući njena rebra i mekano tkivo želuca. Prste druge ruke sam skliznuo u njena usta, duboko do korijena jezika. Istovremeno sam načinio siguran pritisak s obje ruke, i nagnuo njeno tijelo preko kade. Iz njenih usta je provalila žuta tečnost, plazma otrova koji je progutala nekoliko sati ranije. Prstima na kojima je ostao pektin njene unutrašnjosti sam zagladio njenu kosu. Naslonio sam je na zid i oprao ruke. U čaši na umivaoniku su bile naše četkice za zube, čekinjama upletene jedna u drugu. Dlačice na četkicama su se jedva dodirivale. Spojio sam ih čvrsto nazad.
Neko je… neko je polomio … dasku na WC školjci – pokazala je prstom i nasmijala se.
Vidim – pogledao sam u prepolovljenu dasku i uzvratio osmijehom. U WC šolji je bila prazna boca vodke. Podigao sam je i odnio nazad na kauč. Htio sam je pokriti ali je odbila. Samo je rekla da legnem iza nje i zagrlim je čvrsto. Da puca. Rekla mi je da joj nešto ispričam. Rekla mi je da želi pjesmu.
~
PROSIDBA
Rekao sam joj da ću je zaprositi
Ako mi bude pjevala dok pravi najbolju kafu na svijetu.
Navečer mi je pjevala
Ismihana, dušo moja i Kafu mi draga ispeci,
I pitala jesam li bio ozbiljan za
Prosidbu.
Podigao sam je
I prenio preko praga njenog stana,
U kojem je krevet bio četiri koraka daleko od kauča,
A kauč četiri koraka daleko od kuhinje.
Rekla je da to trebam učiniti i preko praga
Svoje kuće,
I da hoće da joj napravim kćer.
Rebeka će se zvati.
A ja sam pomislio –
Zar nije svejedno
Koji je prag?
~
Ima li nešto što ne znaš o meni?
Ne znam. Ima li?
Rekla sam ti već sve.
Niko nikada ne kaže sve.
Čak ni ja?
Čak ni ti.
Bila je zavaljena na stolici, a ja sam sjedio na podu, tačno ispred nje. Pogled mi je bio u razini njenog međunožja. Noge su joj bile raširene, pete na bridovima stolice. Na sebi je imala samo bijelu, tri broja veću, majicu, koju je nosila kao spavaćicu.
Ne mogu vjerovati sebi da sam ti dozvolila da ovo uradiš.
Bit će sve u redu.
Misliš li da je ovo previše?
Šta?
Misliš li da smo previše opušteni jedno s drugim?
Mislim da je ovo predivno. I da ne može postojati previše – nasmijao sam se i upalio trimericu kojom sam kratio svoju kosu i bradu.
Nisi normalan. Nemoj previše skratiti.
Podesio sam na 3 mm, evo baš kao na mom potiljku.
Pomilovala je vrhovima prstiju poleđinu mog vrata i potvrdno klimnula glavom.
Ti očito nisi normalan. Nikad prije ne bih nekome dopustila ovakvo nešto – dodala je.
Odlučio sam da joj ne povjerujem, iako je bilo svejedno. Nije bilo važno ukoliko je neko drugi bio na ovom istom mjestu prije mene. Lažem. Ne mogu podnijeti da je neko bio tu prije mene. Upalio sam mašinu za šišanje, položio je na njenu kožu i odozdo prema gore napravio šest pokreta pored i povrh vulve, prateći površinu mekanog tkiva. Pazio sam da sitni zupci metalnog sječiva ne porežu epidermu. Isključio sam trimericu, položio je na parket i približio glavu. Otpuhnuo sam otpale dlačice. Napravila je kratak grč, ali se njene noge nisu sklopile. Prišao sam sasvim blizu i poljubio njenu stidnicu. Savila je nožne prste. Poljubac je ostao desetak sekundi na gumenim usnicama vagine. Odbacio sam impuls da zagrizem u njeno meso. Odmaknuo sam glavu. Njen miris je ostao na mojim usnama. Metalno-kiseli miris prezrele kruške koja je bila na suncu, i onda ostavljena u hladnjak. Njen znoj je bio znoj iz frižidera, ali su joj butine bile tople. Činilo se kao da je imala simptome vrućice.
Misliš li sad manje o meni… kao ženi?
Mislim da možda ne mogu misliti više. Kako ti se sviđa nova frizura?
Nije loše, nije nimalo loše. Moj lični frizer. Šišat ćeš samo mene, znaš?
Nego koga?
Na licu joj je bio cer odobravanja. Spustila je noge na pod i stavila šake na moje lice. Palčevima je pomilovala moju bradu i prilijepila mi poljubac zbog kojeg sam instinktivno zatvorio oči.
Operi usta.
Neću.
Lud si.
To je već otvoreno za raspravu.
Reci mi da ćeš ovo uvijek raditi.
Hoću.
Reci uvijek i zauvijek.
Uvijek i zauvijek.
I šta još?
Žena moja!
Čovjek moj!
~
Zvuk je ličio na grebanje noktima preko papira za pakiranje poklona. Na resko, odmjereno grebanje miša zarobljenog u zamci za glodare. Na svrhovito turpijanje predugih noktiju. Bio sam u hodniku, na izlazu iz njenog stana, da se nikad više ne vratim, ruksak i torba kakve koriste vojnici, sa svim mojim stvarima koje sam imao kod nje, su bili na podu, pored vrata. Čak sam ponio i četkicu za zube. Prekinuo sam vezanje pertle i osluhnuo. Zvuk se prekinuo. A zatim se ponovo javio. Ušao sam u kuhinju. Stajala je pored sudopera, sa rukama iznad slivnika i nožem za guljenje narandži pravila rezove preko lijevog zapešća. Okrenula se i ustuknula kratak korak. Nož je sakrila iza leđa. Instinkt mi je naredio da joj priđem. Napravila je još jedan korak nazad. Imala je pogled uhvaćene zvijeri i djeteta koje su upecali kako krade slatkiše u bakalnici.
Mogu li da vidim? – zamolio sam. Glas mi je bio skoro šapat. Nije ništa rekla. Želim samo da vidim – nastavio sam iako nisam znao šta još da joj kažem. Nisam imao plan. Nisam znao da li je želim spriječiti ili pustiti je da uradi što je naumila. Želio sam da odem od nje, od svega, a opet nisam mogao. Vraćao sam se svaki put kao plima. Sedmi put sam je gledao kako siječe svoje vene. Imam dvadeset ožiljaka od njenih ugriza na svom tijelu. Svaki put kad joj uhvatim zglobove i izvučem nož iz njene šake, zagrize u moju podlakticu, rame, vrat. I svaki put, bol je toliko jak da prvobitna eksplozija uništenih nerva preraste u tanku glavobolju, a onda u ništa, u prazninu. Jedanput sam bio siguran da ću ostati bez malog prsta na lijevoj ruci. Pustim da me boli jer znam da moram uzeti nož iz njenih ruku, i da će me bol od njenog ujeda samo spriječiti u tome. I bol nestane. Znam otisak Anikinih zuba napamet. Ožiljci na zapešćima joj zarastaju za tri ili četiri dana. Nakon jednog tjedna ne mogu primijetiti niti jedan trag, niti jedan zarez nožem. Ponekad pomislim da i nije porezala svoju kožu, da sam sve ovo umislio.
Samo želim vidjeti da li ćeš to ovaj put uraditi kako treba. Možeš nastaviti kada odem.
Otkrila je ruke dlanovima prema gore da mi pokaže. Rekao sam joj da je nož tup. Spustila je nebrušeno sječivo na kuhinjski stol. Nemoj ići – izustila je. Nisam ništa odgovorio. Mislim da sam čekao da mi ovo kaže. Možda je znala da sam čekao, možda nije.
Hajde napiši mi pjesmu. Lezimo na krevet i napiši mi pjesmu – iscijedila je molbu.
~
MOŽDA
Dan poslije Dana državnosti
Pušimo džoint u krevetu.
Poslije ćemo oprati suđe, odlučujemo,
Koje seže do stropa kuhinje.
Pali YouTube na mobitelu.
Gledamo i slušamo Lotus Flower.
Kafa je hladna. Volimo je piti s kockicama
Leda. Šolje s kafom su oznojene.
Kaže Zatvori vrata spavaće, zadimićemo hodnik. Komšije mogu osjetiti travu u haustoru.
Sinoć sam joj upoznao sina.
Ima rusko ime pisca kojeg volim.
Zaboravio sam šta znači to ime. Rekla mi je, i ja sam
zaboravio.
Poslije ćemo šetati kejom, paliti papirne brodiće napunjene
smiljem, i puštati ih niz rijeku.
Ovako se štitimo od uroka.
Thom Yorke igra a mi gledamo.
Ovo nije mogao uraditi nasuho – kaže za njegov ples.
Kako ćemo nazvati ovu pjesmu? – pitam je.
Ti si je napisao – kaže.
(Možda.)
~
Drži moja stopala i gleda u moje nožne prste. Posebice u palčeve. Dodiruje ih, mjeri i uspoređuje sa svojim. Grabi ih i grize. Spušta tri poljupca na svako stopalo.
Ne golica?
Ne.
Ne mogu da vjerujem da sam upravo poljubila nečije noge.
Trebam skratiti nokte. Ja tvoja stopala ljubim stalno. I ližem onaj prostor između prstiju.
Fuj. Gade. To nije isto. Ti si muškarac. Imaš egipatsko stopalo. A ja, moje je grčko. Takva imaju sve antičke boginje. Pogledaj, prst do palca je veći. Kod tebe je manji. Ovo je savršeno stopalo. Grčko. Ali, tvoja ipak volim više. Danas mi nisi rekao nijednom.
Žena moja.
Čovjek moj.
Rekla mi je da zažmirim. Sklopio sam oči. Čuo sam kako vadi nešto iz džepa. Rekla mi je da savijem vrat. Naslonio sam se na laktove. Objesila je nešto oko mog vrata. Kožna vrpca. Imala je težinu malog metalnog predmeta. Osjetio sam da je nešto spustila pored mojih nogu. Rekla mi je da otvorim oči. Oko vrata mi je visio prsten sa isprepletenom nordijskom gravurom. U unutrašnjosti prstena je nešto pisalo. Pogledao sam pažljivije. Čovjek moj. Zauvijek. Pored nogu sam ugledao minijaturnu šahovsku kutiju, sa ručno izrezbarenim kockicama. Na šahovskoj tabli je bila savijena ceduljica ispisana njenom stiliziranom ćirilicom. Posegnuo sam za ceduljicom ali mi je uhvatila zglob šake.
Ne! Nemoj sad. Pročitat ćeš kasnije, kad ne budem gledala. Napisala sam značenje šara na tvom prstenu. I još ponešto. Nikad ga ne smiješ skinuti – stavila je dlan na prsten i moje grudi. Poljubio sam je.
Sad još samo moramo naučiti kako da igramo – rekao sam.
Dvoje šahista koji igraju loše daleko su zanimljiviji od dvoje koji znaju šta rade. Sretan rođendan.
Ovo je najbolji rođendan ikad.
Stvarno?
Stvarno.
Zafer, čovjek moj – samo je dodala.
~
Preskočila je željeznu ogradu balkona i stala na ivice betonske žardinjere. Rukama se držala za ogradu. Osjetio sam kratak spoj hladnoće u malom prstu lijeve ruke. Pašće kiša. Zamislio sam njeno tijelo na tlu.
U jednom trenutku je ležala na podu, u mom stisku koji će poslije ostaviti tamne modrice na njenim rukama i nogama, a u drugom je bila na rubu trećeg sprata. Dok sam je čvrsto držao kako bi prestala lupati glavom o betonski zid, govorila je da ne može više, ponavljala je te riječi opet i opet. Ne, vrištala je ove riječi. Vrištala je sve dok je nisam pustio. Ustala je sa ispruženim rukama i raširenim prstima šaka. Na čelu je bila krvava mrlja. Krv je klizila niz desnu stranu njenog lica. Ostao sam sjediti na podu. Grčevi su pulsirali kroz cijelo moje tijelo. Bio sam drhtanje. Bio sam vibracija i zujanje. Mozak, vrhovi prstiju, koža i tetive su zujali statikom naponskih kablova. Bio sam napregnut i svjestan svakog molekula misli koje su se muvale mojim umom. Ništa nije moglo zamijeniti ovaj trenutak nerazumne moći. Mogao sam izabrati da je držim sve dok ne poklekne, sve dok ne osjetim da mi se predao svaki njen mišić. Gospode, toliko je snažna. Još uvijek nisam pročitao poruku koju je napisala za moj rođendan. Možda nikada neću. Još uvijek ne znam značenje koje ima pletivo na mom prstenu. Jutros je u svakoj automobilskoj oznaci koju smo ugledali bila pronašla tajno značenje, sreću za nas dvoje koju je nekako uspijevala odgonetnuti i otpetljati jednadžbom zbrajanja, množenja i dijeljenja registarskih brojeva i inicijala. Mi i sve oko nas bili smo jednovremenost, veći od beskonačnosti i svetosti sadašnjeg trenutka. Sve je bilo podređeno nama, nepobitnost brojeva je to samo potvrđivala, a mjesto i (ne)vrijeme našeg postojanja nije bilo predodređeno, već je naše prihvaćanje trenutnog sebe razrješivalo svaku tugu i svaku brigu. Sve će proći, rekla je. I počeo sam vjerovati u to. Zaista jesam. Tako je bilo jutros.
Izišao sam na balkon. Još uvijek je bila na betonskoj žardinjeri. Sad je čučala. Rukama je obgrlila koljena. Čula je da sam tu i okrenula se.
Boli me cijelo tijelo – rekla je.
I mene.
Hajde da legnemo. Hoćeš li mi napisati pjesmu?
~
PAUK
Jednom su mi rekli da ne ubijam pauke. Nikad!
Stričeva kćerka mi je rekla, sad se sjećam,
kad je njen otac umro, pauk je sletio na njenu kosu i tako stopirao do njene kuće, do njene sobe.
Rekla mi je da je to njen otac,
taj pauk.
Noćas sam u sobi, na svom jastuku zatekla pauka sa žutim prugama na tijelu.
Oče, rekla sam.
800 total views, 10 views today
