Izvod iz recenzije – zbirka poezija “Kultura šutnje”
magistrica književnosti Emina Đelilović-Kevrić
Pred nama je druga zbirka pjesama, poetese Mirele Pehiljagić pod nazivom “Kultura šutnje”, koja već od samog naslova ukazuje na dekonstrukciju falocentrične kulturološke simbolizacije, kako na svjetskom povijesnom platnu patrijarhalnog ustrojstva, tako i na bosanskohercegovačkom ratnom i poslijeratnom ambijentu. Poetesa ovom zbirkom otvara mnoge zaplete, hvata se u koštac sa brojnim pričama, koje pripadaju različitim kulturološkim tradicijama širom svijeta, od Indije, preko Amerike, pa do Balkana, te je primjetno da tako u postmodernističkom smislu komunicira i sa brojnim piscima i njihovim djelima, ali čak i sa religijskom literaturom. Na taj način se pjesme upisuju u poetiku ženskog pisma, ženskog antiratnog pisma i propituju se mogućnosti pjesničkog jezika nove osjećajnosti.
Ženskim pismom se pokušava dati glas običnim ženama,, koje su nažalost svu golgotu ponijele na svome tijelu, na kojem se krvlju pisala historija, te koje “u stisnutom grlu” čuvaju svoj glas, prigušeni glas, koji nosi Istinu. One u svom naručju ljuljaju bebe vasione, u koji žele ispustiti svoj krik i tragati za izgubljenim Sepstvom. Po prvi put i žene imaju mogućnost da progovore o svojim snovima, o svojoj žudnji, o svojoj bolnoj prošlosti, koja je protkana ratnim dešavanjima, gdje sada širom svijeta pokušavaju sakupiti djeliće Sebe.
Zatomljene kroz povijest, oslobađaju se imaginacije vlastitog spola, koja je oduvijek bila potiskivana, propitivana i žigosana, od strane logocentričnog uma kao prodor iracionalnog. Pošto ne postoji fiksirano označeno za ženu unutar muškog simboličkog , pjesmama se pokušava unijeti razlika u značenju Žene, koja je sada suprotna svim tropima, koji su je do sada označavali i opisivali. Pjesme dekostruišu poricanje ženskog u okviru polne razlike, te se time zadaje udarac patrijarhalnim kulturološkim ustrojstvima, a sva se snaga pera sada usmjerava na osvjetljavanje pozicija žene, sa svim njenim ulogama, žena kao majka, kao kćerka, kao supruga…
Zbirka se sukobljava sa svim označavanjem Žene u priči o psihičkom razvoju kao “manjkom”, te dekonstruišući podvojenu sliku o dobroj/lošoj Ženi, pokušava da izvrši preoznačavanje i da u prvi plan isplovi snaga, jačina, hrabrost, ženstvenost jedne žene. Tako se zbirka vraća i na praiskonski grijeh “žene”, koja je kriva što smo istjerani iz Raja/Dženneta, te koja je kriva za spol djeteta, koja ne smije osjećati požudu, strast i koja se odmalena uči da šuti.
Od velikog značaja su pjesme, koje govore direktno o temi silovane žene u vremenu ratnih dešavanja, gdje su na njenom tijelu upisivali osvetu, i gdje se krvlju pisala historija, a koja se i danas osjeća. Žena nije bila direktni sudionik na frontu, u vremenima tragičnih ratnih iskustava, ali je zato historija ostavila trajno obilježje na njenom psihičkom. emotivnom planu, a posebno kada govorimo o velikom broju silovanih, zlostavljanih žena. Pjesme su njihov glas, njihov vrisak, njihov prekid kulture šutnje, na kojem se svakodnevno treba raditi. Sramota ne pripada njima!
Iz tog razloga, od velikog je značaja upisivanje ženskog u poetiku ratnog pisma kroz davanje glasa, kao ogoljavanje postojanja nijemih, te povrijeđenih ratom i militarističkim patrijarhatom na prostorima bivše Jugoslavije, ali i širom svijeta, što je glavna okosnica pjesničke zbirke “Kultura šutnje”.
331 total views, 10 views today
