ŽENSKA ČITAONICA [KRITIKA] “Ontičke i ontološke haljine ženskosti” Bjanke Alajbegović

Bjanka Alajbegović, Ontičke i ontološke haljine ženskosti (Zbirka eseja i kritičkih osvrta), University press – izdanja Magistrat, Sarajevo, 2022.

PIŠE: Jasmina Čaušević

„… profesor je zapazio kako sam ja u svoj esej „upisala nešto svoje lično.“ Najmanje je važno što ama baš ništa lično nisam upisala u taj tekst. Važnije je što nisam ništa odgovorila na tu neblagonaklonu opasku, jer mi je nekako iščezao g l a s.“

Ova epizoda, o kojoj autorica piše u svom uvodnom eseju „Neurotična iz revolucionarnih razloga: žene ko smo mi?“, koja se dogodila tokom njenog postdiplomskog studija iz komparativne književnosti nulta je tačka, prethodnica svega što u ovoj knjizi možemo pročitati. Autoričin g l a s je oživio kroz pisanje o sebi i pisanje o knjigama koje je čitala i u kojima je nalazila motive koji je žuljaju. Najmanje su tri paralelna načina kako možemo čitati knjigu. Jedan nam daje autoričine kritičke osvrte na različite savremene autorice i njihove knjige. U pitanju su: Ferida Duraković, Nikolina Todorović, Jasmina Topić, Marijana Radmilović, Monika Herceg, Adisa Bašić, Jadranka Milenković, Sana Perić i mnoge još iz svih krajeva sveta. Tu su i dva autora, jedan je Jacques Lacan a drugi je John Maxwell Coetzee. Knjigu možemo čitati i kao zbirku najrazličitijih manifestacija ženskosti – zbirku naših brojnih uloga, kroz koje tragamo za smislom kojim pokušavamo razumjeti to naše ovdje i sada, negdje između pribježišta i umobolnice, kako Bjanka Alajbegović u jednom od svojih osvrta naziva poeziju.


Kada uzmete knjigu prvi put u ruke, osjetite blagu nelagodu povodom ovog naslova. Iz malog mozga negdje izvučete davno naučenu rečenicu da je ontologija nauka o biću kao takvom. Ali šta sad sa tim? Onda pronađete tekst u knjizi istog naslova u kojem Alajbegović na samom kraju piše upravo o ovim haljinama ženskosti, i počinjete da otključavate svu tu intertektualnost i morate posegnuti za Heideggerom jer se kod njega nalaze značenja koja su ključna za razumijevanje čitave ove knjige.
Kada je riječ o razlici između ontičkog i ontološkog, koju je Heidegger uveo i nazvao je „ontološkom diferencijom“, svrha joj je bila uspostava „konceptualnog aparata“ koji će nanovo objasniti pitanje bitka. Za nas, čitatelje i čitateljice ove knjige, važno je da je ontičko manifestacija ontološkog. Ontičko je ono kako se ontološko pojavljuje. U kontekstu ove interpretacije, ontičko je i simptom. I šta dakle radi naša autorica? Ona uzima ovu Heideggerovu razliku i koristi je takođe kao konceptualni aparat da bi sebi objasnila pitanje koje je muči i koje iznova postavlja – šta je žena? Alajbegović je uspela da ovako kompleksne metafizičke ideje presvuče – u svakom pojedinačnom tekstu u knjizi – haljinama koje ćemo lakše razumjeti. Istorija filozofije, religije, pa i književnosti nas uči da je žena ‘izvedeno’ biće. I Simone de Beauvoir se mučila ovim pitanjem, nakon Drugog Svjetskog rata – šta je žena – i bavila se ustoličenom binarnošću da je muškarac subjekt, a da je žena objekat. Žene su objektifikacije. Ženu čini ženom što je objekat. Žene su, dakle, to ontičko, a kako je ontičko manifestacija ontološkog, žene su manifestacije. Bitak se spoznaje kroz biće. Nevidljivo se spoznaje kroz svoje manifestacije. I to dakle Bjanka Alajbegović radi u svojim esejima i kritičkim osvrtima – piše o najrazličitijim manifestacijama ženskog bitka. Posebno kroz eseje u kojima koristi metodu ličnog, dekonstruiše sve ove objektifikacije ženskosti, i od nas objekata pravi subjekte. Iz polja manifestacija i izvedenosti nas postavlja u polje bivstvovanja. Autorica pred nas iznosi pregršt haljina koje svakodnevno možemo navući na sebe dok nešto radimo. A opet, i tu je i mala feministička egzistencijalistička ironija – mi same i jesmo manifestacije naših životnih prilika, prostora, vremena.

Bjanka Alajbegović je prije svega poetesa, i zato i kad piše književne osvrte ona ih piše poetskim jezikom, gusto, i neki zahtijevaju više čitanja da bi se dokučili. Knjiga od nas traži vrijeme, ali vrijedi dati vreme knjizi, jer u njoj stvarno svega ima: protejskih vidarica, horor priča, ekologije, baštovanstva, femicida, bračnog ugovora, žudnje, ljubavnoerotske priče dvije žene, prijateljstva, psihoanalize, feminizma, faličkog poretka, krivnje… Autorica je u esejima bolno ogolila svoju poziciju, svojost, svoje ovde i sada. U feminističkoj teoriji to se zove standpoint teorija i bez nje nema feminističkog znanja. Autorica tako pokazuje da je feministkinja, a sve što ima veze sa feminističkim mora da pokaže svijetu svoju ideološku, društvenu, porodičnu, emotivnu, ekonomsku poziciju iz koje priča to što priča.


Knjigu čine objavljivani tekstovi u posljednjih 5 godina, a tri teksta su napisana isključivo za ovu knjigu i tako dodatno sve tekstove povezuju u čvrstu cjelinu smisla i značenja. U pitanju su tekstovi: „Simone de Beauvoir, uvijek i iznova: ponos trske koja misli pred vaseljenom koja mrvi“, “Dovoljno mašte za nesto drugo” (o knjizi „Dezorijentalna“ Négar Djavadi) i „Žuljajući kamenčići“ (o knjizi „A ti zaključaj“ Adise Bašić). Ipak, čak i oni koji su napisani ranije komuniciraju sa sadašnjošću. Autorica ih je prepravljala, dorađivala, a na primjer, u tekstu iz 2018. godine „Neurotična iz revolucionarnih razloga“ na ključnom je mjestu dodata jedna fusnota koja ga povezuje sa nedavnim slučajem femicida i masovnih protesta širom BiH što ovoj temi i tekstu daje dodatni sadržaj.


Ovom knjigom je Bjanka Alajbegović uskočila u prostor sopstvene nelagode, jer se bavi temama koje je žuljaju, a izvor njenog ponegdje pesimističnog tona možda leži u citatu kojim će se zatvoriti i ovaj tekst:


„Nemogućnost emancipacije ostaje neopoziva sve dok svijetom vlada sprega patrijarhata i kapitalizma za koju teologinja i profesorica na Harvardu Elisabeth Schüssler Fiorenza, preferira termin kirijarhat, a koji podrazumijeva društvenu dominaciju (uglavnom) elitnih muškaraca nad manje privilegiranim ženama u muškarcima, sistem koji se okomljuje na drugačije i slabije, na transrodne i interspolne osobe, na sve one individue koje se u njemu nisu umjele ili željele (ne)udovno smjestiti.“ (str. 32)

 3,837 total views,  15 views today

Komentariši