ŽICA
– Brzo mi je prošao dan s tobom. Ko zna kad ću te opet vidjeti, za dva dana odlazim.
– Skoro cijeli dan proveli smo zajedno.
– Da, ali s prijateljima.
– Hoćeš li da popijemo još jednu kafu?
– Samo ako je ja napravim. Stan je blizu.
Kimnula je glavom i krenula za njim. Govorio je neprestano, besmisleno i sve više ubrzavao korak. Žurilo mu se da što prije stignu. Čim je zakoračila u haustor, raspoloženje joj je naglo splasnulo. Posvuda sivilo. Hodnik zagušljiv, prljav. Slijedila ga je do trećeg sprata. Brava je škljocnula dva puta. Ušla je za njim u predsoblje. Izuo je cipele, skinuo kaput i kapu, zakačio ih na vješalicu. Ona je stajala kao ukopana i gledala svoj odraz u ogledalu. Činilo joj se da ne poznaje tu ženu. Još uvijek nesigurna u ono što se događa ili bi se trebalo dogoditi. Svoje stvari okačila je na vješalicu, kao što je i on uradio. Prisjetila se vjerovanja da kada ulaziš u tuđi prostor prvi put treba zamisliti želju. Nekoliko sekundi zadržala dah i zamislila želju. Otvorila je oči i još jednom pogledala ženu u ogledalu. Činilo se da joj je saveznički namignula i ohrabrila je da zakorači dalje, ka dnevnom boravku, ka njemu.
– Je li neko osim nas ovdje? – upitala je zbunjena ogromnim prostorom i glasovima koji su odnekud dopirali.
– Samo nas dvoje.
– Kakvi su ovo glasovi? Čuješ li ih ti? – nesigurno je upitala.
– To je radio.
– Radio?
– Da. Upalim ga da mi stan nije sam dok me nema.
Oboje su se nasmijali, ne zbog šale nego više zbog toga što su tako nastojali razbiti nelagodu. Odjednom se sjetila da u ustima ima žvakaću koja joj stvara nervozu. Zapravo, sve joj je stvaralo nervozu. Razgledala je oko sebe u nadi da će pronaći kuhinjska vrata, tačnije bila joj je potrebna kanta za smeće kako bi je se riješila. Uočio je njeno vrpoljenje i upitao treba li nešto. Progutala je, okrenula se prema njemu, osmijehnula se i kazala da ne treba ništa osim kafe.
Dnevni boravak krasile su fotografije njoj nepoznatih ljudi, zatim mnoge slike, crteži, skulpture, a na policama je bila i poneka knjiga. Sve je izgledalo nabacano, postavljeno bez smisla i osjećaja za lijepo. Prenuo ju je tup zvuk spuštanja šoljice na stol i pitanje želi li nešto slatko. Pomjerila je svoj fokus sa slika na njegovo lice. Odmahnula je glavom i ruke spustila na šoljicu, ne znajući šta će s njima. Kuckala je. Taj zvuk miješao se s pjesmom koja je dopirala s radija. Njih dvoje kao da su zanijemili i nisu znali šta kazati jedno drugom, nisu znali kako prekinuti tišinu koja već postaje neugodna. Ona je pila vrelu kafu, tako jeziku i usnama oduzimala osjećaj, i još uvijek razgledala prostor u kojem se nalazi, a on je najednom ustao, otvorio vrata jedne od soba i pozvao je unutra. Uz neki šeretski osmijeh kazao, aludirajući valjda, sasvim neduhovito na njenu poeziju:
– Kakva bi se erotska poezija mogla pisati ovdje. Dođi, pogledaj.
– Ti kao da nemaš šta drugo kazati… kao da nemaš ništa drugo ponuditi.
-A ti bi željela… Šta?
Nije se pomjerala, ali je kako su vrata bila širom otvorena vidjela malu sobu s rasklopljenim krevetom. Bilo joj je neugodno kao nikad u životu. Mrak se spuštao i njegovo lice postalo je neraspoznatljivo. Prišao joj je i ispružio ruku. Nije mogla više oklijevati, stavila je ruku u njegovu. Ušla je za njim u sobu. Gledala je grad, izbjegavajući da pogleda u njega. Na tržnom centru preko puta kako su se smjenjivale reklame, tako se smjenjivale boje na njenom licu… bijela, zelena, crvena. Žmirkala je. U sobi se čulo samo njihovo disanje. Kada ga je napokon pogledala, u njegovim očima vidjela je svoj odraz. Ja poznajem tu ženu riječi su se složile u smislenu rečenicu. Poljubio je, a kroz par trenutaka ne oklijevajući, kao da će sekunde razmišljanja zaustaviti nagon, njenu ruku spustio na svoje međunožje.
– Šta se ovo dogodilo? – pitala je zbunjena, ne pomjerajući ruku, nego još čvršće, doduše preko hlača, stežući njegov kurac.
– Mi – kazao je mazno i usnama dodirnuo njen vrat.
Otkopčala je haljinu. Stajala je pred njim samo u donjem čipkanom vešu. Napokon se počela osjećati ugodno. Gledali su se neko vrijeme odmjeravajući snagu požude. Njegovi prsti razmaknuli su gaćice, oči su se fokusirale na njene, a prsti su nastavili kliziti. Kako je postajala sve vlažnija, tako je on prstima prodirao sve dublje.
– O ovome sam sanjala – kazala je i čvrsto rukama obuhvatila njegovu glavu.
Zatvorila je oči, drhtala cijelim tijelom i sumanuto ponavljala njegovo ime. Ušao je u nju. Ništa ih više nije moglo zaustaviti. Ni razdvojiti. Osjetili su se živim kao nikad do tada.
– Nemoj nikad izići iz mene. Ne želim da iziđeš – šapnula mu, migoljeći se ispod njega kao jegulja.
Stan miriše na tebe – bila je njegova prva poruka. Smješila se, a on je uzeo kofer, dva puta okrenuo bravu i otišao na drugi kontinent, kući.
Moje tijelo miriše na tebe – napisala je na papir.
Ulazeći u avion znao je da je završeno. Bježao je. Već dvadeset osam godina on bježi od sebe, ove zemlje, od ovog grada, od ljubavi i svih mogućih života. Ona je osjećala svijet i njega u tom svijetu. On nije osjećao ništa. U logoru je ostavio svoje emocije. Ubili su ga onog dana kada su ga zaustavili i pitali kako se zove. Na njegovu ruku stavili su bijelu traku i odvezli ga u prostor okružen bodljikavom žicom. Otuda se nije imalo kuda.
Bio je student medicine kada je počeo rat, kada je žica bila simbol etnički nečistog prostora, kada su ljude zaustavljali na ulici pitajući kako im je ime. Svaki dan trpali su muškarce na kamion kao stoku. Žene su gledala kroz prozor autobusa, krišom brisale suze i odlazile u nepoznato. Na asfaltu lokve krvi postajale su modre. Tišinu su prekidali rafali. Život je bio okružen žicom. Tukli su ih. Tukli su ga. Nakon udaraca danima nije mogao ustati. Drugi bi zatvorenici kad jauci postanu nepodnošljivi prilazili s oprezom da ih stražar ne vidi i s obje strane tijela po jedan pridržavali bi najteže premlaćene i lica im kvasili vodom. Oni više ni kap nisu mogli progutati. I njegovo lice bilo je izobličeno. Neprepoznatljivo. Nekoliko zuba progutao je zajedno s krvlju, a neki su ostali na pločniku kada su ga zaustavili, a on im kazao kako se zove. Njegov svijet od tada okruživala je žica. Njegova bol iz dana u dan se povećavala i on više nije bio sposoban ni da rekonstruiše sve šta se desilo. Ne može to ni danas, dvadeset i osam godina kasnije. Njeno tijelo oko njegovog podsjećalo ga je na žicu koju nijedne makaze na svijetu nisu mogle presijeći.
***
Vrata njegovog stana su blindirana. Vrata škripe. Vrata se otvaraju. Vrata se zatvaraju. Vrata su to kroz koja se ne prolazi. Vrata kroz koja se prolazi. Zaključana vrata. Rajska vrata. Vrata koje je probio metak. Vrata lupaju. Vrata koja ne postoje. Zatvorena vrata. Vrata koja je raznijela granata. Krhotine vrata. On na vratima. Ona prolazi kroz vrata.
Jednom je zaspala pored njega. Čvrsto ju je držao u naručju, poput djeteta. Sanjala je kako jedno iza drugog idu blagom uzbrdicom, a put iza njih ostaje u magli koja je povremeno izgledala kao bijela vatra. Tijela skoro da im se nisu vidjela. Nazirali su se njihovi obrisi. On se najednom morao vratiti jer je nešto zaboravio u autu. Prije nego je otišao nazad i nju ostavio samu, u ruke joj stavio kovertu. U koverti je bio flaster i datum kada su prvi put vodili ljubav. Panično ga je tražila pogledom, ali njega više nije bilo. Magla ga je progutala. U ruci je držala flaster i ponavljala: za sve naše rane. Kada je otvorila oči između njih stajali su kontinenti, vulkani, planine, ostrva, okeani, sante leda, glečeri, rijeke, šume, cijela zemlja, njih dvoje i vremenska razlika od deset sati. Znala je da nije i da nikada neće biti dio njegovog života, jer on nije bio dio svog života uprkos bijegu još prije dvadeset osam godina. On je u logoru ostao bez emocija. Izišla je iz stana, on je zaključao vrata. Iznova se ogradio žicom.
Mislim da sam te danas vidio. Stajala si na plaži i čekala mene – pisao je u poruci.
Nije se mogao osloboditi prošlosti. Kad god zatvori oči vidi smrt, vidi vojnike kako se žestoko opijaju slaveći ratni plijen i nadmoć nad drugim ljudima. Nakon svake čašice sve žešće tuku i sve brutalnije siluju. Žica se urezuje u njegovo tijelo. Pravi tetovaže. Uprkos nastojanju da potisne, da zaboravi, da iznova voli, da slavi rođenje sina, završetak fakulteta, novi posao, život s druge strane… Uprkos svemu. Zalud napori da nastavi živjeti. On to nije mogao. Na drugoj strani svijeta, ona piše pjesme i ne može zaustaviti niti spasiti njegovu propast. Niko ne može zaustaviti ono što se mora desiti. Niko se ne može osloboditi prošlosti.
– Na mojim rukama umrlo je osam ljudi, kazao je novinarki trideset godina kasnije.
***
U njemu je ostalo još toliko snage da ruku podigne u visini srca, ali uspio je da se nekako probije do vrata autobusa. Uvjerili su ih da idu na razmjenu zarobljenika. Tek što je ušao, shvatio je da nema njegovog najbližeg prijatelja. Vidio ga je kako stoji na putu, s druge strane stakla. Umjesto očiju bile su dvije prazne šupljine. U zadnji tren iskočio je iz prenatrpanog autobusa. Ljut jer je za dlaku izbjegao slobodu. Ali prijatelj se nije mogao ostaviti. Ne u prostoru okruženom žicom.
S večeri je sanjao da bere grožđe. Zrele velike bobe pucale su pod njegovim zubima. Kapljice soka kapale su po prsima… njih je vrhom jezika dočekivala žena koja je svoju nagost sakrivala ispod duge kose. Ujutru su ubili petoricu jer na uzvik: „Ustaj!“ nisu mogli pomjeriti tijelo. Od gladi. Od iscrpljenosti. Od udaraca.
– Ionako više nisu bili živi – rekao je čuvar, pridržavajući dugu cijev automata.
Njegovo srce visilo je na koncu. Počeo je pljuvati krv. Završetak agonije bio je sve izvjesniji. Ali jedno jutro u pratnji stražara pojavili su se ljudi koji su gledali zastrašujuće prizore s druge strane žice. Nosili su crveni križ i razgovarali na engleskom. Sve se više stražara sakupljalo oko njih, kontrolirajući tako moguće ekscese zatvorenika. Stranci su pitali ima li tu doktora. Nastao je tajac. Zatvorenici su utišali komešanje. Smogao je snage i progovorio, više promucao da je on student medicine. Odveli su ga. U bijelom šatoru bio je improvizovani sanitet. Prvo se malo oporavio, a kada je mogao stati na noge, pomagao je mučenim ljudima da lakše umru. Za žive se više ništa nije moglo uraditi.
Godinama kasnije saznao je da autobus iz kojeg je ljut izišao zbog prijatelja, nije išao na razmjenu zarobljenika nego na Korićanske stijene. S tog mjesta ljude su bacali u provaliju. Trideset godina od završetka rata traga se za njihovim kostima.
On nije postao doktor. Pisao je o žici. Mapirao i istraživao zločine. Pisao je o genocidu. Pisao je o ubijenim prijateljima. O mrtvim članovima porodice. Samo o ljubavi nije pisao. Ni onoj u prošlosti ni onoj u sadašnjosti. Domom je sada nazivao drugi kontinent. Ponekad je padao u ludilo kao u ponor.
– Mislim na tebe. Sanjao sam da si ptica i da te ne mogu uhvatiti. Plakao sam. – napisao je u poruci.
Nikada te nisam sanjala – napisala je na papir.
Za njegov rođendan vodili su ljubav posljednji put. Nisu to znali. Odmotao je s njenog tijela crnu čipku, a ona mu šapnula:
– Želim ti mnogo uzdižućih trenutaka. Sretan ti rođendan.
U tom trenutku dvoje ljudi bude život. On u njoj, ona u njemu. Ništa drugo ne vide i ne osjećaju osim tjelesnog užitka. Požuda koja ne štiti ništa i nikoga. Oni traže svoje mjesto u svijetu u kojem nemaju više ništa i nikoga. Osim jedno drugog.
– Voljeti tebe bilo bi nešto najljepše na svijetu.
– Šta te sprečava?
– Ne mogu.
Ona je šutjela i susprezala suze. On je dodao:
– Imaš i unutrašnju i vanjsku ljepotu. Prijaš mi u svakom smislu.
Otišla je u toalet, posmatrala svoj odraz u ogledalu i plakala.
***
Nekoliko godina poslije dok je nosila čaj u talijanskom restoranu, tražeći slobodno mjesto, vidjela ga je. I zadrhtala. Mozgu je nedostajalo kisika, a srce je luđački lupalo. Na prvi stol spustila je čaj i pridržala se lijeve strane tijela. Možda je u tom času i umrla. Iako nije bila sigurna zbog čega, zbog čega joj je lice gorjelo, tijelo klonulo, mozak upozoravao na učtivost i pozdrav, srce riječi zaustavljalo. Sve se vratilo kao na filmu. Brava je dva puta škljocnula, kafa na stolu, svjetla tržnog centra, tijela su se preplela, poruke, papir, odlazak, nestanak…
Opet je bio novembar, mjesec u kojem su upoznali i prepoznali jedno drugo. Sunce je prolazilo kroz ljude na ulici. Iz torbe je izvadila mali rokovnik i zapisala: otići od sebe znači duboku nesreću na svakoj strani svijeta. U žici. Sjedila je pored prozora i posmatrala užurbanost grada, više nije kružila po prostoriji u nadi da će pronaći njegove oči. Udahnula, izdahnula… Disanje je postalo normalno, polako je vraćala kontrolu nad svojim tijelom. Pogledala je iznova u lice iza žice. Na njemu nije vidjela ništa. Učinilo joj se da su im se ovaj put pogledi sreli, na tren. Prepoznali su se. Čin gledanja bio je važniji od svih riječi. Zatražila je račun, platila i izišla iz restorana. Njihovi zajednički snovi bili su neostvarivi.
– Sačekaj me!
Nije se zaustavila jer je znala da je samo u priči o njima može korigirati prošlost i vidjela je sebe kako se muči makazama presijeći bodljikavu žicu i napraviti prolaz. Maknula je žicu, ranjene ruke spustila niz tijelo, a on je krenuo ka njoj. Bio bi to jedan mogući završetak. A to ne bi bilo uredu. Ne bi bilo fer prema životu u kojem su dvoje ljudi još prije dvadeset godina propustili upoznati jedno drugo. Maknula je žicu, ranjene ruke spustila niz tijelo, a on je glavu okrenuo na drugu stranu. Imala je šest godina, imao je dvadeset jednu godinu. Sreli su se trideset godina kasnije.
***
Sretan ti rođendan! Želim ti sve kao i prošle godine! Mnogo uzdižućih trenutaka! – napisala je na papir.
Mislim na tebe – napisao je u poruci.
