Piše: Almir Alić
Možda je velika dvorana za saslušanja u zgradi United States Capitol bila zamišljena kao paviljon istine, ali je u bosanskom novinaru budila neprijatan osjećaj inherentan jezivoj akustici nametnutog autoriteta. Mirsad M. ili M.M. kako su ga zvali unutar bošnjačke zajednice u St. Louisu došao je u Washington D.C. potaknut recidivima nekadašnjeg idealizma i osjećajem da radi krupnu stvar, nešto poput Hannah Arendt tokom suđenja u Jerusalemu ili barem slično Mirku Klarinu u Hagu, da služi istini pa makar ona kasnila trideset godina i bila objavljena u efemernom mjesečnom biltenu bošnjačke zajednice Voice of Bosnia, odmah pored vijesti o vjenčanjima, kulturno-sportskim aktivnostima džematlija i novootvorenim restoranima s bosanskom kuhinjom.
Ratni zločini ne bi trebali zastarijevati i niko ne bi smio biti izuzet od krivične odgovornosti za počinjena nedjela pa makar se ona činila kao dio mladalačke nepromišljenosti, mantrao je Mirsad davno prežvakanu floskulu želeći je barem jednom vidjeti obistinjenu u stvarnosti.
Na zidovima kapitola očekivao je uklesan latinski kredo Fiat iustitia, et pereat mundus. Neka bude pravda, pa makar propao svijet. Umjesto toga na zidu je stajao ugraviran moto: In God We Trust. Religiozni napis u zlatotisku djelovao je diskriminišuće osobi koja je izgubila vjeru u božansku pravdu, pokapajući je ispod desetina nišana na porodičnom dijelu mezarja u dalekom Kozarcu.
Zidovi frontalnog dijela ogromne dvorane bili su obloženi tamnim drvetom koje je upijalo glasove brojne publike u nervoznom iščekivanju početka saslušanja. Iznad podija visila je američka zastava sa zvijezdama i prugama, ogromna, teška, spuštena u pravilnim naborima poput pozorišne zavjese u još jednom od brojnih igrokaza zapadne demokratije.
Ispod zastave se nalazio polukružni stol odbora za nadzor. Za njim je sjedilo dvadeset troje članova – dvanaest iz vladajuće stranke i jedanaest iz opozicije. U teoriji su trebali predstavljati dvije suprotstavljene političke filozofije. U praksi su, znao je to Mirsad stotinu puta razočaran frazama o zemlji slobode, predstavljali dvije različite metode upravljanja istom političkom matricom.
S lijeve strane sjedili su članovi ubijeđeni da traže istinu. S desne strane sjedili su članovi koji su tvrdili da žele stabilnost. Između njih nalazili su se mikrofoni spremni da upiju ustaljene floskule upakovane u ispraznu patriotsku retoriku, čega se Mirsad dovoljno naslušao devedeset i prve godine tokom javnih prenosa skupštinskih zasjedanja u Sarajevu. Nakon toga je uslijedila devedeset i druga. Pa devedeset i treća, četvrta, peta. Niz nesretnih godina koje su dolazile poput valova što su njegov gotovo potopljeni porodični čamac odnijeli daleko od rodne grude i nasukali ga na obalu obećane Zemlje slobodnih i domu hrabrih ljudi.
Mikrofoni su bili sterilno identični. Ispred svakog člana stajala je mala pločica s imenom, uredno poravnata, kao nadgrobni spomenik neutažljivoj ambiciji na političkom Arlingtonu. Iza predstavnika generacije koja je donosila odluke sjedili su maštoviti predstavnici generacije koja će ih morati objašnjavati — mladi ljudi s laptopima tipkali su rečenice koje će se kasnije spinovati u prikladan historijski narativ ili ironičnu fusnotu, zavisno od aktuelnog rejtinga predsjednika i političkog oportunizma opozicije.
Iza pomoćnika, u zadnjim redovima, nalazila se publika: nekoliko diplomata, mnogo više lobista, niz ljudi koji su izgledali kao da su zalutali u pogrešnu zgradu i sada su odlučili ostati jer je ulaz bio besplatan i vjerovatno poneki pasionirani lovac kome su životinje odavno prestale nuditi potrebnu adrenalinsku euforiju.
Odmah iza publike nalazili su se predstavnici brojnih medijskih kuća. Interes je bio veliki – prvi američki imperator uzurpirao je sve poluge vlasti u samrtničkom refleksu da sa sobom povuče u grob podanike, suprugu s glavom mačke, brojne ljubavnice upitnog godišta i beskrajne zlatne poluge od kojih je trebala biti ozidana posmrtna komora, obezbjeđujući besmrtnost njegove korumpirane duše. Tako je razmišljao Mirsad potaknut davno odgledanim dokumentarnim filmom o nekom egipatskom faraonu. Keopsu ili nekom sličnom, nije bio potpuno siguran jer je pažnju fokusirao na entarijer američkog cirkusa u kojem se nudila besplatna zabava narodu vječito željnom hljeba i igara.
Kablovi kamera puzali su po podu kao nervni sistem tehnološki naprednog društva. Svaka kamera bila je usmjerena prema stolu za svjedoke, praznom komadu namještaja koji je u toj prostoriji imao status oltara gdje su izlagane varijacije evangelističkih fundamentalista zaslijepljenih vjerom u Boga i njegovog sina što se ponovo vratio, u armagedonskom predskazanju, da stoluje baš tu u Washington D.C., nepuna tri kilometra prostorne udaljenosti od zgrade kapitola, dovoljno blizu da se predstavnici vlasti mogu posjećivati pješke i dovoljno daleko da odgovornost često usputno zaluta.
Na stolu za svjedoke nalazio se jedan mikrofon, čaša vode i mala pločica za ime. Danas je na njoj pisalo ime žene koja je trebala baciti novo svjetlo na jednu staru priču, gotovo pa urbanu legendu, iz perspektive institucije navikle da postavlja pitanja umjesto da daje odgovore.
Tokom opsade Sarajeva, prije više od trideset godina, događalo se nešto što bi normalnim ljudima izgledalo kao teškoprobavljiva spoznaja o licemjerju ratnih stradanja stanovnika opkoljenog grada – navodni ratni događaji koji su novinari kasnije prozvali Sarajevski safari. Prema toj priči, bogati stranci su sa brda iznad grada posmatrali rat kao spektakl ili preteču reality programa. Neki su navodno činili i više od pukog posmatranja. Municije i oružja bilo je napretek, a civili Sarajeva su izgledali kao dehumanizovane lutke, posmatrane kroz optiku snajperske puške.
Dokumentacija je bila nejasna i nekompletna. Svjedoci kontradiktorni. Fotografije mutne. Bilo je to prije digitalne ere kada se bogati svijet dosađivao u predvidivom i ustaljenom svjetskom poretku. Ali priče su imale jednu osobinu koja je bila mnogo važnija od tačnosti – ponavljale su se doslijedno, sve češće i detaljnije, kao da je uspavana savjest pojedinih učesnika safarija proradila s dugogodišnjim zakašnjenjem.
Trideset godina niko u ovoj dvorani nije smatrao da je to pitanje vrijedno rasprave. Bio je to jedan od atipičnih ratova na tlu Evrope – ni građanski, ni vjerski, ni agresija, niti antijkolonijalini rat, a opet sve pomalo od navedenog. Prvi u obilju narednih ratova, novih tržišta i drugih moralnih implikacija – rat koji je započeo na evropskom, a okončan na američkom tlu, potpisivanjem mirovnog sporazuma u kompleksu vojne baze u Daytonu. Pod patronatom jednog bivšeg američkog predsjednika u vremenu kada je sadašnji predsjednik glumio showmana i playboya pod krinkom uspješnog businessmana.
Pa ipak, tog jutra u Kapitolu, priča je iznenada postala bitna. Zvanično objašnjenje bilo je historijsko razjašnjenje činjenica, nakon slovenačkog dokumentarnog filma Sarajevo Safari u kojem se spominje učešće nekih bogatih evropljana i moćnih američkih kompanjona. Dokumentarac je postao viralan, uslijedile su stotine internetskih objava, naslovnica i twitova u kojma se sve više sugerisalo prisustvo američkih businessmana u ekskluzivnoj turističkoj turi na padinama Trebevića i snajperskih položaja na vrhovima nebodera okupiranog sarajevskog naselja Grbavica.
Nakon medijske ujdurme došli su američki izbori. Trebalo je Ameriku ponovo učiniti velikom. Velikom u čemu, koliko posebnom, na koji način drugačijom propustili su pojasniti tvorci zavodljive izborne frazeologije. Nakon dobijenih izbora američki predsjednik je to činio na dnevnoj osnovi, gotovo poput trenutnog hira nezrelog tinejdžera i bullya koji je školske hodnike zamijenio međunarodnom arenom.
Predsjednik je oduvijek bio čovjek od akcije, sklon provodu, ekstravaganciji, elitizmu, seksualnim aferama i svemu što je moglo potaknuti infatilni osjećaj ličnog ostvarenja i potrebe da budeš neizostavno uključen u svim važnim hedonističkim seansama. U prvoj polovini devedesetih Sarajevski safari bio je upravo takvo mjesto.
Nakon izbora došla je potreba da se objasne navodi o učešću Predsjednika u turističkom lovu na ljude ili barem da se ono dovoljno zamagli i prestane biti korisno protivnicima u trenutku kada je prvi čovjek kapriciozno isticao vlastitu nominaciju za Nobelovu nagradu za mir.
Zato je odbor za nadzor sazvao saslušanje. Zato su kamere bile uključene. Zato je Mirsad M. nervozno gužvao malu bilježnicu u rukama, pripremajući se da svoj mobitel iskoristi kao diktafon ili foto-aparat zavisno od trenutka i upitne tehnološke spretnosti.
Članovi odbora pregledavali su svoje bilješke kao da traže dovoljni ubojita pitanja, mada je Mirsad naslućivao kako u sebi ponavljaju rečenice koje efektno zvuče u večernjim vijestima.
Predsjedavajući odbora pogledao je prisutne preko naočala na polovini gomoljastog nosa i lagano udario čekićem o drvenu pločicu na stolu.
Odbor će danas razmotriti navode o događaju poznatom kao Sarajevski safari…
Uvodne riječi su se gušile u simetriji eha povrh ogromne dvorane ispunjene do posljednjeg mjesta. U zraku se osjećalo nepeto isčekivanje. Prazna stolica za svjedoke odjednom je izgledala kao mjesto na kojem će neko morati objasniti kako se historija pretvara u investiciju, a moral u fusnotu pornografskog štiva.
Na monitoru iza članova odbora pojavila se fotografija brdovitog pejzaža u pozadini stambenih naselja građenih u socrealističkom stilu. Slika je bila mutna, ali dovoljno jasna da Mirsada podsjeti ulice na grada u kojem je dovršavao studij novinarstva, naprasno prekinut ratnim događajima u Bosni i Hercegovini. Mirsad je bio novinar bez diplome, dovoljno pismen da bude glasnik beznačajnog biltena jedne od hiljade fragmentiranih zajednica unutar američkog društva i dovoljno razuman da osjeća trajnu nedoraslost zbog formalnog statusa vječitog apsolventa na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Iznenada su se otvorila vrata na bočnoj strani dvorane, gurnuta nevidljivom rukom službenog protokola. U kratkom trenutku zatišja, u salu je odlučno stupila plavokosa žena.
Koreografija je isplanirana do detalja, kratko je zapisao Mirsad na početku svoje bilježnice.
Pored toga je dodao njeno ime – Pat Blondie i podvukao dva puta hemijskom olovkom.
Sredovječna gospođa, u standardnom tamnom uredskom kostimu i neizostavnim krstom na zlatnom lančiću iznad dekoltea, hodala je sporim ceremonijalnim korakom kao da je pristigla na vlastitu krunidbu, umjesto na svjedočenje o službenim vladinim dokumentima vezanim za istragu o nasumičnom ubijanju sarajevskih civila. Na diskretno silikoniranom licu montirala je izraz profesionalne samouvjerenosti koji se u Washingtonu često zamjenjuje za poslovnu kompetenciju. Izraz koji je u Mirsadu ukazivao na banalnost karijerizma – slijepu poslušnost lideru bez ikakvog propitivanja zakonskih i moralnih normi vezanih za zahtjeve osobe koja ih je imenovala na važnu državni funkciju.
Svjedokinja ulazi s osmijehom koji nije upućen nikome posebno, a opet je upućen svima, kratko je zapisao bosanski novinar, odmah ispod sintagme o banalnosti karijerizma.
Poznavao je taj osmijeh s press-konferencija u Ministarstvu pravde – televizična poruka vježbana pred ogledalom koja sugeriše da je situacija pod punom kontrolom.
Iza nje su išla dva pomoćnika s fasciklama – debelim poput jugoslovenskih telefonskih imenika iz osamdesetih, zabilježio je akreditovani novinar mjesečnika VoB. Stariji je pomoćnik spustio na stol registre s kalkulisanim treskom kao da želi njihovu debljinu zamjeniti dubinom.
Gospođa Blondie je kratko podesila mikrofon, zatim poravnala rukave sakoa, pa tek onda uputila pogled prema polukrugu congressmana.
Pokretom koji djeluje kao dio neke stare političke liturgije, Mirsad zapisuje kratku impresiju vezanu za predratne političke performanse na prostoru nekadašnje domovine.
Predsjedavajući komiteta je pročistio grlo, a potom progovorio autoritativnim glasom: Gospođo Blondie, zahvaljujemo vam što ste se odazvali pozivu Odbora.
Gospođa Blondie je lagano klimnula glavom, samouvjereno, kao da nije svjedok koji treba davati odgovore nego statista uvjeren u puki formalizam cjelokupne farse.
Mirsad M. je zapisao u notes: Samopouzdanje bez osnove nije izum bosanskih političara nego najizdašniji izvozni proizvod Washingtona.
Jedan od congressmana, prosijedi republikanac iz Teksasa, nagnuo se naprijed prema uključenom mikrofonu: Gospođo Blondie, danas govorimo o optužbama da je predsjednik…
Izblajhana svjedokinja ga prekine blagim podizanjem ruke.
Congressmane, prije nego što počnemo…, govorila je monotonim glasom koji je podsjećao na dugotrajne podcast programe: …Mislim da je važno podsjetiti sve prisutne na jednu stvar!
Knakon kratke pauze nastavila je dobro uvježbanu repliku: Ova administracija je, kao ni jedna prije, posvećena istini, transparentnosti i odbrani slobodnog svijeta.
U publici se čulo diskretno kašljucanje, uz ironičan podsmijeh novinarke CNN-a.
Mirsad je konačno otkrio na šta ga podsjeća dvorana s utišanim auditorijem, ekran na zidu i zamišljeni protivnici u započetoj igri nadmudrivanja. Sve je ličilo na nekadašnje susrete šahovskih velemajstora na marginama hladnog rata.
Stoga je sitnim rukopisom dopisao: Protivnica s crnim figurama izabrala je otvaranje klasičnim Daminim gambitom.
Visoka vladina službenica upravo je govorila o transparentnosti, a još prije nekoliko dana je odlučno branila redigovane dijelove izvještaja iz slučaja Epstein, vezanih za predsjednikovo učešće na privatnim zabavama s maloljetnim djevojkama. Sarajevski safari je u njenoj viziji djelovao kao još jedna groteskna legenda iz rata u Bosni.
Gospođa Blondie je nastavila sigurnim glasom: Optužbe o kojima govorimo danas potiču iz konflikta starog tri decenije, u jednoj maloj zemlji na Balkanu. Zemlji koja danas ne bi postojala da nije bilo odlučnog američkog uticaja i to je jedina istina koju morate znati!
Iako to predstavlja legitimno pitanje, dodala je nakon dramske pauze. Zašto se sada pokušava konstruisati politički narativ oko događaja koji su… u najmanju ruku — neprovjereni?!
U tom trenutku reporteri su, kao po komandi, počeli škljocati fotoaparatima. Svjedokinja im je spremno ponudila ljepši profil svog lica s manje uočljivim podočnjakom.
Gospodo, nespretno izabrana riječ safari podrazumijeva lov. A lov podrazumijeva divljač. Predsjednik se iz Bosne nije vratio s trofejnim ljudskim glavama. Bio je businessman isključivo zainteresovan za ekspanziju na nova potencijalna tržišta.
Tamnoputa congresswoman je podigla obrvu: Da li tvrdite da je simulacija ratne zone za potrebe donatorskog iskustva bila tržišna edukacija?
Gospođa Blondie nije trepnula na postavljeni upit.
Tvrdim da je Amerika uvijek bila inkubator slobode. Ponekad testiranje slobode zahtijeva drugačiji teren.
Ekran na zidu je blago zadrhtao, a onda je započeo emitovati video-zapis intervjua s Predsjednikom. Nakvarcano lice, uokvireno tupeom živih boja, pojavilo se pod blagim uglom, kao reklama agenta za nekretnine.
U Bocvani, odnosno u Bosni sam boravio kao posmatrač, rekao je nevidljivom sagovorniku. Uvijek posmatram. Posmatranje je neizostavna liderska vještina!
Da li ste pucali?, uslijedio je upit nevidljivog novinara.
Nikada ne pucam prvi, odgovorio je kratko. Osim ako tržište to traži, a iz takvog dvoboja uvijek izlazim kao pobjednik.
Snimak se zaustavio. U dvorani se čuo tihi žamor neslaganja.
Još jedna u nizu egotriperskih eskapada, Mirsad je iza sebe čuo komentar nepoznatog reportera.
Predsjedavajući je nastavio listati dokumente.
Gospođo Blondie, da li priznajete da je događaj mogao biti shvaćen kao moralno problematičan?
Blondie je kratko klimnula, a potom nastavila svoj iskaz: Moral je luksuz stabilnih nacija. Mi izvozimo stabilnost. Ponekad u dijelovima.
Jedan mladi congressman pokušao je iskoristiti nespretnu igru riječi: Mislite li na dijelove tijela naših vojnika i oficira gurnutih u tuđe sukobe? Ili mislite na stotine hiljada civilnih žrtava kao rezultat tih ratova?
Blondie ga je pogledala sa nečim što je ličilo na majčin pogled upućen hendikepiranom djetetu, brzo je zapisao Mirsad na novootvorenu stranicu.
Mladi gospodine, replicirala je svjedokinja smirenim tonom. Civil je pravna kategorija. Na nestabilnom tržištu, kategorije su fleksibilne.
U sali se začuo suhi zvuk tipkanja. Novinarka pored Mirsada na laptopu je ispisivala naslov: Fleksibilni civili – nova doktrina američke administracije?
Da li ste upravo relativizirali žrtve?, upitala je congresswoman s optičkim naočalima debelog crnog okvira.
Gospođa Blondie se blago nagnula naprijed prema mikrofonu: Ne relativiziram. Kontekstualiziram. Razlika je, kao što svi znate, fiskalna.
Na ekranu iza nje pojavila se grafika. Zbunjujući skup rastući krivulja bljeskao je u različitim bojama.
Kao što vidite, nastavila je izlaganje. Nakon događaja koji nazivate safarijem, investicije u sigurnosni sektor porasle su za dvadeset tri posto. Lokalna ekonomija je profitirala. Nestabilnost je, paradoksalno, generisala stabilan prihod u budžetu s dubokim deficitom nasleđenim od prethodne administracije.
Novinarka FOX News je diskretno zapljeskala, pa se jednako neočekivano zaustavila svjesna neprimjerenosti geste.
Ali ljudi su patili, rekao je mladi congressman vidno nezadovoljan ponuđenim odgovorom. Imate li krivulje koje pokazuju na proporcionalan pad ljudske patnje?!
Patnja, odgovorila je Blondie. Nije dokaz krivice. Ona je samo indikator tranzicije.
Mirsada je u tom trenutku zabljesnula jeziva epifanija. Svjedočenje koncentrisano na odgovornost političkog vrha i možebitnu satisfakciju za žrtve rata pretvaralo se u ekonomski forum gdje poslovni cilj opravdava sva sredstva, a ljudske sudbine tretira kao kolateralnu štetu državnog imperijalizma.
Dugo smo bježali od marksističkih teorije političke ekonomije, da bi nam tek u obećanoj zemlji ona dobila pravi smisao. U tome se ogledala jedina transparentnost vladajuće administracije, bilježio je Mirsad konfuzne misli strahujući od uredničkog siječiva predsjednika bosanskog džemata u St. Louisu. Lokalni imam mrzio je komunjare i otvoreno prezirao džematlije koje su tvrdile da se u socijalizmu živjelo bolje.
Mladi congressman koji je već nekoliko puta pokušavao dovršiti pitanje brzo se nagnuo prema mikrofonu koristeći trenutak kad je svjedokinja prinosila ustima čašu s vodom.
Na trenutak je djelovao kao loš student koji je konačno skupio hrabrost da prekine profesora usred predavanja, zapisao je Mirsad asocijaciju na studentske dane.
Gospođo Blondie, rekao je sporije nego ranije, kao da svaku riječ važe s apotekarskom preciznošću. Pokušavam razumjeti logiku vašeg izlaganja.
Kratko je pokazao rukom prema fotografiji Sarajeva na ekranu.
Ako sam vas dobro shvatio, tvrdite da su civili bili… fleksibilna kategorija? Da je rat bio nestabilno tržište? I da je prisustvo američkih građana na snajperskim položajima bilo… oblik posmatranja… kroz sofisticirana optička pomagala?
Pogledom je kratko preletio polukrugom odbora gdje su sjedili republikanski predstavnici, a onda poentirao: Da li onda želite reći da je ubijanje civila predstavljalo neku vrstu… tržišnog eksperimenta?
U dvorani je nastupila tišina kakvu proizvode samo pitanja koja su previše jednostavna da bi bila diplomatska. Očekivao se kratak odgovor – jednostavno da ili ne.
Svjedokinja je prvi put zetreptala vještačkim trepavicama. Kratko, ali indikativno.
Dovoljno dugo da Mirsad zabilježi teškočitljivim rukopisom: Trenutak istine ili kontinuitet laži.
Svjedokinja je ispravila leđa, svjesna narušene posture tijela i prijekorno pogledala prema congressmanu.
Mislim da dramatizujete kompleksnu situaciju, odgovorila je hladno. Rat je uvijek prostor nejasne odgovornosti u kojem pobjednici definišu historijske događaje. Ljudi koji danas pokušavaju konstruisati moralne narative često zaboravljaju aktuelni kontekst.
Mladi congressman nije bio zadovoljan spinovanim odgovorom: Nisam vas pitao o kontekstu. Preformulisaću pitanje da bude jasnije. Da li je sadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država učestvovao u turističkom lovu na ljude? Da ili ne?!
U publici se čuo dubok uzdah koji je podsjećao na reakciju gledatelja filmskog trilera u kino-sali s maloljetnom publikom.
Plavokosa svjedokinja je otvorila fasciklu ispred sebe, listajući papire u potrazi za nepostojećim dokumentom kao dokazom besmislenosti čitavog ispitivanja.
Mirsad je zapisao kratko retoričko pitanje iz famoznog hamletovskog monologa: Biti ili ne biti – infinitivna alternativna konstrukcija cjelokupne ujdurme.
Svjedokinja je i dalje nervozno listala dokumente, dok su joj asistenti nešto tiho došaptavali s leđa.
Dva novinara, s Mirsadove lijeve strane, vidno nezadovoljni cjelokupnim performansom su međusobno razmjenjivali kratke komentare:
Još jedna predstava za skretanje pažnje sa stvarnih problema.
Da. Pretpostavljam da će Predsjednik uskoro pokrenuti preventivni rat da bi popravio narušeni rejting.
Priča o bosanskom ratu samo je kupovina vremena. Koga zapravo interesuju civilne žrtve?
Uvijek se pravdaju kolateralnom štetom. Interesantno je kako se međunarodno pravo razvija u pravcu vlastite besmislenosti…
Mirsad je hvatao dijelove razgovora, shvatajući karikaturalnost svoje pozicije – poslat je da objektivno izvještava sa saslušavanja čija je jedina svrha zamagljivanje aktuelne političke zbilje američkog društva. Trenutka kada je percipirani bastion demokratije pretvoren u otvoreni Guantanamo u kojem kadija te tuži i kadija ti sudi. Upravo je to zapisao u bilježnicu, a nakon toga kratku fusnotu: Kakav bi svijet danas imali da je aktuelna američka administracija stolovala 1941. godine?! Gdje bi danas bili Bosanci da je ovakav Predsjednik bio na čelu Amerike 1991. godine?!
U tom trenutku predsjedavajući je pogledao prema tehničaru u zadnjem dijelu dvorane.
Mislim da bi bilo korisno da pogledamo sljedeći materijal iz arhive, rekao je kratko.
Svjetla su se blago prigušila. Na velikom ekranu je započelo emitovanje novog video-zapisa.
Poznata silueta u ogromnom sivom sakou ispunila je kadar — lice koje je kamera obožavala gotovo jednako koliko je ono obožavalo samu sebe. Koža zategnuta kozmetičkim intervencijama, kosa nalik lakiranoj kacigi i izraz čovjeka koji govori kao da svijet postoji isključivo kao potvrda vlastite omnipotentnosti.
Predsjednik je sjedio u kožnoj fotelji i smiješio se nekome izvan kadra.
Naravno da nisam išao tamo da pucam iz lovačke puške, rekao je glasom koji je zvučao kao reklama za luksuzni resort. Lov je… zastario koncept.
Kratko se nasmijao vlastitoj šali.
Ako već govorimo o oružju, ja uvijek preferiram oružje masovnog uništenja. Mnogo efikasnije. Mnogo bolja investicija. Uz minimalan broj američkih žrtava na terenu.
U dvorani se začuo prigušen žamor. Foto-aparati su bljeskali po automatizmu.
Predsjednik je nastavio govoriti, potpuno nesvjestan konteksta u kojem će se njegove riječi jednog dana reprodukovati. Istinu je svakako pisao on – milom ili silom.
U Sarajevu sam zapravo boravio iz humanitarnih razloga, izgovorio je s pobjedničkom iskrom u pogledu.
Kamera je zumirala osmijeh na iskvarcanom tenu. A potom prešla na krupni plan svjesna da je uhvatila i misteriozne tamne mrlje iznad okovratnika predsjednikove košulje.
Sjećam se tog transparenta. Prekrasne djevojke. Missice ili nešto slično. Držale su natpis… Don’t let them kill us.
Na trenutak je podigao pogled prema plafonu kao da traži inspiraciju za konačno poentiranje.
To mi je dalo vrlo zanimljivu ideju. Poželio sam ih sve spasiti u onim njihovim izblijedjelim jednodijelim kupaćim kostimima! Znate, sigurnost. Privatno okruženje. Roditeljska zaštita.
Kamera je zadrhtala kao da je operater bio svjestan neprimjerenosti zadnje opaske, vezane za programe za odrasle osobe. Ili neobične sličnosti s optužbama žrtava seksualnog nasilja iz Epsteinovih dokumenata.
Kratko je namignuo i u tom trenutku se zaustavio snimak. U dvorani je nastupila ona posebna vrsta tišine koja nastaje kada se apsurd sudari sa stvarnošću i niko nije potpuno siguran da li je upravo prisustvovao šali ili prihvatanju odgovornosti.
Gospođa Blondie je sjedila nepomično vagajući da li je njeno svjedočenje bilo završna scena reality programa Pripravnici u kojem kandidati strijepe pred nepredvidivim businessmanom u iščekivanju njegove odluke o otpuštanju ili promociji.
Lobisti su brzo tipkali poruke u svoje pametne telefone. Diplomate su razmjenjivale ispitivačke poglede. Dio publike je glasno negodovao.
Mirsad je spustio olovku na papir i nekoliko sekundi gledao u praznu stranicu bilježnice.
Zatim je napisao: Negiranje implikacija je negiranje zločina!
Rečenicu je uokvirio s četiri poteza olovkom. Podigao je pogled prema ogromnoj zastavi koja je visila iznad stola odbora.
Treća zastava pod kojom živim i od koje se očekuje slijepo poštovanje, pomislio je Mirsad na nekadašnju Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu i konačno na Sjedinjene Američke Države.
Teški nabori tkanine podsjećali su ga na zastor pozorišta koje nikada ne spušta zavjesu jer glavni glumac uvijek iznova izlazi na scenu u iščekivanju ovacija publike.
Mirsad je konačno shvatio svrhu cijelog saslušanja. Nije se radilo o istini. Nije se radilo ni o pravdi. Riječ je bila o mnogo jednostavnijoj stvari.
O preciznom administrativnom postupku pretvaranja historije u fusnotu, a nečitljive fusnote u zaborav.
Mirsad je zatvorio bilježnicu.
Negdje u Sarajevu, pomislio je, neko vjerovatno upravo prolazi ulicom koja se nekada zvala Aleja snajpera.
Ovdje u Americi, neko će večeras gledati ovaj prijenos između reklama za osiguranje života i novootvorene ćevabdžinice u centru St. Louisa.
A između ta dva svijeta, zaglavljen u tankom staklenom propustu na pješčanom satu, nekadašnji Bosanac i nikadašnji Amerikanac nakratko je zaustavio protok vremena, odbijajući biti dijelom života koji se ponavlja – prvo kao tragedija, a zatim kao farsa.
