Nekako s proljeća…
Kemalu Montenu
Gledano ozgo, s prozora,
providna nastrešnica još
je puna leda. U vrt sišav’,
ispod nje vadiš stolice,
okruli stočić, staru pepeljaru
punu uvelog lišća. Nježno je,
s pažnjom brišeš, plašeć’ se
da stari pepeo ne prhne uvis,
iz zimskoga sna! A onda,
međ’ prvim novim cvijećem,
šolja kafe u ruci, motriš ples
zbunjenih ‘čela, oko ljubičica,
pa let žutog leptira. Eh, da je Vladimir
tu! Eno ga, u muku jutarnjem: zvuk vespe.
To komšinka prekoputa, sve s kacigom
na glavi, ranim jutrom ràni, u prvu gibiru.
Oštar vonj dizela! I, baš u isti čas,
stara pjesma s juga, od jednog dobrog,
vazda nasmijanog čovjeka. Tada se
napokon štrecneš: ne, još nisi na nebu!
