Edin Balta
Vučija jazbina
Majku im, tek je svanulo, kako im se da!? – dobaci Cviko ulazeći sa straže u rov, kad ču da ispališe jednu, dok smo mi, još bunovni, osluškivali gdje će pasti.
Ode prema Kremešu! – odredi joj Saša destinaciju trljajući rukavom krmeljive oči. Konjuktivitis ili alergija nisu ga popuštali.
Ubrzo ispališe sa zadrškom još tri, koje padoše na različita mjesta.
Momci, brine me ovo, hvataju koordinate, mislim da će opet probati uzeti potkovicu! Idemo do Jazbine! – naredi Nera, glavni u rovu od nas pet i jedini koji je imao iskustvo iz prave armije. Služio je JNA u Uroševcu, dok smo mi ganjali loptu po mahali.
Poslušno se zaputismo kroz tranšeju za njim. Jazbina je bio naziv za najistureniji i najsigurniji rov u potkovici. Na samom rubu brda Žuč, ukopana duboko pod zemlju, potkovica je odolijevala brojnim napadima a istovremeno je pružala pogled na Vogošću, Rajlovac i okolna mjesta te putnu komunikaciju koja ih povezuje. Zbog toga je bila najnapadanija linija na sarajevskom ratištu.
Pripazite, moglo bi biti gusto danas! – čujem kako Nera govori u radiostanicu.
Sjedamo, osluškujemo, granate prestaše, kroz periskope osmatramo okolinu. Mnogi su izvirivanjem preko grudobrana zijanili živote. Rat je skupa škola. Neki čudan mir, a mi nemirni. Čovjeku valjda proradi instinkt životinje. I nije nas iznevjerio. Ubrzo krenu “oranje”, počeli su od “petnestke”. Kroz periskope smo vidjeli kako granatama izvraćaju zemlju. Padale su jedna do druge u malim razmacima. Detonacije su bile tako česte da su se pretvorile u huk. Izvraćali su metar po metar terena. Ostavismo periskope i zavukosmo se dublje u Jazbinu. Kad artiljerija djeluje, pješadija miruje. Huk se primicao, nemoć obuzimala tijelo. Pišamo naizmjenično u ćošku. Hoće li Jazbina izdržati ko dosad? Šta ako…? Došlo je do dvojke. Mi smo sljedeći! Mrki se trese ko na električnoj stolici, drugi prazno zure. Ruke me bole od stezanja puške. Cviko steže Sofijin svijet, knjigu je, na engleskom, dobio od nekih Unproforaca, nešto im prevodio na dopustu. Svaku smjenu donosi po jednu da ubija vrijeme dok mi kartamo. Najbliža pade u tranšeju pored Jazbine. Zemlja, kamenje, udar zraka nas zaglušiše. Zvonilo mi je u ušima od detonacije. Sigurno i drugima, ali niko ni ogreban. Za njom pade nekoliko na Jazbinu, koja ih izdrža. Sad pređoše na drugu stranu potkovice. Udaljavalo se od nas. Pritisak malo popusti. Pogledah kroz periskop, kao da je prošao uragan, sve uzorano i iskomadano, okolni rovovi se nisu razaznavali od ostatka uzoranog tla. Prestade granatiranje. Nasta tišina. Nera se prvi dozva. Provjeri jesmo li dobro a onda naredi:
Na tranšeju! Ponesi municiju!
To je značilo da slijedi napad pješadije. Mrki trči raskopčanog šlica. Cviko pažljivo odloži knjigu u ranac brbljajući što nije neki Alberto pa da nestane sa Sofijom, uze pušku i na grudobran. Ostali isto. Rasporedismo se da ne smetamo jedni drugima, ali i da smo dovoljno blizu ako zatreba. Rafal iz šipražja završi na grudobranu. Krenuli su. Pitali smo se jesmo li jedino mi iz Vučije preživjeli. Ako smo samo mi ostali, nagrabusli smo. Bilo nas je svega peterica. Pojaviše se oprezno ispitujući teren, ovaj put bijahu u crnim odjelima. Specijalci, izgleda. Nera opsova kroz zube:
Gađajte precizno, doveli su kornjače!
Čekali smo da malo priđu. Kako nismo pucali, okuražiše se, nisu puzali ni tražili zaklon. Vjerovatno su mislili da je artiljerija sve pozobala. Nera dade znak. Zapucasmo, zastaše iznenađeni. Teško ih je bilo oboriti, imali su pancire do zemlje, ali ih je to i usporavalo. Pucali smo, mijenjali okvire, bacali bombe i tromblone… Uzvratiše, ali mi smo bili dobro zaklonjeni, a oni uz brdo, gotovo na čistini. Ono malo šipražja slabo ih je zaklanjalo a i sunce im je išlo u lice a nama u potiljak. Teže su bacali i bombe zbog uzbrdice i težine pancira. Pokušavali su nekih pola sata. Adrenalin ili instinkt isključiše strah. Gađaj mirno ako želiš sačuvati živu glavu. Brojčano smo bili slabiji, ali položaj nam je davao prednost. Zaustavismo napad, počeše da se povlače. Kad utvrdismo da se zaista povlače, Nera mi naredi da ostanem na straži, ostali se vratiše u rov. Čuo sam kako razgovaraju u rovu, pokušavaju da uspostave vezu, ali uzalud. Nadali smo se da će ispomoć ubrzo doći, municije je bilo još, ali koliko će biti napada? Dođe Saša da me zamijeni.
Gadno sranje danas!
Jašta! Šta je s drugim rovovima?
Nemam pojma. Sve je uzorano a nisam čuo da pucaju.
Požurih do Nere:
Hoće li ko doć? Šta je s drugima?
Nigdje nikog, ili su se povukli ili su zatrpani u rovovima. Veza ne radi.
Šta sad?
Ništa, mogli bi ponoviti, vjerovatno su mislili da nema ni nas, pa napali. Valjda nam pošalju ispomoć.
Dočekali smo ih dobro, ali su oklopljeni ko tenkovi, teško ih raniti…
Saša utrča u rov.
Povlače se još dublje, mora da će opet granatirati…
Opet se Major poigrava s nama – Cviko je i dalje miješao stvarnost i fikciju.
Nije major nego general!
Major Albert Knag iz Ujedinjenih naroda, Hildin ćaća… hihihi.
J… te Major više, šeno si od tih knjiga – na Cviku strah i nervozu istrese Saša.
Šta je? Prpa, lolo, ha? – ne osta mu dužan Cviko.
Nera je persikopom provjeravao jesu li se povukli. Posjedasmo nekako ukrug. Mrki, novajlija, nervozno je motao cigaru, Saša i ja punimo okvire, Cviko je već pobjegao u Sofijin svijet. Ubrzo podiže glavu s knjige i, po navici, poče filozofirati:
Znate li vi da kad gledate zvijezde zapravo gledate u prošlost?
Kako, matere ti? – Saša ga upita sarkastično.
Cvikine interpretacije i Sašini komentari bili su redovna rovovska sesija. Njihovo jaranstvo počivalo je na podbadanju. Kao da nije primijetio sarkazam u njegovom glasu, Cviko poče objašnjavati o brzini svjetlosti i udaljenosti planeta objašnjavajući da su zvijezde koje gledamo možda već odavno ugašene, pa gledamo u prošlost.
Znači, astrolozi gledajući prošlost predviđaju budućnost – nastavi Saša u istom tonu.
Tako ispada – potvrdi Cviko.
Ja bih ti gledao u fildžan, ali nema kahve…
Dok je Saša brojao municiju i nadmudrivao se s Cvikom, Mrki je šutio i nervozno povlačio dim za dimom. On je najmanje govorio, a i novi je među nama, prisilno ga mobilizirali, krio ga stari sa ženama u podrumu. Nije kukao, a i nama je trebao četvrti za remi, koji je za Cviku bio gubljenje vremena pored knjižurina.
Sreća pa mi ne čekamo pomoć iz svemira, dok nas vide, mi ćemo biti prošlost! – pokuša zaključiti Saša raspravu.
Mi smo prošlost i za one mnogo bliže, isto kao da ne postojimo, poput Alberta i Sofije. Možeš zamisliti da dok se mi krvimo zbog ovog brda, ni 300 kilometara odavde na jadranskoj obali ljudi se kupaju i sunčaju! Za njih je naš rat fikcija, samo nevažna vijest na televiziji i radiju. Ljudi žive dok mi ginemo – nihilistički rezimira Cviko.
Da idemo i mi na more? – ubaci se Nera.
Mi možemo samo na groblje – procijedi pesimistično Mrki.
Umiru i oni s obale – pokušam nas utješiti.
Oni umiru, mi ginemo, velika je razli…
Detonacija prekide Sašu u pola riječi. Zbismo se u jami. Znali smo da smo sad mi meta, oru oko našeg rova. Nera nas opet upozori da držimo otvorena usta da nam bubnjići ne popucaju i da se ne naslanjamo ni na šta da nam detonacija pri udaru ne ošteti unutrašnje organe. Detonacije su slijedile jedna drugu, zemlja se tresla oko nas. Sjedili smo gotovo u krugu dodirujući se koljenima. Ustajali smo samo da mokrimo u ćošku, stalno. Organizam reaguje na strah. Pet ljudi u dva, maksimalno tri kvadrata, plus oprema i municija. Čuli smo kad ispale, zatim zvižduk, a onda eksploziju negdje iznad rova. Ubrzo eksplozije učestaše, nismo mogli razlikovati pojedinačna ispaljenja. Jazbina je bila trn koji je trebalo istisnuti. Osjećaj nemoći i prepuštenosti obuzima. Uči u sebi ako šta znaš. Predugo je trajalo, iako je sat pokazivao tek devet, noge i ruke su boljele od ukočenosti, stomak zavijao zbog preskočenog doručka i nervoze. Bubrezi rade ko turbine. U glavi bubnja. Mokraća zaudara. Pogledah ostale: nervozni, smrknuti. Mrki se trese. Nera mi glavom pokaza da ga bolje osmotrim. Stezao je pušku unezvijereno razgledajući oko sebe kao da nas ne primjećuje, gubio je vezu sa stvarnošću. Iskolačene oči, modro i nabubrilo lice. Strah ga je uzimao pod svoje. Još nam samo to treba danas. Odjednom Mrki zakoluta očima, skoči i poče nasumično da puca puštajući nekakve jezive krike. Sreća pa je bio okrenut prema izlazu i da mu je puška bila na pojedinačnoj paljbi, inače bi nas sve pokosio. Nera se baci na njega usmjeravajući mu pušku od nas, a onda priskoči i Saša, mi ostali nismo imali kad reagovati. Da je Nera zakasnio sekundu, sasjekao bi nas ko klasje. Dok mu je Nera otimao pušku, Saša ga pokuša oboriti udarivši ga u koljeno i stomak. Mrki klecnu i previ se u struku, napokon ga nekako svališe među sanduke. Otimao se kao opsjednut nečastivim ispuštajući neke nerazumljive urlike. Priskočismo i mi, nekako ga svezasmo žicom od radioveze, bar nečemu danas da posluži.
Jebote, budale! Mogo nas je on porokati… – prvi prokomentarisa Cviko kad Mrkog svezana svalismo među sanduke.
Sad je mirno ležao i polahko dolazio sebi. Još nas nije prepoznavao, iskolačenih očiju je razgledao okolo pokušavajući da oslobodi ruke i noge.
Ne daji mu pušku više! – naredi mi Nera. – Pobit će nas, lik je puko od straha.
Ne znam koliko je gungula sa Mrkijem trajala, možda dvije-tri minute, ali dan je gadno počeo. Ko dočeka živ noć imat će razloga da proslavi. Granatiranje nije prestajalo. Cviko se humorom borio protiv usuda:
Volio bih da su s nama Sartr i Frojd, prvi da mi objasni svoje viđenje slobode i smisla života, ali sad ovdje u Jazbini, a drugom bih dao Mrkija da se upoznaju! Vjerujem da bi se Frojd obradovao.
A i dvije puške više bi nam dobro došle! – pokušavam biti pragmatik.
Odveži ga sad, Cviko.
Mrki je dolazio sebi, a mi postajali svjesniji događanja izvan Jazbine.
Momci, granatiranje popušta, pripremite se, probat će opet s pješadijom! – Nera nije imao vremena za filozofiranje.
I zaista, kao da odjednom nakon silne huke zavlada kosmička tišina. Eksplozije stadoše, ali adrenalin ne popušta. Znamo šta slijedi. Pišasmo još po jednom. Ko zna hoćemo l’ opet.
Uzmite dosta bombi i pustite ih da priđu – dobaci Zike.
Rasporedismo se po tranšeji izviđajući preko persikopa, ispred linije nema kretnji. Čudno. Odjednom rafal s boka. Opkoljavaju nas. Nera opsova. Saša potvrdi sumnje:
Linija je pala! Prilaze s boka, sad će i s leđa. Bacajte bombe da ih usporimo, a onda kroz tranšeju i bježi!
Poslušasmo ga. Ispaljujemo i nekoliko rafala preko grudobrana. Bez izvirivanja. Samo da znaju da neko ima. Sad će pokušati okružiti rov. Sekunde su zlato. Trčali smo pogureni jedan za drugim kroz tranšeju do narednog rova. Nikog, rov razvaljen. Na drugom isto. Po pucnjavi, već su stigli do Jazbine. Čule su se eksplozije. Ubacivali su bombe u rov. Izbjegli smo stupicu. Zasad. Trebalo je sad pretrčati jednu kosinu i zaći za brijeg. Tamo je rezervna linija. Dođosmo do kraja tranšeje. Ispred nas livada sa visokom travom i samo uska staza za smjene. Brisani prostor. Sad znam kako je biti lovina. Čovjek je čovjeku lovac. Na Nerin znak istrčasmo iz tranšeje na livadu. Stazom jedan za drugim, ali kako smo se sustizali, zagazim i u visoku travu. Sapliće i hvata ko žičana hobotnica. Troši snagu. Ovi sa staze već izmiču. Vraćam se na stazu. Čujem rafalanje. Promašuju. Zasad. Još malo. Vidim šipražje za brijegom. Sustižem ostale. Cviko je ispred mene. Zadihano nešto govori. Uspijem mu razaznati riječi:
Pakao, to su drugi!
Trči, Cviko, ako nećeš da završiš u knjizi kao Alberto. Zaklinjem te empirijom svih čula.
Brže, budalo! – galamim.
Blizu smo. Prolaz kroz šipražje uzak za dvojicu. Stati ne smijem. Opet rafali za nama. Bacam se kroz granatama unakaženo grmlje. Liči na Rambove improvizirane zamke s bodljama. Padam, osjetim bol pod rebrima na lijevoj strani. Ne da mi da dišem. Gubim dah. Sunce mi prži oči i čelo. Gubim svijest.
* * *
Mislim, dakle živ sam! Osjećam bol i glad: još dvije potvrde da nisam napustio osjetilni svijet. Bole me rebra i pluća. Ne mogu udahnuti punim plućima. Gdje sam? Osjećam bolnički miris. S naporom otvaram oči. Zaista bolnička soba u polumraku. Na prozorima najloni i vreće s pijeskom. Navikavam se na polumrak. Na drugom krevetu Cviko zamotane glave. Spava, valjda. Dolazi sestra i na moj upitni pogled objašnjava da sam pao na bombu u prsluku i polomio rebra. Pitam za ostale. Objašnjava nešto, ali ja tonem u besvijest…
* * *
Probudio me žamor u sobi. Razgovaraju o nama. Vizita. Prepoznajem glas komandira. Vidjevši da sam budan, prilazi krevetu:
Vučije leglo se izvuklo živo – pokušava biti vedar.
Opet pitam za ostale. Referiše:
Cviku vidiš, ugruhao glavu, potres mozga. Saša je u susjednoj sobi, samo ugruhan i modar. Nera je već na liniji, vratili smo je. Mrki je šmugnuo, izgleda u Holandiju. Prvi je dotrčao i samo rekao da vas je razbila detonacija i izgubio se.
Teško govorim, boli me pri naprezanju. Cviko se budi i razgleda po nama i sobi. Prepoznaje mene i komandira:
Nisu ovo edenske odaje s vrtovima? – u svom će stilu.
Rano si se obradovao – cijedim nekako riječi obradovan što je to onaj isti ludi Cviko.
U sobu ulazi doktor s dvoje Unproforaca. Objašnjava im stanje u bolnici pokazujući na polomljena stakla zamijenjena najlonom. Cviko dobacuje:
Reci im da Protagora nije u pravu i da je rat jedina prava mjera svih stvari!
Prilaze njegovom krevetu dok im doktor prevodi šta je Cviko rekao. Doktor ih predstavlja Cviki:
Ovo su predstavnici Unprofora. Sofija i…
From Norway? – pita Cviko odjednom uzbuđeno.
Yes.
You must be Alberto? – gleda u muškarca unezvijereno. I ne sačekavši odgovor nastavlja – Major se i sa mnom zeza. Das Ding für mich – nastavlja na njemačkom.
Stranci ga s čuđenjem gledaju i okreću se meni s pitanjima u očima.
Udaren u glavu – pokazujem rukom.
Ništa im nije jasno. Kome jeste?!
2,052 total views, 2 views today
