Piše: Dejan Đuričković
Danilo Kiš je jednom zapazio da su u nas «kafane pune socijalnih teorija zasnovanih na novinskim člancima». Socijalne i političke teorije zasnovane na novinskim člancima nastajale su u nas, ovih posljednjih godina, ne samo u kafanama nego, na žalost, i u najvišim državnim uredima. Njih je, uz to, stvarala jedna mitska svijest nesposobna da naučno misli i da društvom upravlja na naučnim osnovama, kako se danas upravlja modernim društvima. Tamo gdje nadvlada mitska svijest, mitski pogled na društvo i istoriju, pojedinac, pa i onaj najizrazitiji – umjetnik, pisac, postaje marginalan i nema više kome šta da kaže. Sve što pokuša reći, govori u gluhe uši.
Malo ko razuman će se upustiti u uzaludan napor da složenost nastajanja slike svijeta mitskoj svijesti objašnjava onako kako se inače objašnjavaju ljudske stvari. Svako ko je to pokušao, ubrzo je digao ruke od uzaludna posla i dangube. Mitska svijest ne živi u svakodnevici, niti u istoriji; njen dom je vječnost, o kojoj ni najučeniji ne znaju bogznašta. U tom domu prednaučnog i bujnom fantazijom prožetog mišljenja, učenjak ima samo da sluša; ono što bi on imao da kaže, manje je od onoga što bi rekao u nekoj pustoj planini. Tamo bi bar čuo jeku svoga glasa, ovdje ni to: njegov glas dočekuju gluhe uši.
Mnoga teška pitanja su nam postavljena da na njih u ovim razgovorima pokušamo dati odgovore, pa i ovo: Šta pisci, u takvoj situaciji, mogu? Kakvu ulogu književnost može imati danas i ovdje?
Neki su, pod teretom iskušenja trenutka, pod «atmosferskim pritiskom» sredine, napustili svoju izvornu vokaciju, priklonili se politici, postali «aparatčiki», partijski pisci, svijet gledaju očima svoje stranke i pišu samo za svoju stranku. Tako je, u zemlji koja je bila sinonim mirne koegzistencije, na scenu stupio jedan ratnički duh, koji bi da sve oko sebe što je drukčije razori i zatre. (Na stranu suludost tako izokrenutog shvatanja osporavateljske moći književne riječi, na stranu naivnost iluzije o njenoj moći: svijet ne mijenjaju pjesme, drame i romani, kako je to jednom lijepo primijetio Alen Karpentijer, već knjige koje nose naslov «Kapital» ili «Društveni ugovor».) Stoljećima utvrđenu hijerarhiju vrijednosti čovjekovih veza spram religije, naroda, države, ideologije, politike, pokušalo se osporiti i čovjeka ubijediti u upravo obrnut redoslijed od navedenog: da je njegova najdublja i najvažnija veza ona sa političkom strankom i da je u toj vezi njegov jedini spas.
Oni koji su se tome ophrvali i nastavili da pišu za sve ljude, za cijeli svijet, za čovječanstvo, koji znaju da literatura ne mijenja svijet, da je ona od drugog pozvanja, nastavili su da svjedoče o onome čemu su bili očevici, ali to nije ulazilo ni u čije uši, jer se u grmljavini ništa i ne može čuti.
Pred brutalno i nemilosrdno raskomadanim tijelom naše domovine, današnje i one dojučerašnje, mi smo danas zanijemili od užasa. Nemoćni smo da nešto smislimo, da našim životima udahnemo neki smisao, nazremo neku mogućnost, neku perspektivu, neki futur. Evocirajući sličnu zanijemjelost duhova u poslijeratnoj Njemačkoj, Peter Sloterdijk veli kako se u poslijeratnom njemačkom jeziku više nije mogla smisliti nijedna pristojna rečenica sa futurom; na njemačkom jeziku se više ništa nije moglo obećati, njemački je u svojoj snazi najavljivanja budućnosti bio razoren koliko i njemački gradovi, a njegova obnova je trajala još duže od obnove zemlje. «Onaj ko je pripadao generaciji bez obećanja – veli Sloterdijk – morao je s vremenom doći do iskustva kako je ljudski život bez obećanja nemoguć. (…) Za nas (Nijemce), konflikt između nemoći da se obeća i neophodnosti obećanja, morao je postati središte njemačkog jezika, i ne samo jezika, nego i same njemačke stvari, njemačkog pitanja.»
I mi smo danas u sličnoj situaciji. Trebalo bi danas ovdje da izrazimo, ne obećanje (jer piscima nije dato u nadležnost da išta obećavaju), već neku nadu: u slobodu, u demokratiju, u dostojanstvo, u pravdu, u pomirenje, u prosperitet… A kako da izrazimo tu nadu kad ne znamo, iskustveno ne znamo, šta te riječi znače? Vidimo, na svakom koraku, da drugi pod njima podrazumijeva nešto drugo nego mi. Konfucije veli: kad bi on bio car u Kini, najprije bi dao pravi smisao riječima. Jer, ako riječi ne odgovaraju, ne odgovaraju ni pojmovi. A kad pojmovi ne odgovaraju, razum počinje da luta, narod postaje nemiran i društvo završava u neredu. Mi smo već tu!
Je li u nas bio građanski rat? Ili vjerski? Ili agresija? Je li Haški sud politička ili pravna institucija? Je li segregacija djece u našim školama po nacionalnom ključu politika aparthejda ili politika nacionalne slobode i afirmacije? Je li 12 kantona, 14 vlada i 180 ministara u jednoj maloj siromašnoj zemlji gladnoj svega – afirmacija lokalne tradicije i samouprave ili rasipništvo? Je li miješanje crkve u svjetovne poslove politizacija (zloupotreba) vjere ili izraz brige za vjernike? Je li Razum, bježeći od odgovora na ova i slična pitanja, postao Platonova nebeska ideja koja, kao satelit, orbitalno kruži oko Zemlje i nikako ovdje da aterira?
Mi se, dakle, prije svega, moramo pozabaviti značenjima riječi kojima se služimo. Riječima prije svih pisci moraju otkopavati zatrpana, prava značenja, vraćati ih u život, davati im čistotu, ljudskost, uspravljati ljude posrnule i izgubljene u haosu bez smisla, vraćati životu dušu. Oni koji to najbolje čine, «svjetlonosni duhovi», kako ih naziva Ivo Andrić, u prosvijećenim društvima uvijek su bili stubovi držači. Jer ono što oni čine, to zadire u cijelo društvo: da li će ono svoju svjetlost, Riječ, postaviti na visoko mjesto i tako, njome osvijetljeno, ići kroz istoriju, ili će, pritulivši je, nejasnih pojmova, njome glavinjati – od toga zavisi da li ćemo u našem jeziku moći da pravimo rečenice sa futurom. Tu mogućnost Nijemci su svome, ratom razorenom jeziku brzo povratili. Na povratak futura u naš jezik bojim se da ćemo još počekati. A strašno je saznanje da će nam ga vratiti stranci.
Riječ na Regionalnoj konferenciji „Literatura i kultura za mir: destrukcija, rekonstrukcija, konstrukcija“, održanoj 26-29. 10. 2000. u Sarajevu, u organizaciji PEN-centra.
12,187 total views, 2 views today
