In memoriam Goran Simić (20.10. 1952-29. 09. 2024)
Goran Simić, srpsko–kanadski pesnik, prozni i dramski pisac, libretista, pedagog, rođen je u Vlasenici (BiH). Živeo je i radio u Sarajevu kao profesionalni pisac, bio glavni urednik časopisa Naši dani i Lica, te pokretač knjižara Valter i Renesansa do 1996. kada se preselio u Toronto (Kanada). Nikada nije prestajao da piše slušajući svoje unutarnje biće. Čak i kada je bio prinuđen da radi fizičke poslove kako bi prehranio svoju porodicu, napisao je esej Zbogom Muzo, dobar dan Prada o svom radu u magacinu robne kuće Prada, koji je uvršćen u knjigu Umetnost eseja, obaveznu literaturu na kanadskim univerzitetima. Iz Kanade se konačno vraća Sarajevu 2013. gde nastavlja vredno da radi, piše i objavljuje knjige. Ovih dana otišao je iznenada, u trenutku kada je trebalo da se preseli u Beograd (a zašto bi inače, nego poetski) zbog ljubavi. Sahranjen je na groblju Sveti Marko u Sarajevu.
Prve pesme je napisao sa 13 godina, prvu knjigu Tačka do kruga ili put objavio 1976. (Svjetlost, Sarajevo), a poslednju Zlatni pir među ljudožderima 2024. (Buybook, Sarajevo). Sa 33 godine, već nagrađivan, na moje pitanje kako vidi svoje stvaranje u budućnosti, odgovorio mi je da se nada i sanja da se njegovi stihovi čitaju u celom svetu, što se i ostvarilo. Verovao je da poezija može promeniti svet nabolje. Objavio je zbirke pesama: Vertigo (Veselin Masleša, 1977), Mandragora (Veselin Masleša, 1982), Korak u mrak (Svjetlost, 1987), Sarajevska tuga (Centar za mir, 1995), Sprinting from the Graveyard (Oxford University Press, Engleska, 1997), Knjiga lutanja (Rad, 2002), Immigrant Blues (Brick Books, Toronto 2003), Moji sretni dani u ludnici (Bosanska knjiga, 2010)… Pesme su mu štampane u antologijama BiH, kao i Scanning the Century i Ben’s Poetry.
Njegova knjiga poezije Sunrise in the Eyes of the Snowman (Svitanje u očima Sneška Belića), napisana na engleskom jeziku, proglašena je za najbolju knjigu 2012. u Kanadi. Nagradu mu je dodelilo Udruženje kanadskih pisaca, kao najznačajnija profesionalna književna organizacija u zemlji. Ostao je zabeležen kao prvi autor u istoriji ove institucije, laureat sa drugog govornog područja i kulturnog prostora, tako njegovo ime ostaje zapisano uz Leonarda Koena, Margaret Atvud… Knjige su mu prevedene na 15 jezika, od čega je samo knjiga poezije Sarajevska tuga prevedena na 8. jezika. Pisao je prozu: Zapisi o bivšim ljudima (Zoro, Sarajevo, 2005), Looking for Tito (Frog Hollow Press, Victoria, Kanada)…
Na književnim večerima bi razgovetno čitao zanosnim baritonom svoje pesme i priče (koje nude mala scenarija, sinopsise za film), kao pedagog prenosio je drugima svoja saznanja o pisanju, veri u lepotu, mogućnostima u slavu borbe za slobodu življenja i stvaranja. Kao gostujući pisac radio je na Massey Koledžu, Guelph Univerzitetu, Banff Centru za umetnost i Alberta Univerzitetu u Edmontonu. Voleo je ljude i posmatrao ih ćutke promišljajući. Glasno se radovao susretima raširenih ruku: „E, gdje si?“. Empatičan, pun razumevanja pažljivo bi slušao sagovornika, otvoren i iskren činio da se osećate centrom pažnje. Osnovao je izdavačko preduzeće Luna Publications koje je bilo podrška mnogim piscima i nesebično je pomagao (često na svoju štetu) svima kojima je pomoć ili podrška bila potrebna.
Kuriozitet (za pesnike uopšte, naročito za BiH), a možda i ne, jer bez muzike nije mogao da živi, uspeo je da spoji svoje stihove sa njom, napisavši libreta za tri izvedene opere: Europa (kompozitor Najdžel Ozborn) u Sarajevu (BiH) 1995. London Under Siege (kompozitor Dejvid Vajld) u Hanoveru (Nemačka) 1999. i Diferences in Demolition- Sevdah opera (kompozitor Najdžel Ozborn) u Londonu, (Engleska) 2007. Nigel Osborne je inspirisan njegovom poezijom komponovao muziku i objavio CD pod nazivom Songs of Love and Revolution. Deca i dete u njemu su mu uvek bili zvezda vodilja. „Kad se rodi dijete toj sreći nedostaje samo poezija.“ Zato je nastala Maštovanka (Svjetlost,1989). Deci je posvetio dvanaest bajkovitih pozorišnih igara: Bajka o Sarajevu (koja se 16 godina igrala na sceni Pozorišta
mladih Sarajevo), Legenda o dunjaluku, Marko Kraljević i vila, Palčić Dugonja, Luna traži zimu, Hranljiva priča… Wind in Uniform (Magic Theatre San Francisko, USA), Loneley goalkeeper (Cahootz Theatre, Toronto, Kanada), Taxi project (PEN Canada, Toronto), Ballad of Baggage, „4 Unlimited“ (Heart Hous, Toronto, Kanada).
Nagrade su samo bile rezultat kvaliteta njegovog stvaranja, kome je pristupao strasno, temeljno i odgovorno: Slovo Gorčina, Trebinjske večeri poezije, Sedam sekretara SKOJ-a, Pečat varoši sremskokarlovačke, Bijenale jugoslovenskog lutkarstva, Bijenale BiH lutkarstva, Helman- Hammet (USA), PEN USA Award (Canada), Canadian Author Association (Canada), Pero Živodraga Živkovića…
Aktivno je učestvovao u stvaranju i radu sarajevskog ratnog teatra (njegova Bajka o Sarajevu je bila prva ratna predstava za decu 1994) i očuvanju Udruženja književnika BiH tih godina. Od 1993 do 1995. bio je predsednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, a od 1994 do 1997 se potpisivao kao glavni i odgovorni urednik Bosanske vile. Jedan je od osnivača i predsednik PEN centra BiH. Njegov bogat, ispunjen život je bio inspiracija filmskim rediteljima za više dokumentarnih filmova snimljenih o njemu. Za film The Green Minefield, u režiji Vitolda Vidića (Toronto, 2004.) napisao je tekst, a film When you Die as a Cat (iz tri dela: Rat, Imigracija, Nostalgija), u režiji Zorana Maslića iz Finske (Exilekings, Toronto, 2009.), dobio je nagradu na Festivalu de Cine de Bogota (Kolumbija, 2010).
Svima onima koji duhovno pripadaju književnosti, njegovo stvaralaštvo, po raznovrsnosti, kvalitetu i kvantitetu, nudi, traži i zaslužuje istraživanje u okviru doktorskih radova. Vest o njegovom iznenadnom odlasku su objavile novine u Kanadi, SAD, Velikoj Britaniji, Portugaliji, Španiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini… radio Ljubljana i radio Sarajevo emitovali emisije posvećene njegovom stvaralaštvu, a Beograd i ja ga i dalje čekamo, s dubokim poštovanjem i ljubavlju
Marijana Petrović,
Teatrolog i glumica
PORUKA
Još uvek sam živ. U Sarajevu. Ovdje taj prezent znači živjeti u prošlosti. Govoriti o budućnosti,
ovdje znači – maštati. Bijeli papir je moja posljednja domovina. Moja olovka je moja religija.
Iako ponekad poželim da grafit zamijenim barutom.
Još uvek smo živi. U Sarajevu.
To je privilegija u gradu u kojem se smrt od granate naziva
prirodnom smrću, a prirodna smrt nepristojnošću. Ova knjiga je nastala u
tim okolnostima. Vrijeđa me onim dijelom u kojem pjesnički ukrasi
nadrastaju moju običnu potrebu da bilježim. Nisam tražio formu – forma je
našla mene. Drugim dijelom funkcioniše kao dokazni materijal.
(Goran Simić, Sarajevska tuga, EX PONTO, Sarajevo – Ljubljana – Beograd, 1994)
LAMENT NAD VIJEĆNICOM
Kad je gorjela Vijećnica tri dana avgusta
grad se gušio u snijegu.
Tih dana niti jednu olovku
nisam mogao pronaći u kući
a i kad bih neku uhvatio više ne bi imala srca,
čak i gumice za brisanje su ostavljale crni trag.
Tužno je gorjela moja domovina.
Oslobođeni tijela gradom su lutali likovi iz romana
miješajući se sa prolaznicima
i dušama mrtvih boraca.
Vidio sam Vertera
kako sjedi na srušenoj ogradi groblja,
Kvazimoda sam viđao
na džamijskim minaretima,
Raskoljnikov i Merso su danima
nešto tiho razgovarali
u podrumu,
Gavroš je šetao u maskirnoj uniformi
a Joserijen je već uveliko trgovao
sa neprijateljskom stranom.
Da ne pominjem mladog Sojera
koji se za nešto sitniša
bacao u rijeku sa Principovog mosta.
Tri dana živio sam u avetinjskom gradu
sa strašnom sumnjom
da je u gradu sve manje živih
I da granate padaju samo zbog mene.
Zatvorio sam se u kuću
i razgledao turističke vodiče.
Izašao sam vani
onoga dana kada je radio javio
da je iz podruma Vijećnice
narod odnio deset tona uglja.
I mojoj olovci se vratilo srce.
(Goran Simić, Moji sretni dani u ludnici, Bosanska riječ, Tuzla, 2010)
581 total views, 4 views today
