Ovih dana, poznati i veliki francuski pjesnik Sylvestre Clancier učestvovaće na Međunarodnom festivalu poezije u Bukureštu. U tom povodu dao je i intervju za Souffle inédit. Ovaj razgovor je interesantan i za sve ljubitelje poezije, i izvan ovog povoda. On govori ne samo o ovom pjesniku i njegovom radu, nego i o njegovom zanimanju za druge autore, naročito frankofone, to jest one strane pjesnike koji su pisali na francuskom jeziku, pa time upoznajemo i neka druga imena frankofone literature.
U ovom uvodu ne pominjem autorovu bogatu biografiju i bibliografiju, koje se mogu pročitati dolje niže, ali želim istaći jednu stvar koja mi se čini važnom: reklo bi se da postoje dvije paralelne literature u Francuskoj. Jedna je ona takozvana bling-bling literatura, i njeni bling-bling pisci (u prevodu: kičasta mondena literatura šljokica), gotovo uvijek isti autori, koji se pojavljuju u svim medijima i prodaju kao baget, a koji su ovjenčani najvećim nagradama, to jest nagradama koje donose najviše novca i koje se u suštini daju izdavačima; a druga, paralelna književnost odnosi se na značajne pisce, koji dobijaju neke druge nagrade i koji se takođe veoma cijene i u Francuskoj i u inostranstvu. U bling-bling autore, prema kojima čak određena publika gaji netrpeljivost, kao što je Amélie Nothomb, sa abonmanom na sve emisije na svim medijima, ne spadaju, naravno, pjesnici. Jedan od važnih francuskih pjesnika je i Sylvestre Clancier, koji je bio na čelu mnogih francuskih institucija, pa i izdavačkih kuća.
I sama sam prevodila u više navrata pjesme ovog pjesnika i objavljivala ih u našim glasilima, pa i na portalu bosanskog PEN-a. Sylvestrea Clanciera sam upoznala kada sam i sama pristupila prije desetak godina francuskom PEN klubu, a ove godine sam u istoj kući, Henry, pri izdavaču La Rumeur Libre, bliskom PEN-u, objavila poeziju u bilingvalnom izdanju, pod naslovom Ombres et ténèbres suivies de lumières.
Sylvestre Clancier, gost kod Souffle inédit (u prevodu na bosanski : Jasna Šamić)
Razgovor sa Sylvestreom Clancierom
Piše i razgovor vodi: Grégory Rateau
Prevod: Jasna Šamić
Poezija kao naslijeđe
Sylvestre Clancier je istaknuta ličnost francuske poezije i pažljiv posrednik. Vrlo mlad objavljuje svoje prve pjesme u časopisima: Les Cahiers des Saisons u Francuskoj, Il Caffe u Italiji, Liberté u Kvebeku. (…). Pripada avangardnim pjesnicima na prelazu šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, učestvujući u grupama Textruction, Génération, TXT. Susreće se sa Ionescom i interesuje za rumunske pisce koji pišu na francuskom jeziku.
Tokom studija filozofije i estetike na Sorboni strastveno se bavi djelima Charlesa Crosa, Alfreda Jarryja, Raymonda Roussela, Henrija Michauxa, Jorgea Luisa Borgesa, Rogera Cailloisa, kao i djelima nadrealista i utemeljitelja pokreta Grand Jeu. Radio je na Likovnoj akademiji u Parizu, u ateljeu francusko-katalonskog slikara Marcela Gilija.
Kao pisac, književni kritičar i pjesnik, autor je više od četrdeset knjiga (pripovijetke / fikcija / pjesničke zbirke / eseji / antologije).
Također je realizovao pedesetak umjetničkih i bibliofilskih knjiga u ograničenim tiražima i bio koautor dva filma. Drži predavanja na francuskim i stranim univerzitetima.
Učestvuje na velikim međunarodnim festivalima poezije, a njegovo djelo zastupljeno je u brojnim antologijama savremene francuske poezije.
Njegove pjesme prevedene su na više jezika: albanski, engleski, arapski, hrvatski, španski, grčki, hebrejski, italijanski, makedonski, nizozemski, portugalski, rumunski, slovački, slovenački, turski itd.
Sylvestre Clancier je bio predsjednik Francuskog P.E.N. kluba, član Izvršnog odbora Međunarodnog P.E.N.-a i upravnik Društva književnika Francuske, gdje je predsjedavao komisijom za poeziju, kao i komisijom za vanjske, evropske i frankofone poslove. Bio je potpredsjednik Evropske federacije društava autora (European Writers’ Council sa sjedištem u Bruxellesu). Danas je počasni predsjednik Francuskog P.E.N. kluba, međunarodnog književnog kruga.
Član je Akademije Mallarmé već 20 godina, gdje je obavljao dužnost generalnog sekretara, a od 2016. njen je predsjednik. Također predsjedava u Parizu Kućom poezije / Fondacijom Emile Blémont, priznatom kao javno korisna ustanova dekretom predsjednika Francuske republike još od 1928.
Član je i žirija za nagradu Roger Caillois i za Veliku nagradu za književnu kritiku. Godine 2005. osnovao je Međunarodnu veliku nagradu za poeziju na francuskom jeziku Léopold Sédar Senghor, pod pokroviteljstvom Aiméa Césairea.
Razgovor
G. R.: Više od četrdeset knjiga, festivali širom svijeta i posebno vezivanje za Rumuniju. Možete li nam nešto reći o tome?
Sylvestre Clancier: Već dugo se interesujem za poeziju na francuskom jeziku koja se piše širom svijeta. Početkom sedamdesetih živio sam u Kvebeku, a po povratku u Francusku počeo sam se zanimati za one koji, iako imaju neki drugi maternji jezik, pišu na francuskom.
Već više od deset godina razvijam blisku saradnju, na primjer, sa pjesnikinjom Lindom Mariom Baros koja živi u Parizu od početka stoljeća, gdje je završila visoke studije. Predložio sam joj da uđe u francuski P.E.N. klub dok sam mu ja bio predsjednik, a danas je ona vrlo aktivna potpredsjednica. Kada je primljena u Akademiju Mallarmé, a ja postao njen predsjednik, izabran sam da je uvedem u rukovodstvo Akademije kao generalnog izvjestioca. Radimo zajedno i važno je naglasiti da je Akademija Mallarmé, koju čine najveći savremeni pjesnici, uvijek brojala među svojim članovima ne samo francuske pjesnike, već i belgijske, švicarske, luksemburške, kvebečke, afričke – dakle više pjesnika različitih nacionalnosti iz frankofonog svijeta, ali i pjesnike kojima francuski nije maternji jezik, a koji su odlučili da pišu poeziju na francuskom, bilo djelimično, bilo potpuno. Mogu pomenuti kurdskog pjesnika Seyhmusa Dagtekina, čileanskog pjesnika Luisa Mizona, francusko-libansku pjesnikinju Vénus Khoury-Ghata, luksemburškog pjesnika Jeana Portantea i, naravno, rumunsku pjesnikinju Lindu Mariu Baros, koja zajedno sa mnom učestvuje u usmjeravanju i promovisanju Kuće poezije kojom predsjedavam u Parizu.
Odavno sam primijetio da kod rumunskih pisaca postoji vrlo snažna privlačnost Francuske, i to još od početka 19. vijeka, pa čak i ranije. To je tema o kojoj sam govorio na jednoj konferenciji 2013. godine na Univerzitetu u Busanu u Južnoj Koreji.
Tokom mog predsjedavanja Francuskim PEN klubom razvio sam partnerstvo za kulturne aktivnosti i pjesničke večeri sa pjesnikinjom Magdom Carneci, koja je u Parizu bila odgovorna za Rumunski kulturni institut. Takođe sam joj predložio da piše u jednoj kolektivnoj knjizi koju je naš PEN objavio o slobodi izražavanja i različitim oblicima cenzure. Kasnije, kada je ona predstavljala rumunski PEN na generalnim skupštinama Međunarodnog PEN-a na kojima sam i ja učestvovao, predložio sam je da bude ličnost koja će iznijeti moju kandidaturu za izbor u Izvršni odbor Međunarodnog PEN-a (podržavalo me je mnogo PEN-ova) i bio sam izabran. Tako sam ponovo mogao sjediti u odboru između 2011. i 2014, nakon što sam već imao prvi mandat od 2005. do 2007.
Posljednjih godina više puta sam boravio u različitim gradovima Rumunije. U Bukureštu me je rumunski PEN klub vrlo srdačno ugostio dva puta.
Prvi put su od mene tražili neobjavljene pjesme da bi bile prevedene na rumunski i objavljene u časopisima ili književnim revijama. To je uradio rumunski pjesnik i slikar Constantin Abaluta, koji me vrlo prijateljski pratio tokom cijelog mog boravka, kada sam imao i zadovoljstvo da ponovo sretnem svoju prijateljicu Annu Blandianu. Upoznao sam je dvadeset godina ranije; bila je bliska s Jeanom Blotom, francuskim romanopiscem i esejistom, koji je četrnaest godina (od 1983. do 1997) bio međunarodni sekretar Federacije PEN-a. Upravo sam bio izabran za generalnog sekretara Francuskog PEN-a kada je on postao predsjednik prije mene.
Drugi put mi je Magda, kao predsjednica rumunskog PEN-a, predložila da budem jedan od aktivnih učesnika međunarodnog susreta koji je organizovala povodom 90 godina rumunskog PEN-a. (…)
G.R: Oduvijek ste bili strastveno vezani za strane autore koji su izabrali da pišu na francuskom jeziku. Zašto to interesovanje?
Sylvestre Clancier: Više me je faktora na to podstaklo. Rođen sam u Limuzenu, toj lijepoj francuskoj pokrajini u kojoj se dugo govorilo jezik trubadura, taj tako pjevni jezik kojim je još uvijek govorio narod: skromne ili siromašne klase, u Limogesu u dane pijace, a svakodnevno u selima i na selu dok sam bio dijete. Činjenica da je taj jezik postepeno nestao, učinila me je svjesnim da i francuski jezik može doći u isti rizik onoga trenutka kada više nije bio lingua franca evropskih elita, jer su trgovina robom i kapitalom nakon katastrofe rata 1939–1945. zamijenili trgovinu književnošću. Naime, tokom 18. stoljeća, zatim 19. i prve polovine 20. stoljeća, zahvaljujući i tome što je Francuska postala domovina ljudskih prava od Deklaracije iz 1789, Francuska i francuski jezik privlačili su umjetničke i književne elite iz cijelog svijeta.
Takođe, činjenica da sam živio u Kvebeku početkom 1970-ih, gdje sam bio kulturni ataše u Uredu za francuski jezik, u trenutku kada se „lijepa provincija“ borila da konačno postigne nezavisnost, senzibilizirala me je za važnost političkog faktora u podršci i očuvanju jezičke i kulturne slobode. Sigurno je da je snažno prijateljstvo koje sam tada sklopio s velikim pjesnikom Gastonom Mironom, kao i sa pjesnicima moje generacije u Kvebeku koji su dijelili njegovu viziju borbe za nezavisnost Kvebeka – koja bi dugoročno bolje osigurala očuvanje francuskog jezika na sjeveru Amerike – značajno doprinijelo mom uvjerenju o važnosti odbrane i afirmacije francuskog jezika.
Otuda i, 1997. godine, na moju inicijativu, osnivanje udruženja Prijatelji Gastona Mirona na oba kontinenta, nedugo nakon njegove smrti, sa Dominiqueom Noguezom, Noëlle Châtelet, Régisom Debrayem, Michelom Deguyem, Jeanom Royerom, Claudeom Beausoleilom, i kasnije, 2005. godine, Manifest nove Plejade, koji sam napisao i potpisao s više pjesnika – među kojima Claude Beausoleil, Seyhmus Dagtekin, Philippe Delaveau, Hélène Dorion, Philippe Pujas, Jean-Philippe Raîche, Jacques Tornay – kada smo, u odjeku prve francuske plejade i one pjesnika i predsjednika Senegala Léopolda Sédara Senghora, osnovali ovaj književni pokret i Veliku međunarodnu nagradu za poeziju na francuskom jeziku Léopold Sédar Senghor, pod pokroviteljstvom pjesnika Aiméa Césairea, Georges-Emmanuela Clanciera, Vénus Khoury-Ghate, Anise Koltz, Edouarda Maunicka, Philippea Jonesa i Liliane Wouters. Prvi put, 2006. godine, dodijelili smo ovu Veliku nagradu talentovanom haićanskom piscu i pjesniku Jeanu Métellusu. Nagrada mu je uručena na Sajmu knjiga u Parizu, iste godine kada su, u okviru frankofonskih prijateljstava, pisci iz Kvebeka bili gosti Sajma, a ja sam uručio predsjedniku Francuske Jacquesu Chiracu, na štandu izdavačke kuće Gallimard, kao predsjednik Prijatelja Gastona Mirona, izdanje u zbirci oésie / Gallimard s pjesmama Gastona Mirona iz L’Homme rapaillé. To novo izdanje upravo je tada izašlo.
Godine 2008. predložio sam izdavačkoj kući Seghers da objavi antologiju sa 130 pjesnika francuskog jezika iz cijelog svijeta, koju sam upravo sastavio u okviru Nove Plejade. Bruno Doucey je s oduševljenjem prihvatio da je objavi i predložio mi da dodamo, uz obostranu saglasnost, još 14 pjesnika, što smo i učinili. On je napisao predgovor, a ja pogovor za Novu Plejadu. Zahvaljujući Jean-Renéu Bourrelu, dobio sam snažnu i velikodušnu podršku OIF-a za izdavanje i širu distribuciju ove antologije Poésies de langue française / 144 poètes d’aujourd’hui autour du monde. Jean-René Bourrel je s pravom podsjetio da ova antologija, koja je te godine bila poklonjena svim učesnicima velikog frankofonskog samita održanog u Kvebeku, na svoj način obilježava slavnu antologiju koju je 60 godina ranije, 1948, sastavio Léopold Sédar Senghor: « Antologija nove crnačke i malgaške poezije na francuskom jeziku », objavljene u Presses Universitaires de France.
Naravno, u ovoj antologiji bilo je mnogo pjesnika kojima francuski nije maternji jezik, ali koje je ljepota francuske poezije i jezika toliko privukla da su odlučili da pišu na francuskom, i to ću spomenuti samo neke: Marlena Braester, Fulvio Caccia, François Cheng, Seyhmus Dagtekin, Ananda Devi, Abderrahmane Djelfaoui, Charles Dobzynski, Lorand Gaspar, Moncef Ghachem, Salah Al Hamdani, Carlos Henderson, Vénus Khoury-Ghata, Myriam Montoya, Hisashi Okuyama, Chehem Watta i René Depestre.
G.R: Prevođeni ste na mnoge jezike. Mislite li da prevod može vjerno prenijeti pjesnički tekst?
Sylvestre Clancier: Ne samo da mislim da većinu vremena, kada su i sami dobri pjesnici, pjesnici–prevodioci savršeno odaju pravdu izvornom tekstu, već ponekad, ne izdajući ga, uspijevaju i obogatiti izvornu poeziju. To je slučaj s pjesnicima–prevodiocima koji vladaju s više jezika i koje su već same njihove mnogobrojne prevodilačke prakse stranih pjesnika obogatile. Među njima mogu navesti francuske pjesnike Jacquesa Anceta, Guillaumea Métayera ili Jeana Ponceta, pjesnikinju Marlenau Braester, luksemburškog pjesnika Jeana Portantea, rumunskog pjesnika Dinua Flamanda, ili portugalsku pjesnikinju Maria Joao Cantinho.
G.R: Vaš otac je također bio veliki pjesnik, Georges-Emmanuel Clancier. Posvetili ste mu zbirku Un regard infini* objavljenu kod La Rumeur Libre. Knjiga je 2023. godine objavljena i na rumunskom: O privire infinită u kolekciji PoeMondi. Šta nam možete reći o njoj?
Sylvestre Clancier: To je knjiga koju sam napisao na selu, spontano, u jednoj noći, nedugo nakon očeve smrti. Umro je u 104. godini, 4. jula 2018, u svom pariškom stanu u ulici Lübeck br. 25, gdje je živio 60 godina, nedaleko od ulice Paula Valéryja, pjesnika koga je cijenio i čiju mi je statuu volio pokazivati u obližnjem vrtu Trocadéra.
Tada sam još uvijek bio prožet svim razgovorima koje smo vodili svakodnevno tokom godina 2014–2018, kada je postao udovac. Moja majka je umrla u decembru 2014. u 101. godini. Bila je starija od njega nekoliko mjeseci, rođena u novembru 1913, dok je on, kao i ona, rođen u Limogesu, 3. maja 1914, dakle prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Svi smo mi imali djetinjstvo u Limuzenu. Kao dijete dugo sam boravio u porodičnoj kući Clancierovih u Limogesu, gdje sam odrastao uz bake i djedove, i gdje je još živjela moja prabaka Louise, koju je moj otac učinio heroinom svog romanesknog ciklusa Le Pain noir (četiri toma), pod imenom Catherine, zvana Cathie.
G.R: Vi ste takođe posrednik u poeziji. Šta mislite o mladima, o određenom poetskom obnavljanju?
Sylvestre Clancier: Tačno je, uvijek sam želio da upoznam svoje savremene pjesnike, bilo francuske ili strane, kada bi zagrlili naš lijepi jezik i darovali nam najbolje od svoje pjesničke kreacije. To sam radio kroz časopise uz koje sam bio vezan u mladosti, kao što je bio slučaj s časopisom Métamorphoses, koji su osnovali i vodili pjesnici Oleg Ibrahimoff i Janine Mitaud, a koji se štampao u izdavačkoj kući Rougerie u Mortemartu, u Limuzenu.
U njemu sam i sam objavljivao pjesme i tekstove potpisane kao Pierre Sylvestre Clancier, a tokom studija bio sam njegov predstavnik za pariške knjižare, posebno u Latinskoj četvrti. Čak sam u to vrijeme postao jedan od najboljih poznavalaca francuskih pjesničkih časopisa. Kasnije, kada sam izabran za dobrovoljnog administratora u okviru Komiteta Društva književnika, izradio sam vodič za pjesnike i godinama predsjedavao komisijom za poeziju, ali i onima za međunarodne i evropske poslove i frankofoniju. U izdavačkoj kući Clancier – Guénaud, koju sam podržavao, a zatim vodio između 1976. i 1990, objavio sam i nekoliko izvrsnih pjesnika, među njima Jeana Lescurea, prijatelja Raymonda Queneaua i jednog od osnivača OULIPO-a (Radionica potencijalne književnosti) zajedno s njim i Françoisom Le Lionnaisom, u okviru koje je radio Georges Pérec, stariji od mene 10 godina, koga sam cijenio i imao sreću upoznati.
Danas, kao i kod svake nove generacije, postoje mladi pjesnici koji čine ono što Linda Maria Baros, koja je upravo imenovana direktoricom Printemps des Poètes, uz podršku Nacionalnog centra za knjigu, naziva „novim talasom“ u poeziji. Među njima su izvrsni i inovativni pjesnici poput Arthura Billereya, Alexandrea Bonnet-Terrilea, Alexandrea Goutarda, Victora Malzaca ili Baptistea Pizinata. Dodao bih i Etiennea Paulina, kada je u svojoj najboljoj, najrazigranijoj formi, što je ponovo pokazao u svojoj posljednjoj knjizi Le Bourriquet Vlan-Vlan. Dodao bih i Guillaumea Métayera, njihovog starijeg kolegu, čija nas je posljednja knjiga Mains positives, objavljena kod La Rumeur Libre, očarala. Što se mene tiče, a da vas ne laskam, mislim da i vi pripadate tom lijepom i snažnom novom talasu savremene francuske poezije.
G.R : Da li ste optimistični kada je u pitanju budućnost poezije, u Francuskoj ali i svugdje drugdje?
Sylvestre Clancier : Da, veoma sam optimističan za tu budućnost, u Francuskoj kao što sam upravo naveo, ali i svugdje drugdje, što tako jasno pokazuje naša Akademija Mallarmé koja, osim svojih 30 stalnih članova, ima i dopisne pjesnike u inostranstvu, a svi oni cijene i promovišu savremenu poeziju u svojim zemljama.
G.R : Recite nam nešto o vašoj posljednjoj knjizi „Magnet poezije“ (L’Aimant de la poésie)? Mislim da u njoj pokušavate da definišete šta poezija predstavlja, barem za vas.
Sylvestre Clancier : Ovu knjigu razmišljanja o tome zašto i kako pisati pjesme od mene je prije nekoliko godina zatražio prijatelj pjesnik, Jean Le Boël, koji je i izdavač, najprije kao književni direktor u izdavačkoj kući Henry, a sada u izdavačkoj kući La rumeur libre, koja objavljuje većinu mojih novih zbirki pjesama, ali i ponovo izdaje one koje su odavno rasprodate (tri velika toma pod naslovom Pjesnička djela I, II, III – više od 1600 stranica u cjelini, uz esej o mom pjesničkom djelu koji je napisala esejistica i književna kritičarka Christine Bini). Magnet poezije je knjiga veoma otvorene i slobodne forme, koja pokušava da odgovori na pitanje šta je za mene poezija: kažem da je ona za mene boja u noći (noći u smislu tame svijeta). U njoj pozivam čitaoca da se zapita o toj alhemiji riječi koje nam dolaze da izraze našu tajnu nadu da vrijedi živjeti, da će čovjek, ili bolje rečeno ljudskost, jednoga dana zaista postati stvarnost – ako čovjek prihvati da prizna da je drugi on sam, ma koje razlike u njemu nalazio. Mi smo braća i to moramo priznati, inače će čovječanstvo nestati.
U ovoj knjizi iznosim i svoje životne i pjesničke puteve. Još 2002. godine napisao sam i objavio esej pod naslovom Put pjesnika (La Voie des poètes) u kojem sam predstavio svoja čitanja i divljenje prema nekolicini rijetkih pjesnika koji su znali da žive kao pjesnici, a to su prije svega Antonin Artaud, Henri Michaux, Gaston Miron, Philippe Soupault.
Što se tiče mojih pripovijesti u obliku putopisnog dnevnika, koje su objavljene u izdavačkoj kući L’herbe qui tremble, u mojoj drugoj novoj knjizi Jedna godina u Maloj Garabanji (Un an en Petite Garabagne*), kao što je to 1936. učinio Henri Michaux u *Putovanju u Veliku Garabanju, čitalac će moći otkriti običaje i navike tih naroda, što će ga zasigurno navesti da se zapita šta je to Drugi i šta smo to mi: nažalost, prečesto – divlje zvijeri.
G.R : Objavili ste veoma mnogo knjiga. Koji bi savjet željeli dati mladima koji bi voljeli pisati i objavljivati svoje tekstove?
Sylvestre Clancier : Prije svega – čitati i ponovo čitati mnogo pjesnika iz različitih epoha i iz različitih zemalja. Pretplatiti se na pjesničke časopise, kako one na papiru, tako i one na internetu. Pažljivo čitati pjesme koje oni objavljuju.
Zatim slati vlastite pjesme onim časopisima s kojima osjećate neku bliskost.
Kroz te časopise i pjesničke grupe koje ih uređuju upoznati ponekog od pjesnika koji u njima objavljuju. Razmjenjivati stavove o savremenoj poeziji s tim pjesnicima, a onda, uzimajući u obzir s kojim su izdavačima oni povezani, poslati i vlastitu prvu zbirku tim istim izdavačima.
Slijedi nekoliko pjesama Sylvestera Clanciera u prevodu Jasne Šamić
Poussière de soleil – Sunčani prah
***
L’air s’amplifie
rayon de lumière.
Que se passe-t-il
au dehors?
Poussière
de soleil.
Les mains
s’animent
le ciel
attise
le feu
du vent.
—
Vazduh buja
zraka svjetlosti
Šta se zbiva
pod vedrim nebom?
Prašina
sunca.
Ruke su
oživjele
nebo
potpalilo
vatru
vjetra.
—
Quelqu’un
se lève
muet
dans la nuit
quelqu’un
se terre
au milieu
du jour
un
reste
de lumière
dans les yeux
monde réuni
enfin
ici
quelqu’un
se brûle
dans l’incendie
du temps.
—
Neko
se budi
nijem
u noći
Neko
se skriva
usred
dana.
Neko
ostaje
sa svjetlom
u očima.
Svijet se najzad
sastao
ovdje.
Neko
sagorijeva
u požaru
vremena.
—
…la nuit s’achève
la vie consume
les couleurs du temps
dans le rouge final
fondent
les heures
avec de prévisibles manques
Que dis-tu ?
les souvenirs s’amoncèlent
sables mouvants du passé
Rien
qu’illusions
pour tromper
la mémoire
—
…noć se bliži kraju
život rabi
boje vremena
u konačnom crvenilu
tope se
sati
s očekivanim prazninama
Šta kažeš?
Uspomene se gomilaju
živi pijesak prošlosti
Ništa
osim iluzije
da prevari
sjećanje
—
Oublie vite
nomade !
Le jour
s’immobilise
la mémoire est
trompeuse.
Soleil au
carreau
proche
est la fantaisie.
Chaque nuit
dans ta vie mise à nu
tu vois
cette chimère :
à la source de tes jours
elle danse
passante
familière.
—
Zaboravi što brže,
nomade!
Dan
se zaustavlja
sjećanje je
varljivo.
Sunce
na prozoru
tu kraj nas :
maštarija.
Svake noći
u tvom ogoljelom životu
vidiš
istu neman:
Na izvoru tvojih dana
pleše
prolazna i
bliska.
—
Energie
lumineuse
quand l’autre
est là
la mort
si proche
disparaît
soudain
chaleur rayonnante
apaisant
le corps
tu peux
te reposer
t’élever
une âme
s’éternise
au soleil.
—
Snaga
svjetlosti
kad je drugi
tu
smrt
tako bliska
naglo
nestaje
toplina koja zrači
umiruje
tijelo
možeš
se odmoriti
uzdići se
duša
postaje vječna
na suncu.
—
Eloigne toi à l’aube
de la cave et du cellier
Un bruit familier
surgit :
la voix rousse
de l’amie
proche.
Surprenante gravité
la maison s’enfonce
dans la nuit
et tu rêves.
—
Udalji se u zoru
od podruma i ostave.
Poznat zvuk
naglo izbija:
Glas riđ
prijateljice
bliske.
Začudna prijetnja
kuća tone
u noć
a ti sanjaš.
