Izvor : Al Jazeera Piše: Jasmin Agić
Tek objavljivanjem raštrkanih tekstova i nekolicine pažljivo vođenih i u jednu knjigu sabranih razgovora stvara se potpunija slika o tome kakav je intelektualni angažman povezivao Noama Chomskog, vjerovatno najslavnijeg kritičara američkih neoimperijalističkih strategija, s prostorom bivše Jugoslavije. Knjiga, koju je priredio Davor Džalto, naslovljena Yugoslavia: Peace, War, and Dissolution (Jugoslavija: Mir, rat i raspad), svjedoči o interesovanju Chomskog za ovaj prostor, koje seže još u godine Titovog života, kad i počinje autorovo zanimanje za zbivanja u zemlji koja se u ideološkom i političkom smislu nalazila negdje između tvrdog komunizma i neoliberalnog kapitalizma i bila ideal mnogim zapadnim ljevičarskim misliocima, kakav je, uostalom, i sam Chomsky.
To živo i veoma duboko zanimanje Chomskog za događanja u socijalističkoj Jugoslaviji generisano je autorovim marksističkim i antiimperijalističkim svjetonazorima, a fenomeni samoupravnog socijalizma i nesvrstanosti, u cijelosti jugoslavenski intelektualno-politički izumi, bili su, po autorovom uvjerenju, najprihvatljivija forma za ekspresiju suštine marksističke političke doktrine. Međutim, više od ideološke bliskosti Chomskog je zanimao način na koji je iznutra funkcionisao jugoslavenski socijalistički režim i u ponašanju države i vlasti prema slobodnomislećim intelektualcima Chomsky je prepoznao totalitarne mehanizme podjarmljivanja. Stoga je njegov prvi direktni angažman u bivšoj Jugoslaviji bilo pismo upućeno Josipu Brozu Titu u kojem je s grupom zapadnih intelektualaca tražio da se ne sputavaju akademske slobode u zemlji, posebno misleći na slučaj Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji je bio meta režimskih represalija.
Podrška srpskim disidentima
Već se tada u djelovanju Noama Chomskog, barem onog usmjerenog prema prostoru bivše Jugoslavije, uočava nekoliko metodoloških problema, koji će u potpunosti obilježiti njegovu političku misao o Jugoslaviji. Bez dubljih uvida u lokalne procese Chomsky je svoje političko mišljenje uvijek gradio na jednoj vrsti teorijskog deduktivizma, pa je značenje svih pojedinačnih slučajeva prilagođavao tezama svoje antiimperijalističke teorije. U tom smislu pravio je greške u davanju sudova o zbivanjima na području bivše Jugoslavije, a prvu omašku napravio je pružajući podršku srpskim disidentima okupljenim oko Ljubomira Tadića i Mihaila Markovića, koji su jednom intelektualcu autsajderu možda i izgledali kao politički opozicionari, ali čije je djelovanje nama koji razumijevamo zbivanja iz njihove unutrašnje perspektive bilo krajnje politički retrogradno, a, ispostavit će se, i krajnje opasno.
S takvim znanjima, koja su, uz dužno poštovanje prema autorovim sposobnostima da pravi široke teorijske sinteze, veoma oskudna i površna, Chomsky je nastavio tumačiti događaje u bivšoj Jugoslaviji, što je za posljedicu imalo stvaranje jednog izokrenutog i neistinitog narativa, koji će s posebnom radošću širiti srpski nacionalistički intelektualci, jer je u njemu ekspanzionistička i militaristička politika Srbije potpuno izostavljena.
Objašnjavajući uzroke raspada Jugoslavije, Chomsky je razvio pristup utemeljen ponajviše na proizvoljnim interpretacijama ponašanja međunarodnih političkih faktora, čime je u potpunosti amnestirao od odgovornosti ključne aktere krvavog raspada zemlje. Kako Chomsky vidi, za raspad Jugoslavije najviše treba kriviti Njemačku, koja je u nastojanju da obnovi svoj politički i ekonomski utjecaj u regiji poticala disoluciju Jugoslavije svojom iracionalnom podrškom slovenskoj i hrvatskoj nezavisnosti.
Ostatak teksta možete pročitati na linku.
7,982 total views, 2 views today
