Kad je mašinski inženjer Ferhat Pržulj završio
svoju posljednju smjenu u Fabrici municije
„Prvi partizan“ u Užicu, bio je petak, 29.V
osamdeset i neke (ko bi sad znao koje,
kompjuteri su tek stigli, a curriculum vitae
još nije bio ušao u modu), uzeo je markirni flomaster
i potpisao se na deset metaka kalibra 7.62 x 54 mm.
Imali su običaj ponekad tako, uvijek se pitajući
na kojem kontinentu, u kojoj državi, u čijem
redeniku će završiti metak i hoće li
vlasnik redenika promašiti ili pogoditi, možda
u zrak pucati ako je u rat natjeran. Pritješnjen
između peteškog izbora između zla i zla.
Kad su Ferhata Pržulja 29. V 1992. godine
iz logora Uzamnica poveli svezanog prema
Ćupriji, jedino o čemu je maštao (jer znalo se
već za bezglava tijela koja Drinom plivaju leđno,
a i to da municiju je grjehota trošiti
bez borbe), bio je jedan od milijun metaka
opisanih. S potpisom ili bez potpisa. I da
zadobije toliku milost Allahovu da grudve
zemlje na Stražištu[1] meko zaspu kabur
dok bude išao melekima na ispit.
29. XI 2014.
Piše: Milo Jukić
[1] Mezarje u Višegradu
Napomena urednika:
Pjesma je objavljena u posljednjem broju Novog izraza do kojeg možete doći u prostorijama PEN Centra BiH ili ga naručiti putem kontakata datih na stranici.
17,110 total views, 1 views today
