Slovo Admiralu Mahiću
Piše: Goran Sarić
Odmah da kažem: ne spadam u one koji su se mogli nazvati Admiralovim prijateljima. Za tako nešto smo se morali bolje poznavati, više družiti, ljudovati. A do toga, do te tačke bliskosti, sticajem raznih životnih okolnosti, nikada nismo dogurali.
Nije nam (bilo) suđeno.
Sad, dok ovo slovkam, naročito škaklji, žulja i peče baš ta riječ u zagradi: bilo. Zašto? Pa naprosto zato što takve prilike više neće, niti može biti.
Otišao je naš neobični drugar i kolega, admiral lirske plovidbe, otplovio kao da nam ga neko ukrade. Nestao jedan fini, “s nebesa” prepoznatljiv brod od paučine, široke pučine, poleta, slabo prikrivene krhkosti, prkosa, ljudskosti, i čega sve još ne.
A zapravo smo se dugo poznavali. Tačno trideset ljeta. On mi, tada već poznat i priznat pjesnik, sa Rankom Sladojevićem recenzirao prvu poetsku zbirku. Svidjeli mu se, veli, ti moji rani radovi, o, kako je tada napisao, “svakodnevnici koja je protivrječna, kao (čamac bez vesala).”
Čudna je, možda, i to koincidencija: svakodnevnica, on (Admiral), i moj čamac bez vesala!
Rijetko smo se, kažem, sretali, a kada bi se – obično u nekoj od saraj’skih ulica – to i desilo, bili su to kratki, ali zanimljivi egleni. Tako me je jednom, tmuran, i učinilo mi se, mamuran, zamolio da mu, od nekog našeg kluba, izdejstvujem pozivnicu za dolazak i čitanje u Holandiji. E, moj dragi Admirale: poezija i “naši klubovi”?! U sebi sam se, tada, gorko nasmijao, a njemu samo rekao da ću pokušati, znajući unaprijed da sve je uzalud. Jer, humpa-cumpa, ćevapi i cajke… No, tog mi dana nije izgledao pogodnim za loše habere. Ionako ga život ni mrčak nije žalio.
Svi koji smo ga znali znamo: u ovo lovatorsko doba, kad probitačnim piscima izdavači isplaćuju “masne” sume novca a da njihovi “puleni” još nisu stavili ni slova na papir, Admiral Mahić, odan samo sebi i svome stihu, pjesnik bez ostatka i zadrške, često nije znao ne kad, nego da li će uopšte tog dana objedovati.
A bio je dobar, značajan pjesnik i drag čova, to svakako.
Zadnji put smo se sreli krajem aprila ove godine, na Sajmu knjiga u Sarajevu. Dogovarali dolazak njegovog internacionalnog pjesničkog “karusela” na Boračko jezero i mogućnost da skupa čitamo tamo, i u lijepom Počitelju. Iz Skenderijinog “mravinjaka” izmakli se na terasicu jednog kafića na Obali, i ćakulali o svemu i svačemu, a najviše o njegovom nemirnom životu, u zadnje vrijeme razapetom između Maribora i Sarajeva. Izgledao mi je, tog ranog popodneva na suncu mladog ljeta, opet nekako tmuran i pomalo smušen. Sve dok se nije povela riječ o novim pjesmama, zbirkama, književnim projektima. Tada je najednom živnuo, oči mu sijevnule, tada je opet postao prvi kapetan Atlasne imperije (naziv jedne od njegovih knjiga).
Malo je, doista, danas takvih, stihu ujevićevski predanih, Sve-Ili-Ništa pjesnika. Poeta sjajnih vrhova i prštavih metafora, katkad glatkih i čitljivih, a katkad, opet, zatvorenih, hermetičkih. Ali uvijek, baš uvijek samosvojnih, mahićevskih. Na tasu njegovog djela, doista, ima pravog zlata, i ono će svakako prevagnuti. Admiral Mahić spada u značajne naše pjesnike.
Poslije tog razgovora na Obali, kad se ja vratih u Holandiju, a on opet otperja u deželu, mailom se još dugo dogovarali o tom karavanu, Boračkom i Počitelju. Evo kako mi se u jednom od tih mailova potpisao: Admiral Mahić, leteći pjesnik i realni podpredsjednik nevladine organizacije PROKULTURA – Sarajevo…
Na koncu se, kao što često biva nakon dugih priprema, zbog nekih sitnih neusaglašenosti, sve izjalovilo. Šteta. Što bi Arsen, u jednoj davnoj pjesmi, rekao: “Nepovratno šteta”.
Ali evo, sad barem ovo. Umjesto novog maila – posljednje slovo.
Neka ti je – kad život to već nije htio biti – laka i tiha zadnja plovidba, dragi Admirale. I šta će, bogati, uz ovakve verse od krhkosti čvrste, tvome čamcu ikakova vesla?
OBNAVLJANJE
Nigdje me nema.
Negdje sam nestao na putu k sebi.
O, ružo koja se rasipaš!
Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom Predsjedništva, u daljini
svjetluca planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, a moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.
11,658 total views, 2 views today
