Foto: Amer Tikveša
Bijelo
Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti
Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški
Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica
A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo
Noge ti oteknu
I bole – kažu
U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole
A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine
Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi
I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje
Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe
I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće
Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici
K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane
Božije lice
I pitaju ga
Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice
POSLJEDNJE PROLJEĆE JEDNOG BUMBARA
Admiralu
Sva Ljubljana bila je mokra
Od kiše
Što padala je zadnji put
U tvoje zadnje proljeće
Ti bio si veći, nego inače
Nabubrio od vlage
Danima mokar
Mokrih nogu, mokrih čarapa…
Bumbar mokri
Nabubrio toliko
Da sve si okolo
U svesvjetske ćoškove
Gurnuo
I svi mi – postasmo ćutljive stvarčice
Iz cipela, zadnjih put
U Sarajevu laštenih
(honorarom što su ti ga
kao sadaku udjelili)
Provirivao ti je subotnji jutarnji
Nije matineja – rekao si
nju bih samo na srce privio
nekretnine su to što iz mojih cipela viri
I vjetar, zadnji put, tada piri
I naši jastučići dimni
Mlade listove ljubljanskih topola
Ninaju
A ti im svojim piskavim plućima
Pjevaš uspavanku
I polako se
I sam
U san
Osipaš
Naranče
U Boga ima dana
K’o u moje nene naranača
(Oboje ih
U kredencu čuvaju
Iz kojeg miriše
I kad zatvoren je)
Kao Bog, moja nena
Kad joj dođeš
Pa kad pođeš
Iz kredenca, da ne vidi niko
Jednu naranču uzme
I potpazuh ti je tutne
Tad suncu, k’o djetetu
Bude mrsko
Što mora – oko brda
Šuma i plavih mora
Ponovo obilaziti
Svoj krug
I bude mu krivo
Što ga njegova nena
Ne jamije više
Iz mraka kredenca božijeg
Apotekarka
Niko pažljivije ne piše od moje apotekarke.
Njene ruke su bijele, a glas – nježan.
Ona me voli svojim očima, i drži da ne padnem u ambis
svojim rukama.
Dva puta po jednu – napisala je danas na bijeloj kutiji Clarithromycina
i otpuhnula me na ulicu
da lebdim sa ostatkom velikog bijelog maslačka…
Moja apotekarka ima bijele ruke
i uredno posložene prste.
Kad piše, ja ne čujem ništa
više
Samo poželim da su tim prstima
Moja rebra dirke
Moja apotekarka pažljivo piše
Bez interpunkcije. Ili se njene tačke tope
kao pahulje
u bijelom pokrivaču apoteke.
14,355 total views, 4 views today
