Otac ulazi u vinograd podižući prašinu.
Namrgođeno gleda prema nebu.
Ne poznajem nikoga
tko s većom zebnjom
čeka vremensku prognozu.
Katkad se ozbiljno zakači s nebom.
Psuje teško i pjenušavo.
A onda opet
s osjećajem uzaludnosti
pogne leđa ka zemlji
i čini onoliko
koliko čovjek može učiniti.
Marko Tomaš
Photo: Amer Tikveša
Napomena urednika:
Pjesma je objavljena u posljednjem broju Novog izraza do kojeg možete doći u prostorijama PEN Centra BiH.
9,557 total views, 2 views today
