Pjesnikinja govori: Razgovor sa Katarinom Sarić

  1. Uz kakve etičke principe si odrasla?

Odrastala sam i formirala se u ličnost kakvom sam ostala do današnjih dana, uz etički kodeks jedne ideologije socijalističke pravde, jednakosti, i prije svega, spremnosti da za zadatu riječ i druga, ako ustreba, položim i život. Međutim, vrlo brzo se, raspadom zemlje mog rođenja, ispostavilo da „za ideale ginu budale“ – tako da sam ostala zaglavljena između dva dijametralno suprotna vrijednosna svijeta, ne znajući kud sa sobom. Vjerovatno sam, velikim dijelom, i zbog te činjenice da se ne umijem snaći u novim, a ni odreći se starih principa, pobjegla u svijet književnosti.

  • Ko su tvoji poetički srodnici? Postoje li takvi?

Poetički srodnici, baš po pomenutim principima, meni su Majakovski, Lorka i Cvetajeva. Prva dvojica su mi, podsvjesno, usadila bunt protiv autoriteta još u srednjoj školi, a treća, najvoljenija Marina (koju sam kasnije otkrila, da kažem) upravo u raspolućenosti bipolarnih svjetova i šizofrenih ljubavi, gorućih strasti do pepela, padanja i ustajanja, u kojima i sama bivstvujem.

  • Katarina, jesi li ti žena koji žuri ili koja kasni?

Definitivno i jedno i drugo, ma kako to paradoksalno zvučalo. Pravi sam bijeli zec iz Alisine zemlje čuda, em što stalno, naelektrisana žurim, često ne znajući ni gdje sam krenula, em što uvijek i svuda zakasnim. Pri tom ne mislim samo na svakodnevne situacije, već i na vlastiti život. Uvijek me prati taj osjećaj da sam ja, moj pravi život in absentia  negdje ispred sebe propustila pa neprestano  histerično jurim u nadi da ću ga stići.

  • Kako vidiš sebe u budućnosti?

          Vidim se napokon pronađena. Jednom riječju.

  • Kojim ritmom nastaju tvoje pjesme?

Pjesme pišem diktatom, da ne kažem diktaturom, onog Frojdovog ida, koji se javi negdje duboko iz nutrine, same utrobe, baš kao dijete da porađam. Svaku svoju pjesmu, nosim u sebi dugo i mučno, a sjednem da je zapišem tek kada bolovi postanu nepodnošljivi. Zapravo, ona se tada sama ispiše, ruka tada postaje instrument utrobe. Kod mene je to proces koji traje i traje i nakon kojeg uslijedi, toliko željeno olakšanje. Nikada ne pišem svjesno, namjenski.

  • Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koriste kao političko sredstvo? Šta misliš o tome?

Poezija, i uopšte uzev, literatura, instrumentizovana kao sredstvo (političko, socijalno, religijsko ili bilo kojoj drugoj demagogiji posvećeno) zarad ostvarenja cilja koji je, najčešće, korist, dakle, pragma – nije autentično, proživljeno iskustvo koje može proizvesti emociju. Mogu slobodno da kažem, da upravo suprotno, u njemu postoje adresant i adresat, a i jedan i drugi su u službi iznevjeravanja suštine umjetnosti. Kod umjetnosti, one istinske, ne smije postojati nikakva namjenska korist, adresa, ciljna grupa, upućenost. Onda je to čista birokracija.

  • Da li su neki tvoji tekstovi političko sredstvo?

U mojim tekstovima ima politike, odnosno, bunta protiv nje u smislu vladanja i moći, naročito zloupotrebe političkih institucija, ali moja politika, u sprezi sa socijalnom angažovanošću – usmjerena je na kolektivnu svijest, buđenje iz hipnoze raznih demagogija koje nam kontrolišu živote. I nikako i nikada je ne koristim kao sredstvo za političko upodobljavanje, naprotiv, isključivo kao borbu.

  • Čita li Katarina Sarić svoje suvremenike?

Naravno, i raduje me što mogu otvoreno da kažem da imamo veoma dobrih pisaca u regionu, ali se oni, mahom nalaze na marginama jer u sredini, neprikosnoveno vlada većina popularnih, izvikanih, trendovskih imena čija je literatura odraz medijskog mejnstrima, duha vremena, nečeg što se traži i prolazi kod širokih narodnih masa. Ona se, naprosto, štanca, kao sa serijske trake. Prave umjetnike, uostalom, uvijek i treba tražiti po marginama jer sve što vam se nudi u izlogu, ambalaža je koja prodaje loš proizvod. Kao i svaka propaganda.

  • Kada bi imala priliku da sjedneš i porazgovaraš sa nekim piscem ili spisateljicom iz svjetske povjesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?

Virdžinija Vulf, definitivno. Tako bih voljela da se zavučem u njenu „Sopstvenu sobu“ i najprije je zagrlim. Da joj kažem, kako se Džojs nepravedno u udžbenicima romana toka svijesti, forsira, iako ga ogromna većina ne samo da ne razumije (iako su biblioteke analiza njegovog djela napisane šupljim floskulama i opštim mjestima dokazivanja „ozbiljnih“ pisaca i kritičara), već ne može ni da prati. Da sam na studijama, lično doživjela i njeno vlastito šunjanje ispod prozora jer mi nije bilo dozvoljeno da o njoj pišem (Koleginice, ta zaboga, V. V. nije u programu! „Ili Vam je Džojs nerazumljiv a sramota Vas je da priznate (sic!). Da, nije, ali samo zbog činjenice da je V. V. dvostruka pobjeda, i nad životom i smrću.

  1. Šta je za tebe ženska književnost, stvaranje, «žensko pismo»?

„Žensko pismo“ za mene je „Meduzin smijeh“, divlja žena koja se ne plaši da otvori utrobu, sve svoje pore, krv i znoj i pusti iz njih krik i šapat i riječ. Jer ona, mahom i ne sluti da joj je data veća moć i sirovija snaga nego li muškarcu. Samo treba da nauči da je prepozna i da piše tijelom a ne raciom. Muško pisanje, za koje su nas ubijedili da je „ozbiljno“ zapravo je dosadno i već odavno okoštalo u prazne forme i formulacije (da ne kažem formacije). Sasvim je dovoljno, ušunjati se Virdžinijinim  korakom u bilo koje Udruženje književnika na našem Balkanu i već sa vrata će vas zapuhnuti vonj ustajalosti i buđi.

Foto: Jasmina Bigović

 3,198 total views,  4 views today

Komentariši