Roman „Čovjek koji je volio kišobrane“, poznate širokobriješke pjesnikinje, dramaturginje i književnice, Sanijele Matković, donosi svježinu i kreativnost, na kakvu su već navikli njeni, mnogobrojni, poklonici. Čak i površnom čitatelju, neće promaći kvaliteta jezičnoga izraza, kako u stihovima, tako i u prozi, pri čemu, udovoljava svim postulatima moderne stilistike. Upravo Hegel u svojoj Estetici, tvrdi da proza na razumski način, ponovno osvaja izgubljeno carstvo poezije. Već iz ovog uvoda, može se zaključiti da je autorica, kao integralni dio romana, objavila i poeziju. Radi se o ukupno trideset i šest pjesama, u cjelini pod nazivom „Picassov san“. Naslov, dakako, nije slučajno odabran. „San“ (Le Rêve) je poznato ulje na platnu Pabla Picassa, dovršeno 24. siječnja 1932.g. Naime, tada je umjetnik, na platnu, naslikao svoju ljubavnicu, Marie-Theresu Walter.
Autorica, pak, u završnim stihovima, jedne od svojih pjesama „Noć“, objavljene u romanu, piše:
„Noć je tek sjena
požara
što u nama
grmi!“
„Požar“ kakav, pjesničko umijeće nerijetko zna pobuditi u čovjekovu duhu, poznat je od davnina, neovisno o nedvojbenim, društvenim i kulturološkim razlikama u različitim dijelovima svijeta. S obzirom da autorica već ima vrlo ozbiljan opus, dakle, značajan broj objavljenih zbirki pjesama, one jamče da će i spomenute, novo napisane pjesme, biti podjednako dobre ili još i bolje od prethodnih. Kao što Picasso svoj „San“ slika upotrebom kontrastnih boja, koje podsjećaju na raniji fovizam, tako autorica svoju poeziju stvara upotrebom riječi, kao metajezičnih entiteta, uobičajeno iz refleksivnog i deskriptivnog rakursa, pomoću nekoliko interpretativnih modaliteta, simboličkim pejzažima ili intimističkom melankolijom. Neizbježno je ovdje napomenuti, da je Sanijela Matković i slikarica, pa je ovaj način povezivanja dviju vrsta umjetnosti, u njenom slučaju i više negoli razumljiv. Inače, uporaba raznih spisateljskih formi u jednoj knjizi nije nikakva novina. Tako je, poznata engleska književnica A. S. Byatt, u svojem postmodernističkom romanu “Zaposjedanje: romansa”, koristila poeziju, eseje i pripovijedanje u trećem licu.
Roman Sanijele Matković, „Čovjek koji je volio kišobrane“, započinje općim potopom u Zagrebu, potom priča vodi u Pariz, a radnja u 2038.g. Iz izloženog – premda tek djelomičnog tijeka priče, jasno je da se radi o znanstveno fantastičnom romanu, a prema načinu oblikovanja i paralelnom romanu. Obično su pisci znanstvene fantastike usredotočeni, uglavnom na taj žanr, no u slučaju autorice, radi se, tek, o vrlo uspješnom izletu u ovu, specifičnu, književnu formu. Odabir je logičan, jer znanstvena fantastika danas je popularan žanr, premda ponekad pretjerano komercijaliziran, no istovremeno i područje u koje posežu i oni čitatelji željni zahtjevnijeg štiva, a baš takvo je i ovo koje se nalazi pred vama. Iako se radnja romana: „Čovjek koji je volio kišobrane“, događa uglavnom u budućnosti, problemi s kojima se nose glavni likovi, univerzalni su i na taj način, bliski i vrlo slični svim fundamentalnim problemima, s kojima su se ljudi susretali kroz veći dio suvremene povijesti, pa tako i danas. Zbog toga će se čitatelji lako identificirati sa sudbinama glavnih protagonista, a iznenađujući kraj priče, baš nikoga, neće ostaviti ravnodušnim.
U Rijeci, 07. rujna 2024.g.
Željko Sakić
335 total views, 1 views today