Sanijela Matković: „Svadbeni san gazele

Sanijela Matković: „Svadbeni san gazele“

Djelo „Svadbeni san gazele“, širokobriješke spisateljice, Sanijele Matković, napisano je kao hommage velikoj hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.) Svestrana, Vesna Parun, ogledala se u gotovo svim žanrovima modernističkih poetika svoga doba, pisala je poeziju, eseje, autobiografsku prozu, drame, te djela namijenjena djeci, a bavila se i prevođenjem. Kada se pjesnikinja Sanijela Matković obraća poetèsi Vesni Parun, možete biti sigurni da vas očekuje izuzetno štivo. A ono je prijeko potrebno kako je autorica i zamislila, ne samo glede pjesništva Vesne Parun, nego i svih ostalih književnih vrsta kojima se bavila, a radi se o stvaralaštvu koje je trajalo duže od šest desetljeća. Iako je od njene smrti prošlo već četrnaest godina, gotovo konzistentno izostale su u zadovoljavajućem broju, opsežnije analize kao i studije, koje bi se bavile bogatim vrelom djela Vesne Parun. Zbog toga Sanijela Matković sveukupnom opusu Vesne Parun, daje svoj autorski doprinos, upotpunjujući dosadašnje, hvale vrijedne studije, članke, osvrte, monografije ili zbornike radova. Djelo Vesne Parun, pri tom, još uvijek čeka pravo vrjednovanje, pa Sanijela Matković, potaknuta osobnim, emocionalnim, ali i profesionalnim pobudama, želi pripomoći, da Vesna Parun zauzme zasluženo mjesto unutar povijesti novije hrvatske književnosti. U svome bavljenju životom i stvaralaštvom Vesne Parun, autorica se koristi autentičnom ostavštinom velike spisateljice, pritom i često citira njene suvremenike. Dok pridodaje vlastite misli i poglede, Sanijela Matković, zasigurno, nadograđuje dosadašnje spoznaje, te time potiče čitatelje na promišljanje, moguće i pozitivnu revalorizaciju njihove dosadašnje kognicije opusa Vesne Parun. Autorica se pritom, koherentno, kreće, kroz poetsku imanentnost grandioznog djela Vesne Parun, te neizbježno i toliko potrebno, upotpunjuje saznanja o njenom stvaralačkom opusu. Pritom i sama autorica pišući o Vesni Parun, pronalazeći i iznoseći na svjetlo dana, neke od zaboravljenih i malo poznatih epizoda iz njenog života, primjerice  njenu ljubav prema nogometu i sportskoj prognozi (nisi to napisala, ali hoćeš op.a.) i fascinantnog sveukupnog književnog djela, proživljava dublje osobno i stvaralačko povezivanje s pjesnikinjom. Naime, pišući o njoj, Sanijela Matković, istovremeno piše o sebi,  dok svoje fikcionalne i poetske rečenice i stihove, upućene Vesni Parun gradi transcendentno, pritom jasno i neizbježno  nadilazeći vlastitu iskustvenu spoznaju, što će, zasigurno, imati bitnu refleksiju, kada je riječ, o daljnjem stvaralačkom, razvitku Sanijele Matković. Vidljivo je to i iz riječi koje autorica citira, (nisi to citirala, ali hoćeš op.a.) a radi se o svojevrsnoj, alografskoj gotovo  urbi et orbi –  oporuci, koju je  Vesna Parun u ljeto 2005. godine, izvjesila na vratima svoje bolesničke sobe u bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama: “Ja sam 83-godišnja V.P. Najimućnija sam starica u Hrvatskoj. Posjedujem: 3,5 milijuna napisanih slova u rukopisu; 3,8 milijuna tiskanih slova u knjigama; 2,5 milijuna slova u prevedenim knjigama i 1,5 milijun slova još nepotrošenih, u glavi. Ove posljednje ostavljam kao teško potrošenu robu milim i dragim neznalicama, lijenčinama, kukavicama, lažljivcima i licemjerima.”

Sanijela Matković, napisala je svoju knjigu o tužnoj heroini hrvatskoga pjesništva. I morala je pritom progovoriti o njenom talentu za slikarstvo, (napiši nešto o tome op.a.) jer to ih doista najdirektnije povezuje, a čitateljicama i čitateljima, jamči zanimljivo putovanje u sazviježđe Vesne Parun, jer poznato je osamdeset i osam sazviježđa, Vesna Parun ostavila nam je u naslijeđe osamdeset i sedam knjiga. S ovom knjigom Sanijele Matković taj broj iznosi osamdeset i osam.

U Rijeci, 07. rujna 2024.g.

Željko Sakić

 327 total views,  1 views today

Komentariši