OBUVENA U HORTENZIJE
sanijela matković
„Obuvena u hortenzije“ je zbirka ljubavnih pjesama širokobriješke pjesnikinje Sanijele Matković. Ona pjeva o snažnoj, ispunjavajućoj, gotovo nezemaljskoj ljubavi koja svojim nemirom može poremetiti poredak kozmosa, dozvati polarnu noć, zaustaviti dan u hodu. Ona je duša koja lebdi vukući za sobom stihove okačene o balone. Ljubav je to veća od ljubavi, jer za ljubav postoji riječ, a ovaj osjećaj kipi, razdire, ispovijeda, on je odbjegli pravopis i portret koji se samo srcem može spoznati. / Tobom putujem/
ja sam
odbjegli pravopis
portret
nedovršene rečenice
i dovršene tišine
Ova ljubav čezne za dubokim nebom, ona žudi biti ptica, svim svojim žarom pokušava naučiti letjeti, a kada se to ne dogodi, ona nalazi utjehu u misli da su svi ti pokušaji letenja ublažavali i liječili životne opekotine. Ljubav je ta lijepa i velika, ali neuhvatljiva, jer subjekt njezine čežnje zna biti čudljiv, nepristupačan, svojeglav što pjesnikinji donosi periode samoće, čežnje, nedostajanja./RePRIZORNO/
opet su zarezi pokipjeli
u termosicama
i peče se neki
šareni kruh
na otvorenoj vatri
dok na starom
prebojenom stolu
sastavljam rečenicu
od tvojih odsutnosti
Njegova odsutnost, njegova samodostatnost i njegova omeđenost šutnjom donose autorici tugu i duge, neprospavane noći. Osjeća da taj nepravedni šaptač tišine šuti iz njoj nejasnih razloga, da su svi putevi do njega neprohodni, da su svi horizonti zarasli u draču. Sve oko nje viče, čak i kamenje govori, samo on i dalje šuti. /Zora/
…stijenje je
noćas govorilo
a ti,
…ti i dalje šutiš
nepravedni
šaptaču
tišine
No kada ljubav biva uzvračena, ona osjeća ushit, sve oko nje pjeva i pleše pa i jutro tetura kao pijani svat i oni su opet tu kao dvije rasplesane, vesele krijesnice. Smjenjuju se intenzivni osjećaji tuge i radosti, izgubljenosti i zanosa, ali nikada ni u jednom trenutku ta ljubav nije odustala sama od sebe. /Znam/
baš sve će
naša
ljubav podnijeti
ako treba
odnijeti
žednom
Suncu vode
jer nije to
tek emocija
susret
pogled
priča.
To je zavijet
žića
otisak duša.
I taj otisak duša nosi u sebi nešto iskonsko, sudbonosno, u davnini zacrtano i osjeća se u dahu svake pjesme. I ma što da se dogodi, pjesnikinja zna da je imala ljubav, od kozmosa veću te da nikada neće gladna ljubavi hodati ovom dolinom suza. /Sinoć/
Sanijela Matković je po iskonu svoje duše i pjesnikinja i slikarica o čemu svjedoči svaki stih ove zbirke pjesama. Njezina pooetika je začudna, pjesničke su slike poetski lijepe i neobične. Kreću se u svim smjerovima vremenskih dimenzija, oblikovane su u nejednakost mjesta i vremena, ali sve imaju isti sukus, stječu se u istom ishodištu. Obilaze cijelu nebesku sferu da bi se sve našle u istoj točki – ljubavi. Autorica nam je darovala slikovite reljefe srca, njegove zvučne odjeke, a kako bi sinestezija bila potpuna, obula je hortenzije kako bi kniga zamirisala punom ljepotom stihova.
Marija Juračić
44 total views, 2 views today
