Mihaela Šumić, Nekoliko sitnih uboda, Imprimatur, Banja Luka, 2020.
PIŠE: Nataša Lazukić
Već sam naslov prve zbirke poezije Mihaele Šumić, Nekoliko sitnih uboda, najavljuje ključne tematske i formalne karakteristike ove knjige. Naslov zbirke je aluzija na zločin koji se odigrao u meksičkom gradu Oaxaca, 1935. godine. Ubica je suprugu višestruko izbo nožem, a policiji je tokom svjedočenja kazao da je taj čin značio samo nekoliko sitnih uboda. Članak u novinama o ovom svirepom ubistvu inspirisao je Fridu Kahlo da naslika istoimenu sliku, a sve ovo našlo se u ‘naslovnoj’ pjesmi banjalučke pjesnikinje, poetskom vrisku protiv patrijarhata u kojem jedna ubijena žena kao da ne znači ništa. Pjesma, istovremeno, dobro ilustruje njen poetski postupak koji upravo iz ovakvih intertekstualnih i ‘multimedijalnih’ tragova crpi raznolikost i dinamiku.
Odjeci istorije, filozofije, veličanje ženskih božanstava, opsjednutost nagim ženskim kipovima i feministkinjama, junakinjama iz anime crtića i telenovela, ali i ponesenost svakodnevnim situacijama, donose kombinaciju tradicionalnog i modernog, te nas vode kroz različite krajolike i epohe. Zanimljiv biografski podatak je da su prve pjesme Mihaele Šumić bile bazirane na tematici telenovela i da su prevedene na portugalski, španski i engleski jezik, zatim objavljene u meksičkom magazinu LUF, a takođe je objavljivala poeziju i na domaćim portalima.
Glavni motiv oko kojeg se njena zbirka formira jeste smrt, opisana i doživljena iz različitih perspektiva lirskog subjekta. Svijet koji se otvara kroz uvodni ciklus Odrastanje veoma je složen. Pjesnikinja upliće autobiografske elemente i govori o bijegu u imaginarni prostor usljed strahova koji je dave, pa u toj psihodeličnoj usamljenosti shvata koji su njeni vlastiti „ubodi“ iz kojih cvjeta poezija, ujedno i bolna i buntovna. Lirski subjekat u njenoj poeziji je poput lirskog Prometeja ili Sizifa u prkosnom i napregnutom saodnosu sa svijetom. Posebno upečatljiv trenutak je kada pjesnikinja pominje psihičke probleme i progovara o njima kroz arhetipove majke i kćerke. Psihologinja, naime, čestita majci (autoritetu) onog trenutka kad njena kćerka sahrani svoju imaginarnu prijateljicu, što označava trenutak metafizičke sahrane djetinjstva:
Tvoje ugasle oči ću pamtiti dok sam živa / Zajedno s riječima moje psihologice / Koja na svu moju tugu mami govori / Čestitam, sahranila je svoju izmišljenu prijateljicu / Vaša kćer je odrasla.
Odrastanje
Aluzija na svjesno preuzimanje krivice samo zato što je djevojčica krije se u pjesmi Otkrivanje svijeta u dvorištu vrtića u trenutku kad njena prva simpatija iz vrtića, Aljoša, nestaje nakon filmskih poljubaca, dok ona trpi kaznu za oboje. U Što stvoriti od trinaestog rebra pjesnikinja odmiče korak dalje i donosi kroz savremenu priču o ljubavnim odnosima jednu parodiju biblijske priče po kojoj je žena stvorena od rebra muškarca kako bi bila građanka drugog reda. Uvodeći i arhetip bajke o Crvenkapici (Tko se boji Crvenkapice), pjesnikinja varira klasični motiv bajke, upozoravajući Crvenkapicu tj. lirski subjekt da obrne redoslijed društvenih očekivanja, da bude gladna i spremna pojesti sve okorjele vukove kojima se srce spustilo među noge. Propitujući odnos okoline prema ženskom tijelu, pjesma oživljava predrasude i upozorenja poput onih „ne idi sama“.
Poezija Mihaele Šumić često problematizuje i pitanje porijekla koje u društvenom kontekstu jedne raspale zemlje u tranziciji često muči i grebe iznutra svakog čovjeka. U ovoj pjesmi direktno dolazi do izražaja društveni kontekst čovjeka u kome se miješaju razni identiteti, gdje se direktno i s dozom ironije ukazuje na sve one ljude koji se bave besmislenim “rovarenjem” po tuđim životima:
Nemoj da roviš po mom podrijetlu / Rekli su da imam previše miješane krvi / U mesu krijem narode koji se međusobno mrze / Sva sam genocidna, homicidna, suicidna (…) / Nemoj da roviš po mojim prosincima i januarima / Po mom imenu i prezimenu / I ožiljcima na očevoj ruci.
Mješanci i rovovi
Mihaela Šumić će opjevati i ljubav kroz heteroseksualnu i homoseksualnu prizmu, predočavajući svu tananost i složenost ljubavnih odnosa. Njene ljubavnice i ljubavnici su preuzeti najčešće iz umjetnosti, anime, mitologije i telenovela. Igra riječi Andaluzija i Androluzija, kako glasi naslov jedne od pjesama, upućuje na prikrivene i nedokučive fantazije dalekog. Sašina seviljska ljepota ukazujena trenutnu i prolaznu zanesenost mladićem, a pjesma Frida i Chavela obrađuje tematiku složenog erotskog odnosa između dvaju umjetnica. Nasilje, strast i bol su sjedinjeni u žive pjesničke slike poput Fridinih, zato se pjesnikinja često poziva na Fridu, znajući joj sudbinu, sazdanu od sirovih suprotnosti, ali i hrabrosti da se nikada ne povinuje normama, provocirajući svojim djelom i vjerujući u snagu nadrealnog:
Frida je more koje je hridi / Frida je litica s koje se hrabro skače / Frida je skakačica koja je most (…) / Chavela je žena koja nije žena / Chavela nije ni muškarac / Chavela je ono između / Ona je nit slobode bivanja .
Frida i Chavela
Posebnu pažnju privlači ciklus Pogrešna Maria u kojem progovaraju junakinje telenovela. Šumić u ovoj prezrenoj formi pronalazi vanredan poetski materijal, birajući mahom negativne ženske likove žedne krvi, osvete i ljubavi. Ovakvo uzvisivanje junakinja serija ne susrećemo često u bh. poeziji zato što je telenovela percipirana kao nešto trivijalno i namijenjeno zabavi širokih (i uglavnom ženskih) masa. Međutim, sasvim suprotno uobičajenom doživljaju telenovela, junakinje u ovom pjesničkom kontekstu su prikazane kao samosvjesne, neukrotive, besramne i zavodljive da prkose masi. Njihovo žensko iskustvo je mnogo bogatije, sirovije, obojeno buntom, inatom i ironijom, dok su junaci telenovela prikazani kao usputni prolaznici u interakciji s njima. Ovaj ciklus korespondira sa ciklusom pjesama Putopisi s bludnom boginjom, čije su pjesme oblikovane kao slobodno obraćanje boginjama iz Venecije, Firence, Rima i Vatikana, ističući njihov ženski identitet, obojen seksualnošću, kao sveprisutan kroz istoriju. Odnos Mihaele Šumić prema ženama u njenoj poeziji je prožet jakim emocionalnim nabojem i težnjom da se identifikuje s njima kako bi ostavila neizbrisiv trag.
Zašto me ne odvedeš na Most sisa, gdje su one / Poput nas prodavale svoju slobodu? / Boginjo, i ne slutiš koliko te želim pod ovim suncem.
Venecija
Zbirka se završava Pričom o Santosu koja, kao i ‘naslovna’ pjesma Nekoliko sitnih uboda, inspiraciju crpi iz jednog novinskog teksta iz šezdesetih. U ovoj pjesmi se poetski zrelo oslikava smrt migrantkinje Soledad Ibáñez, koja se poput mnogih ilegalnih meksičkih migranata uputila u SAD da bi tamo i stradala. Siroče koje je u međuvremenu usvojila, Santos, biva prognan i s njenim se mrtvim tijelom ponovo obreo na ruti ilegalaca. Ova pjesma o ljubavi i pobuni koja se plaća životom, snažan je, ali i pesimističan završetak zbirke. On, međutim, donosi posebne nivoe zrelog suočavanja sa prolaznosti, svijetom i fizičkom smrću, potcrtavajući pripovijedni karakter pjesama u ovoj zbirci. Nabujala maštovitost i vješto izveden narativni postupak čine slojevitu lirsko-narativnu strukturu, zbog čega bi se moglo desiti da se čitalac/ica ovih pjesama izgube, teško se vraćajući na prvobitnu nit. Poezija Mihaele Šumić često zahtijeva čitalačku erudiciju i upornost, odnosno brojna ponovljena čitanja usljed velikog broja referenci, ali i svaki put donosi nova i jaka čulna zapažanja, šireći vidike.
NATAŠA LAZUKIĆ je rođena 9. decembra 1990. godine u Gradačcu. Studirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Uređivala je rubriku kultura u dnevnim novinama Glas i objavljivala tekstove na više portala u BiH. Učestvovala je na projektu „Glasne i jasne“, piše književnu kritiku, poeziju i vodi svoj autorski blog.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
5,387 total views, 4 views today
1 komentar