poezija Sanijele Matković

Jučer

Rekao si
“Učit ćemo
letjeti od ptica”

I krenusmo
u pokrpanim snovima
ko pustinjski siromasi
tračnicama
od vanilije

Žedni
proseći
objed od
košpica divljeg meda
obijali smo pragove
tropskih prašuma
udomljavajući
golubove

Nismo naučili
letjeti
..ali smo oživjeli san

Od jučer.

CVIJET OD LAVE

Moglo je sve ostati
u predgrađu mrazeva
s onu stranu noći
naglas prespavano
na obalama
boje lađa
udomljenih na dokovima
a mi…
rasanili smo
osmijehom
cvijet od zaleđenih
ostataka lave

i dok
zacjeljujemo opekotine
laticama vjetra
pričaš mi
najdražu bajku svog djetinjstva
i brišeš lice
kao da plačem
…a nisam
To samo
godine
na glas ne izrečene
teku
jer,
odavno nema kiša

a moglo je sve ostati
s ovu stranu moga stiha
ovako
potonut ćemo
zajedno
s podmornicama

udomljeni
u neraspakiranom zagrljaju.

RePRIZORNO

Opet

samoglasnike šalješ

poštom

i opet se proljeće slijeva niz oluke u pahuljama

dok

bosa

promrzlim vjeđama

lovim leptire

opet su zarezi pokipjeli

u termosicama

i peče se neki

šareni kruh

na otvorenoj vatri

dok na starom

prebojenom stolu

sastavljam rečenicu

od tvojih odsutnosti

…je li itko još

brao proljeće s krovova

slikao autoportret

sastavljajući mozaik

od nedorečenosti

da te bar noćas

na glas

izreknem

dok proljeće prosinačko

zarobljava

posrnule ostatke stvarnosti

vikni

… u kojem kutku oka

sa udomim

tvoju rasplamtjelu nijemost.

 979 total views,  4 views today

Komentariši