[OSVRT] “Emigrantska slikovnica” Predraga Fincija

Predrag Finci: Emigrantska slikovnica, Factum izdavaštvo, Beograd i Jesenski i Turk, Zagreb 2022.

PIŠE: Sadžida Jerlagić


Bilo je već više osvrta na knjigu Predraga Fincija Emigrantsku slikovnicu (Jesenski i Turk, Zagreb; Factum izdavaštvo, Beograd, 2022.). Lijepih kritika sam pročitala, i nemam ništa posebno dodati, knjiga je sama od sebe lijepa i pametna, i zato vam je toplo preporučujem.

Prošlo je već više od mjesec dana da sam je «naiskap popila». Drugo čitanje bilo je sporo, nekim pričama sam se vraćala, neke dijelove iščitavala, sve češće išla unazad umjesto naprijed, knjiga se može čitati i bez reda: i sredina i kraj mogu joj biti početak.

Autor to ovako kaže :

[N]i jedna knjiga nema pouzdana početka svaka je iz nekih davnih izvora iz zabravljenih događaja nijemih iskustava nataloženih osjećaja izbila nakon prevaljenog puta u niz slika događaja zapažanja uobličena ne znam ni kada ni kako bi knjiga mogla biti okončana ova priča i nakon kraja u nedogled se nastavlja kao što se nastavlja postojanje koje odnekud započinje / …sebi sam govorio: u tekstu budi što jesi piši kao što misliš osjećaš piši kako pisati moraš ako pak ne možeš onda nemoj onda stani odustani… / život mi pisanje odnio a jedino ga evo u njemu sačuvao pa vise ne znam jesam li pisac mojih knjiga ili sam njihov junak…

Sve u knjizi vrije, ali ne provrije nikada.

… Iz krika nastaje poetika, iz iskustva bola spoznaja o značaju sreće, iz uništenog svijest o vrijednosti bivanja. Nigdje ovdje dotjerivanja stiliziranja «ljepote» nego sve onako kako se dogodilo kako je u svom bivanju bilo. Kada govorim o nekim prelomnim iskustvima, bude i lijepih sjećanja, ali je na žalost priča o stvarnom najčešće priča o strašnom. Bolje bi bilo da se takva priča nije dogodila. Ali baš se takva, neželjena, upamti, u biće kao ožiljak usječe, presudno iskustvo postane i baš iz njega tekst nastane.

Pojedini dijelovi knjige pisani su bez interpunkcije kao da nas pisac tako namjerno navodi na razmišljanje, udubljivanje i vraćanje čitavim pasusima i filozofskim mislima autora, mislima nad kojim se zadržimo, složimo se, isto mislimo, opterećeni istim ili sličnim bolima, ali neizrečenim, i tad kao da osjetimo
prosvjetljenje poput svjetlosti na kraju tunela. A potom? Nakon tog drugog, sporog iščitavanja, nastupa vrijeme kad se ne želi druga knjiga otvoriti, neka čeka, i čekanje još traje… Stoga želim da je i oni koji je možda, neće moći ili stići pročitati, barem ovako osjete njene misli, njene boli.

Ovaj mali tekst završavam Fincijevom Koračnicom:

KORAČNICA

A mi smo prošli kroz razne zemlje
Mora prebrodili, rijeke pregazili
Ali jednu zemlju sjeti se
Nikad ne osvojili
Onu sve dalju
Napuštenu
Našu


 613 total views,  10 views today

Komentariši