U knjizi bolesničkih zapisa “Tri hefte do neba” sam pisao da je “radno vrijeme” pacijenta u holandskoj medicinskoj ustanovi slično onome na bilo kom radnom mjestu. Od ranog jutra, pa do kasnog popodneva stalno ti upadaju u sobu, cimaju te, nutkaju, pipkaju, mjere i premjeravaju… Ako i trepuškom možeš mrdnuti – nema izležavanja! Doručak u osam, s tim što već prije toga dolaze da ti izmjere tlak, temperaturu i saturaciju (zasićenost krvi kisikom). Pa još ako, kljakav i skoro nepokretan, trebaš u wc – a trebaćeš, trebaćeš! – eto ti napornog arbeida već u ranu zoru.
Ali jutros je drugačije. Na dovratku se, u škrtom neonskom svjetlu, ocrtava vitka ženska figura. Zbog zaštitne maske ne mogu joj vidjeti nos i usta. Ali zato oči… Žive žeravice!
“Dobro jutro,” veli tiho, i to baš tako. Na mom jeziku.
Te dvije riječi djeluju poput jake kafe. Trznem se, razbudim, i uspravim na krevetu.
“Dobro jutro,” uzvratim. Dama u “sestrinskoj” uniformi uđe u sobu.
Ispostavi se da se zove J. Iz Pirota je, i ovdje nije na kratko. Već dugo radi u ovom rehabilitacionom centru, ali na drugom odjelu. Danas je tu na zamjeni, pošto neki kolega ima koronu. Pošast ne bira.
J. je vedra, pričljiva. Vidim da je kolege cijene po tome što joj, kad uđu u sobu da opet nešto pipkaju i mjerkaju, samo rukom daju znak da nastavi. Razgovaramo na našem jeziku, a mnogi Holanđani su osjetljivi kad se u njihovom prisustvu – posebno na poslu! – govori jezikom koji oni ne razumiju. To znači da se J. ovdje izborila za dobar “rejting”. A to se na Zapadu može samo vrijednim radom.
J. je udata, ima djecu, i ovdje joj je dobro. Ali, ne zaboravlja svoj kraj. Redovno odlazi na jug. Na odlasku obećava da će mi naredni put donijeti teglu domaćeg ajvara, od piroćanskih paprika.
I donijela je. Bogovski domaći ajvar, Ljutkast, ali ne i preljut, s mirisom na dim, i sunce sa juga. Eliksir!
***
U Centru se ni s kim ne družim. Nikad nisam volio slučajna poznanstva – u vozu, čekaonici, kafani – i radije bih satima sjedio sam, šutio i promatrao šta se dešava oko mene, nego da ulazim u razgovor s nekim ko će ionako uskoro – za par minuta, ili sati – zauvijek nestati iz mog života.
No, imam peh da se moja soba nalazi tačno na sredini dugačkog hodnika. Tu se vikendom, kad sretnici kojima je dozvoljeno da na dan-dva odu kući, okupljaju pacijenti u invalidskim kolicima ili na štakama i druže se, pričaju, smiju, a ponekad, bogami, i plaču. Tada zatvorim vrata i pojačam zvuk na tv-u.
Jedini izuzetak je jedan Turčin. Krupan, naočit momak od oko tridesetak godina. S njim ponekad, u šetnji pomoću hodalice, zastanem i prozborim koju. Iako golem, djeluje veoma krhko. Ima blag izraz lica i tužan osmjeh. Hoda bez štaka i hodalice, ali teško. Nisam ga pitao šta mu je. Bilo mi neugodno.
Momak je već skoro tri mjeseca ovdje, na rehabilitaciji. Njegovi otac i majka, kad dođu u posjetu uvijek me ljubazno pozdravljaju. I uvijek i meni, onako po naški, izvade nešto iz njemu namijenjenih, punih cekera: jabuku, krušku, neki slatkiš… Slična je to kultura. Po tome smo, u prosjeku, mnogo bliži njima, nego Zapadnjacima.
Jednom, kad sam uz pomoć hodalice izašao vani, pred zgradom se spotaknem i opružim po betonu. Odjednom se odnekud stvoriše dvije snažne, krupne šake i pomogoše mi da se uspravim.
Moj “kolega” Turčin. Bilo je tu i drugih ljudi, ali on mi se prvi nađe pri ruci.
*** (Tlapnja, 5)
U bolnici sam. Usred noći. Budan, a nisam. Odjednom čujem kako se otvaraju vrata na dnu hodnika koja vode u stražnje dvorište – i neki muški glas veli: “Uđi, D!”
Moja supruga. Tihi koraci, otvaranje vrata,i tiho spuštanje flaše soka na noćni ormarić kraj mog kreveta.
(Sjetim se da sam joj, kad me je prethodne večeri posjetila, rekao da mi ujutro donese sok, pošto bolničarke to iz nekog razloga odbijaju, dajući mi da pijem samo vodu.)
Pravim se da spavam. Ništa mi nije jasno. Zašto je došla sad – pogledam na sat na zidu – u pola četiri ujutro. Zar nije mogla da sačeka jutro?
Kad je spustila bocu, D. se tiho iskrade, ostavivši za sobom otvorena vrata. Ode u susjednu sobu. Čujem kako se s nekim došaptava, i prepoznajem onaj isti muški glas koji ju je pozdravio na dolasku. Nešto se domunđavaju, kikoću.
Preplavi me bijes, takav da sav zadrhtim. Odjednom studeno. Hoću da je zovnem, a iz usta mi izleti šišmiši! I pobježe kroz otvoren prozor.
U hladnu, ledenu noć.
***
Sredinom decembra sam otpušten s revalidacije. S hodalicom umjesto štapa. To nije ono što sam očekivao, i čemu sam se nadao, ali to je, u ovom trenutku, maksimum.
Na putu od ceste do kuće – pedesetak metara, četiri veće, i dvije manje stepenice – moram sjesti i odmoriti se. Jedva povratim dah.
Neka. Biće bolje. Izdurao sam ja i teže stvari. I sada mi je, kao i nakon amputacije, cilj da upornim vježbanjem postanem – naravno, u granicama mogućeg – sve samostalniji.
***
Dolazi Nova. Na doček ćemo kod sestre i zeta. Samo nas četvoro. S njima je uvijek veselo. naročito zet, živahni galamdžija, zna stvoriti veselu atmosferu. Svi volimo pjesmu i šalu, pa se uopšte ne brinem. I ne smeta mi što nas je malo. Odavno, čak i nevezano za probleme sa zdravljem, nisam za velika društva. Tu se najčešće puno priča, a malo kaže. Pa ti poslije od svega ostanu samo: u glavi žamor, a u trbuhu golemi “teg” od hrane i pića.
Zapravo nas je trebalo biti šestoro, ali su naši zajednički poznanici, jedan naš bračni par, odustali. Oni se jako plaše korone. D. mi kaže da ženski dio tog dvojca već mjesecima ne ide u trgovinu. A njen muž, kad ode, ranom se zorom nacali pred vratima supermarketa, pokupuje što treba, i brzo šmugne.
Svako zna svoje. Naravno da treba biti razuman. Ali, ako bi se iko trebao plašiti COVID-a, onda sam to ja. Nema šta me ove godine – i ovih godina – nije kačilo. Čovjek ne može pod stakleno zvono. Neki rizik moraš prihvatiti. Samo ja znam koliko se, dok sâm hodam sa štapom i protezom, plašim pada. Pa opet šepesam, nekako.
***
***
Rano popodne. Sjedim za stolom i prevodim, kad odjednom čujem zvono na vratima: M, sinovljev drug sa fudbala. Godinama su igrali zajedno, pratio sam ih od početka, vozio ih na tekme.
Dugo ga nisam vidio. To su sad već veliki momci. Ljudi. Bio je prestao s fudbalom, otišao na studije u drugi grad, pa napravio pauzu i putovao svijetom. Sad se, na drugim studijima, opet prihvatio knjige. Uz to i radi, da bi mogao finansirati učenje. Ovdje roditelji, u pravilu, od punoljetsva puste djecu da se, što se tiče novca, sama snalaze.
M. zna šta mi se dešava, pa došao da me obiđe. U ruci nosi bocu vina. Meni, starohanu.
A imam drugara, “bliskih ljudi” koji mi kroz svu ovu golgotu nisu poslali ni sms.
Nema veze. Te sam davno izbrisao sa liste kontakata u mom telefonu.
***
Doček Nove godine po mom šnitu. Nas četvoro lagano, ali veselo – uz pune tanjire, čaše i čokaljčiće – veselo i bez teških priča ispraćamo ovu stvarno ludu godinu.
Ni jedne o COVID-u. Samo muzika, klopa i piće.
U pola jedanaest palimo tv i gledamo novogodišnji nastup kolumniste i kabaretijea Youp van ’t Heka, koji, po običaju, duhovito “ubada i reže” sve i svakog, a najviše bogataše, vladu i kraljevsku porodicu.
U ponoć, poslije zdravice i kratkog pregleda novogodišnjeg slavja u Zemlji Lala i Kanala – sve je nekako tiše i skromnije nego prijašnjih godina – puštamo Čoline stare stvari. Uz pomoć starog, a vječno mladog asa, vraćamo se u prošlost, kliberimo i revemo na sav glas.
Sreća da sam gucnuo, inače se ne bih usudio pustiti glas. Zidovi odzvanjaju.
Valjda će se nešto od te vesele jeke “preliti” u 2021. godinu.
Goran Sarić
5,131 total views, 4 views today
