Enes KARIĆ ~ KRIKOVI
MRAKAČE, KARANĐOLOZI I DRUGI TAVNICI
Dobro je da se davna djeca u starim ljudima počinju sjećati osvita svojih prvih strahova.
Pohodili su ih tamo davno, od njihove treće do devete godine. Dakako, ti strahovi pohodili su i njega, pisca ovih stranica.
Nene Hanifa (majka njegovog oca Emina) strašila je svoju unučad nepojamnim bićima: mrakačama, karanđolozima, vadimudama, tavnicima, ifritima, stonogama…
Kao da su nenine prijetnje mogle stati u jednu pjesmicu:
Tavnici stanuju na tavanu,
mrakače u mraku,
ifriti u zraku,
vadimude ispred poljskog zahoda,
karanđolozi ispod strehe,
ondje gdje kapaju kapnice,
i tako posvuda dalje.
Strašni svjetovi su tu,
unaokolo, ispod i iznad
kao i unutra onog malo poznatog
a velikog svijeta djetinjih strahova.
A nene Hanifa, puna samilosti, bila je utočište djeci. Pri neni Hanifi je bilo sve: prijetnja da su zubi u mrakače kao zupci u hrastovih grabalja! Ali u nje u istom trenu i raširene ruke!
Pa, bježʼ u njezino milostivno krilo da se djetetu smiri uzlupalo srce.
Čim bi nene Hanifa poviči: “Nemoj tamo, eto vadimude!“ – djeca bi bježala njojzi, u zagrljaj, u naručje.
A ona bi osluhnula da li im srce žestoko bije, pa bi iz njedara vadila kocke šećera, stavljala ih u čistu vodu, učila dvije kratke sure Kurʼāna, pretposljednju (Svitanje) i posljednju (Ljudi), puhala u maštrafu, i stavljala djeci “naučeni šećer“ nasred jezika.
Davno je umrla nene Hanifa.
A ni one djece više nema, sad su se skrasila u odraslim, već starim ljudima.
Pa gledaju kako im sudbina po čelu brazde crta.
Samo se ponekada onom jednom djetetu jave divni i davni strahovi i strepnje od čarobnih strašila.
Pa i to sve više rijedi.
SA MAJKOM NA GORU
Da li je to bilo prvi put 1962. (kad je stupio u petu), ili 1963. (kad je zagazio u šestu godinu)? Jedna od te dvije godine jeste, ne zna pouzdano koja.
Od sredine juna krenula bi koševina i vedro vrijeme. Oživjele bi livade i čaire koje su u vlasništvu stanovnika sela Višnjeva. Taj dio vlašićke planine narod zove Višnjevskā. Kao što mještani susjednog sela Duba svoje njive i čaire na Vlašiću zovu Dubskā.
Sva Višnjevskā bi zatreperila u junu i avgustu, pred večer su kosci i kupelice pjevali pjesme. Jedne se i ovaj što bilježi sjeća, pamti je dobro:
Bejturane, Bog tʼ ubio grane,
tvoje grane, po mom srcu rane!
Niti cvateš, nitʼ behara daješ,
već se truniš po zelenoj travi!
I drugih pjesama on bi se sjetio, ali prošlo je dugo vremena, godine su zastrle mnoga sjećanja.
Prvo bi se kosili čairi Postinice i Vukovice, pa Dragomilovice i Svinja, pa Ivlje, Bilikovci, Koprivci, Bile Vode, Lazevi, Podgriča, Tribljavine, Dolovi… Na kraju, kosila bi se Paleža i Dubrava.
Iz Višnjeva u julu i avgustu trebalo je rano raniti. Sjeća se da je majka Sabiha (u selu i u kući svi su je zvali Podovka, po imena njezinog rodnog sela Podovi) ustajala rano, budila bi njega i brata mu Eniza, pa bi njih troje nakon ranog sabaha krenuli uz istočne padine Vlašića. Otkosima je trebalo doći što prije, trebalo ih je okretati prema suncu i prevrtati e da iz njih što prije iziđe rosa.
Bože, dragi Bože, koliko su samo on i njegov brat dosađivali majci dok su se uspinjali prvo uz Hadžinu Ravan, pa uz Brvanca, uz Postinice, pa Svinja i Ivlje… Tražili su da se odmore, svakih pet minuta, žalili su se da ih bole noge, pa ruke, čak i vrat. Majka je znala (kao i njezini malodobni sinovi) da im je mrsko ići, i da ih zapravo ništa ne boli – ukratko: znala je – nije im ništa. Vidjela je da su lijeni i da se skanjivaju. Brinula se hoće li na vrijeme doći otkosu, sramota je ako ona, najstarija snaha dida Huseina, zakasni, a i šteta je ako se otkos na vrijeme ne osuši i ne pokupi.
Da bi djeci omilila put uz planinu, jedne zore rekla je da odmah iza Brvanaca ima ubijena zmija, dva koraka niže puta. Požurili su. Doista, mrtvi poskok je bio tu, gledali su ga u strahu i krenuli dalje.
Drugi put rekla je da požure, imaju grozdovi kupina i šmaljaka odmah iza Bilih Voda, ako li oni prvi ne stignu, drugi će ih obrati. Požurili su. Doista, bilo je kupina i šmaljaka, mnoge su ubrali i usput jeli.
I tako. Nekoliko puta.
Ali, najčešće, nije bilo ubijene zmije, nije bilo kupina, nije bilo srnetjeg traga… Nije bilo ničega što je majka zapazila zanimljivo za svoje malodobne sinove kad bi se u kasno popodne ili predvečer vraćala niz Vlašić, u Višnjevo. Majci Sabihi je preostalo da ih moli da idu, da požure, da se ne skanjivaju. Jerbo, nju čeka otkos, sramota je da drugi svijet svome otkosu pritekne prije…
Eh, da.
Da mu je sada, nakon toliko godina,
makar usniti san
i majku vidjeti sred snoviđenja,
i to kako ona stoji među otkosima
i milo pogleda na svoju djecu.
LILAJKE, LIPE LILAJKE
Jesen i zima, 1966., jesen i zima 1967.
On se često sjeća jedne svoje neobične tuge, prolazne a jake i žestoke.
Bila je jesen 1966. godine, ili se sve desilo nekako oko te godine.
Kao i uvijek, u baščama sela Višnjeva mnoga djeca ljuljala su se na ljuljaškama (to jest: lilala se na lilajkama, kako bi se to u selu Višnjevu reklo ikavski).
Dođe se iz škole, nešto stavi u usta, ispiše se zadaća i onda – pravo u bašču (ʼu vrtōʼ) gdje je manje od pola metra od tla visila široka daska, na užadima s obje strane, sve je opet bilo zavezano gore, negdje iznad, za kakvu deblju šljivovu ili, rjeđe, jabukovu ili orahovu granu.
Ljuljala su se višnjevska djeca, pa i djevojke i momci, uvijek, čak i zimi u dane jugovine, kad na granama drveća nije bilo nikakva snijega ni leda.
A onda, u jesen 1966. godine, nekako tada, naišao je kroz selo neki stari hodža, ugledni vāiz iz daleka, ili je naišla njegova priča, sada se ovaj koji priča ne može sjetiti šta je doista bilo posrijedi.
Eto, taj islamski propovjednik je govorio:
“Lilanje je haram, ružni grijeh, šejtanski običaj!
Ko se lila, on oponaša ljude koji su izmislili lilajku mendženiku
sa koje je naš praotac Ibrahim, alejhiselam,
Božiji poslanik i osvjedočeni Božiji prijatelj, bio bačen u vatru,
na strašnu lomaču,
davno to bī, prije više hiljada godina u Bagdadu
koji se tada zvao Babilon!“
To je bila ta strašna priča čudnoga vāiza.
I majka davnog djeteta, i neke druge majke, polahko su (i kradom, kad nema zlog čovjekova oka) uklonile nekoliko lilajki iz bašči. Htjele su stati ukraj tom poganom mjestu gdje se zbiva taj strašni haram! Druge majke, opet, to nisu učinile, lilanje je nastavljeno u tuđim vrtovima, iako tiše, ponekada kradom.
Tako je potrajalo do proljeća.
A u proljeće je kroz selo Višnjevo naišao, i jednu ili dvije noći ostao, Derviš efendija Spahić, muderis iz Pojska kod Zenice. Držao je lijepe kućne vazove, kazivao šta valja, a šta ne valja čovjeku govoriti, gledati, činiti, pomisliti.
Djeca na vazovima Derviš efendije Spahića sjedila su u zadnjim redovima. Na njegovo traženje smjela su proučiti kakvu kraću suru iz dragoga Kurʼāna, on bi pohvalio dičinje učenje. Ali, nije bilo uobičajeno da djeca išta pitaju tada kad na kraju Derviš efendijina vaza dođu pitanja na red.
Srećom, tad je neko od odraslih pitao Derviš efendiju da li je lilanje na vrtnim lilajkama doista grih i prokleta rabota koja je haram!
Ukazala se sreća, još jedna: Derviš efendija Spahić rekao je da ljuljanje i ljuljaške nisu nikakav haram, da jesu on bi ih davno oharamio svojim susjedima u svome selu Pojskama.
A, kao što je poznato, u Pojskama svaka bašča ima makar po jednu ljuljašku.
Višnjevskoj dici lahnu.
Lipe lilajke se vratiše u bašče.
Rahmet bilo Derviš efendijinoj lijepoj duši.
ČAJ OD PREKLANJSKOG IZMETA PSEĆEG
Godine 1965. umrla je tetka Mejra, sestra moga oca Emina. Mejra je bila udata u selo Skomorje, porodila se, donijela na svijet sina, naglo dobila žuticu i otišla ʼnakon kraće i teške bolestiʼ, kako se to kaže.
Nene Hanifa, Mejrina majka, plakala je dva-tri dana, a onda je dobila paničan strah od žutice i strepnje da su svi oni koji su bili na Mejrinoj dženazi u Skomorju donijeli žuticu u našu kuću u Višnjevu. Trebalo je tražiti lijeka i dati ga djeci, prvo njima, jer nejaka su i slaba, još se nisu opasala u snagu.
Nekoliko dana iza Mejrine dženaze, krajem juna 1965. godine, došla je vijest da je i Mejrino novorodjenče umrlo, nene Hanifa je samo rekla:
– Hvala Bogu! Šta se ima patitʼ kad je ostalo bez materine sise!
A onda je nene Hanifa čula, ne zna se od koga, za spasonosni lijek protiv žutice. Za sunčanih dana išla je Vlašićem i po ogumcima, oko šumaraka i ogranjika, te ispod stijena ili oko olomlanjskih stogova sijena brala preklanjski pseći izmet. I sve stavljala u oveću lanenu kesu…
I, tako, nene Hanifa je nakon prvog branja donijela kilu ili dvije preklanjskog psećeg izmeta, čitavu heftu ona je djeci pekla čaj od te čudne tvari bijele kao kreč i pune nekakvih sitnih dlačica…. Taj čudni čaj dobro bi zasladjivala, djeca su se veselila slatkom napitku nasutom u šolje nejednake vrste i veličine.
– Priki lik za priko vrime – govorila je nene Hanifa, i tugovala za Mejrom koja ode prerano na Onaj svijet.
A tog ljeta 1965. pomor trudnica i porodilja u biljanskom kraju se povećao. Travanjska bolnica bila je u karanteni. Kako je došlo do toga da su iz sela biljanskog kraja kuhane slasne hurmašice (u koje je stavljano malo preklanjskog psećeg izmeta) i potom hitno slate jadnim bolesnicama i porodiljama u travanjsku bolnicu, to niko nije javno pričao. Ali to se znalo, i o znanom šaptalo. Kao što se znalo i to da se u svim selima biljanskog kraja pije čaj od preklanjskog psećeg izmeta.
Pričalo se čak i to da su dva tada najpoznatija i najdraža travanjska doktora, Rozencvajg i Haldun, znali da narod pije takav i takav čaj, ali samo bi odmahnuli rukom i radili svoj posao.
I tako, vrijeme je prolazilo, došla je jesen 1965. godine, djeca su preživjela žuticu. Preživjele su je i mnoge trudnice. A mnoge su i umrle.
Ostalo je sjećanje na čudni čaj i hurmašice začinjene sa malo preklanjskog psećeg izmeta.
Godine su prošle, ovaj što se sjeća čudnoga čaja našao je u franjevačkim ljekarušama nekoliko pasaža o tome da je i pseći izmet – lijek.
MAJSTOR MUJOTA
– Eto Mujote! – vikala su djeca kad god bi ugledala Mujotu kako se penje putem uz Kotovac prema Višnjevu.
– Eno Mujote! – glasala su se višnjevčad u nejasnoj radosti i trčala majstoru Mujoti da prvo vide, a potom i prstima dotaknu: mistriju, vinklu, fanglu, hoblu, ravnjaču, testeru, čekić…
– Eh, dico, eh, polakše. Ohanʼte malo – govorio je majstor Mujota radostan što ga djeca najavljuju cijelom selu.
A je li majstor Mujota Lozo došao cijelom Višnjevu? Ne, nemoguće je majstoru da dođe cijelom selu. Mujota je dolazio samo nekim ljudima, najčešće složnoj braći koja su pravila svoje kuće u godinama 1969., 1970., 1971. Braća su već odavno na privremenom radu u Njemačkoj ili Austriji, neki i u Švicarskoj, sreća pa se ima gdje zaraditi i u šta uprijeti, ima se odakle praviti i graditi i od kamena i od cigle, voljʼ ti od ovog, voljʼ onog. A zaimalo se para i za krov od tvorničkog crijepa. Ko je zaradio u Njemačkoj ili Austriji, pa i u Švicarskoj, taj kuću brzo sazida i pokrije. Sad je treba lijepo omalterisati.
Majstor Mujota Lozo iz Zarovlja (zaseoka iza Orahova ili Orova, kako narod izgovara to ime) u Višnjevo dolazi da tu i tu veliku kuću “posuši“, to jest omalteriše.
– Četiri irgata morate dovestʼ, i pet ako tolʼko imate – govorio je majstor Mujota svojim domaćinima i zapovjedao im kako se mora zamiješati malta, sve po propisu.
– Kreča tolʼko, cimenta tolʼko, prosijanog piska tolʼko, vode tolʼko – zapovijedao je Mujota kratko i jasno.
Djeca su gledala kako irgati miješaju maltu, stasiti Mujota prilazio je velikim kaselama u kojima se pripremala malta, zasukao bi rukave, pružao ruke kaselama i dlanovima zahvatao zgotovljene klobuke malte, propuštao ih blago kroz prste, pa stresao sa dlanova. Pomno bi gledao ruke, u tanke ostatke malte, sve je posmatrao kao da čita nekakve nejasno ispisane riječi ili odgoneta nasumično poredana slova. Ne bi prošlo dugo a majstor Mujota bi opet pružao ruke kaselama i žitkoj malti. Sad bi maltu držao u velikom pregrštu, pokušavao je da vidi može li je oblikovati prema kakvom jasno zamišljenom kalupu, sve to i tako posmatrao je milo svojim plavim i mirnim očima. A zatim bi, snažnim pokretima ruku, svu maltu iz pregršta bacao u kasele. Za svaki slučaj, majstor Mujota bi još jednom pažljivo trljao “prste kroz prste“, prinosio bi ruke licu, mirisao ostatke malte. Desilo bi se često da se naglo uspravljao i vikao:
– Eh, malta je mogla biti masnija! Posna je! Majka ga pogana ubila! Stavʼte još tri kile kreča i tri krigle vode!
Majstor Mujota Lozo bi to rekao ozbiljno, sapirao bi ruke na obližnjem koritu, sušio ih lanenim peškirom. Pranje ruku bilo je znak da domaćica ponese kahvu.
Donosili su džezvu, findžane, šećerluk, sve je bilo postavljeno na drveni stalak. Jedan irgat bi nalijevao kahvu u findžane, Mujota je svoj uzimao desnom rukom i prvo gledao, radosno i mirno, u pjenu crne kahve, srknuo bi kap ili dvije. Pa opet kap ili dvije. A onda bi se hitro mašio svoje duhankese, savijao bi cigaru, gledao je u nekom veselju, zagrizao bi njezin vrh krupnim i zdravim zubima. Stavljao bi odgriženu vršaku cigare na jezik, pijuckao sok iz duhana, žderao ga požudno, jabučica na vratu mu je, u nekom zadovoljstvu, hodala gore-dolje. Nakon toga pružao bi desnu ruku prema findžanu, prinosio ga ustima, srkao tiho, sad možda tri ili četiri kapi kahve.
– Dico, ovo ja ćeifim!
To bi Mujota Lozo rekao okupljenoj spalogaćadi, gledala su ga kao nekog čudnog stranca koji je došao izdaleka, kao da je Zarovlje u nekoj dalekoj zemlji.
– Dico, ovo ja ćeifim! – ponavaljao bi. Tek tad bi pripalio cigaru, povlačio duboke dimove, zadovoljstvo u duhanskom dimu vidjelo se u plavim očima majstora Mujote.
A kad bi iskapio findžan kahve i ispušio cigaru, u sobi koju je trebalo malterisati sve bi se pokrenulo, dežmekasti Mujota Lozo bi se raskoračio, iz kasela je fanglom grabio maltu, snažno i vješto ju je bacao, to jest pljoštimice sterao na kameni ili cigleni zid, sve s velikim uživanjem što njome zatrajno prekriva golotinju kamena ili cigle. Mujotino disanje se tad ubrzalo, zidovi bi primali njegov dah, pa odbijali, sva soba tad bi oživjela u nekom svom disanju iz duše koja joj je tek stvorena.
– Vidite li, dico moja, slobodno pogledajte: sva malta ostane na zidu. Baš tu di je ja pljoštimice sterem, tu ostane sva! – kolutao je Mujota Lozo očima – alʼ znajte, dico moja, nije sve ni do majstora i steranja malte, ima nešto i do same malte. Ako ti pružiš malti, i malta će tebi. A masna malta, eeeh… to je najbolja malta.
Djeca su nekako znala, možda od odraslih saznala, da Mujota nije pravo ime ovog snažnog čovjeka. Mujo je njemu pravo ime. Ali, opet, teško da bi ovakva snaga i svježina izvirala iz običnog Muje. Tako je Mujo postao Mujota. Omiljeni i plećati majstor Mujota koji je omalterisao na stotine kuća u selima biljanskog kraja. S gornju stranu Stiskala.
Četiri ili pet minuta trajalo je pljoštimično steranje malte po jednom zidu. Potom bi Mujota hitro uzimao hoblu, pa ravnjaču i mistriju, sad ovo, sad to, sad ono, širokim mahovima snažnih ruku izvlačio je na vidjelo glatku površinu omalterisanog zida. Kružnim pokretima alatki Mujota je odbacivao viškove malte, padali su na pod, zidna ravnina se svukud ukazivala, glatkoća zida kao da se pomaljala u svome svečanom sjaju.
Majstor Mujota bi se tad odmicao od zida, nekoliko trenutaka bacao bi pogled na prostrtu maltu, pa bi se naglo primicao zidu. Glačao je zidnu plohu, brzo disao, desnom rukom brisao znoj sa čela. Opet bi se hitro, kad to niko nije očekivao, odmicao od zida, stao bi nasred sobe, savijao cigaru, odgrizao njezin vrh, utrljivao ga u pljuvačku i gnječio između jezika i nepceta, pijuckao je onaj sok iz žilica duhana, prilazio findžanu da vidi ima li na dnu koja kap hladne kahve. Napokon bi pripaljivao cigaru, uvlačio duge dimove, pa opet uzimao alatke: sad mistriju, sad hoblu, sad ravnjaču, i blagim pokretima glačao sada samo jedno odabrano mjesto koje još treba dotjerati na zidu. Mujota Lozo je tu neravninu jasno vidio, eto nje tu, baš na tom mjestu na zidu, ta neravnina mu se tajanstveno raskrila kroz gusti duhanski dim.
– Dico moja, uvik me razni ljudi pitaju:
A di ti to, bolan Mujota, posta majstor?
Di ti to nauči malterisanje?
Uvik im pripovidim isto, po istini.
Godine 1948. iz Vlasenice stiže glas: Prave se neke velʼke zgrade, radničke.
Gradnja će potrajatʼ morebitʼ i dvi godine.
Vidim: nema se tu šta čekatʼ.
Kakvo čekanje, pusti čekanje!
Krenusmo za Vlasenicu Habib Dubkinjić i ja,
da se štagod zaradi, gladne godine bile pale ljudima na time.
Heej Bože, ja kako smo tad Habib i ja bili zdravi i mladi!
U Vlasenici me ljudi te gladne četeresosme pitaju:
Mujota Lozo, bi lʼ ti volijo izučitʼ malterisatʼ?
Biʼ, brat si mi mio, biʼ!
I tuj ja, tako, saznadoʼ šta je malta, a šta malterisanje.
Tuj ti ja zavoliʼ mistriju, hoblu i ravnjaču.
I steranje malte na gole zidove.
Heeej, šta sam ja sad-zasad i dosad samo kuća omalteriso?!
Broja im niko ne zna.
Broj se zauvik zaboravijo.
Zub vrimena ne mere ništa mojim kućama,
trajaće one sto godina.
Samʼ triba Boga molitʼ da ne dadne kakva jaka i stubokna zemljotresa.
Ilʼ ratnih bisova, da ove kuće ne izgore i ne opuste.
Dico moja, uvik to Boga triba molitʼ.
UH, UH!
Davno je to bilo, ima bliže šezdeset godina, kad je glas kukavice “hu-hu“, u šumama planine Vlašić, opomenuo jedno strašljivo dijete da je ovaj život sve ujedno: ravna i strma staza, uzbrdna i pogibeljna bogaza…
Iz svoga gnijezda kukavica se glasala “hu-hu“, uporno, na sve strane.
Njezin glas, krik, vrisak, jauk “hu-hu“ upućivala je nekome,
svome drugu ili drúgi, nekome ko je otišao i pticu kukavicu ostavio samu.
Samu, u nadanju, u čekanju…
Možda ovo glasanje kukavice “hu-hu“ mi pogrešno čujemo.
Možda to kukavica viče “uh-uh“,
možda uzvikuje ono naše bolno ljudsko,
ono naše strašno čovjekovo “uh-uh“…
Možda.
12,248 total views, 2 views today
