Mehmed Đedović: odlomak iz romana

STAZA MRKOG MEDVJEDA 1463.

(odlomak iz romana)


1.

Mrzio je vodu, gadila mu se, da je bila čovjek, ne bi se smirio dok je ne bi umlatio.

Ovako, trpi i vreba. Hulja je živa, ali je njen život drugačiji od ljudskog, toliko da ga nikada neće razumjeti.

Nije volio vodu, pogotovo onu koja teče, ali bez nje nije mogao.

Živio je pored velike rijeke Dvan, ona ga hranila ribom, zalivala vrt, natapala suhe livade, umivala znojno tijelo. Bez vode nema života, voda je blagoslov govorili su ljudi, no, on je znao da bi bilo manje smrti da nije te prokletnice.

Prošlo je dosta dana, a on iz glave nije mogao izbrisati vodu koja guta njegovog sina.

Imao je sedam godina i vjerovao da poznaje rijeku, kraj nje se rodio, rastao i ona ga je ubila. Najprije te ubije ono čemu vjeruješ.

Zbog toga je Greko mrzio, a svijet pokreće mržnja.

Ponekad bi pomislio da je bilo bolje da ga je ubio kameni blok koji padne sa zida radniku na glavu i smrska je. Nesreće se događaju.

Dječak se često igrao okolo i to se moglo dogoditi.

Klesaru Greku se činilo da bi mu bilo lakše da zna gdje je tijelo njegovog sina.

Ovako je voda odnijela sve, dušu i tijelo, jer tako je to sa vodom, ona ne prašta.

Greka su i prije smatrali čudakom, no, otkako mu je sin poginuo u Dvanu, niko se nije usuđivao da mu priđe. Sažalijevali su ga, a njegovu mržnju prema rijeci nisu mogli razumjeti. Dječak nije bio ni prvi ni posljednji kojeg je voda uzela sebi, tako je to od pamtivijeka.

Kao da umiranje ljudi na zidinama grada nije dovoljno, kao da nisu roblje koje svaki dan razbija teški kamen, a kamen njih, kao da mržnja prema onima koji ih tjeraju da rade do iznemoglosti nije dovoljna.

Šumskom, napaćenom čovjeku voda uzme jedinog sina, pa on ima još nešto da mrzi, dublje, jače, podlije od svega drugog.

Tražili su utjehu u Bogu i nebesima. Molili za svoje živote, a dani bivali sve teži i sve naporniji.

Zidine grada Vorova su izranjale iz zemlje, kule se caklile u svojoj raskoši, a graditelji molili da požive još koji dan.

2.

Jedva da je znao ko mu je otac i nikoga time nije gnjavio.

Jednom mu je majka pokazala na krupnog kovača, duge, prljave kose. Dolazio je u bijednu kolibu ponekad, uglavnom kasno noću dok je Kire spavao.

Ostavio ga da dobija batine, da ga mlate jači, a jačih je uvijek bilo, da očvrsne ili lipše, jer samo tako možeš preživjeti u ovom svijetu. Jakih se boje, budi jak.

Ostalo mu je to kao nešto za šta je volio misliti da je očinski savjet, a ko zna od koga je to čuo.

Bio je nemilosrdni kavgadžija koji istjera svoje, ali nije udarao glavom kroz zid ako baš nije morao.

Ako ne znaš kojim ćeš putem, idi za moćnima, oni pronađu način da prežive.

Radilo se danonoćno. Ljudi su umirali od iscrpljenosti na tim zidinama. Kire se brinuo da posao teče punom parom i eliminisao zabušante. Kada misliš da ne mogu više, potjeraj, zaprijeti i udari pa ćeš vidjeti da u svakome još ima snage.

Lijepo mu je u Vorovu.

Dobre žene, meko piće, moć da oduzme život.

Ova ispod njega izgubila je muža prije tri dana. Mora jesti.

Stenjala je i jecala dok ju je šamarao po masnim guzovima. Bili su oznojeni i zadovoljni kada je neko udario po vratima.

   – Kire, traže te na gradilištu, šapuće, dovoljno glasno da on čuje.

   – Šta je bilo?

   – Neki problem sa onim Grekom.

   – Dolazim…

Obukao se i izašao. Nije se ni osvrnuo na golu ženu.

Oko zidina su gorjele goleme vatre. Rijeka je crna ploča, ne vidi se da teče.

   – Eno ga gore, na najvećoj kuli, govori mu Rade, onaj koji mlati i ubija bez milosti.

   – Šta radi!?

Kire je ljut. Koračao je užurbano, Rade ga jedva prati.

   – Baca blokove u rijeku.

   – Šta!?

   – Pijan je. Pogodio je dvojicu nosača, opasno krvare.

   – A vi?

   – Probali smo ga spriječiti, jak je kao bik. Ne da prići sebi.

Rade je mudar. Pred pijanog snagatora šalje druge.

   – Gdje je Sula?

Sula je završavao poslove bez pitanja, pouzdan je i učinkovit.

   – Stiže. Bio je…

   – Pošalji ga gore. Neka riješi problem.

Rade trči po Sulu.

Kire se pope na golemu naslagu kamena koju su čitav dan dovlačili za gradnju, sjede i smota duhan.

Vidio ga je odatle. Jadnik koji hoće da ubije rijeku. Divlja, viče, psuje… Dobar je majstor, izdržljiv, radi za trojicu, šteta što poludi svaki put kad se napije.

Sula se popeo sa druge strane. Vatre su razbijale mrak. Ljudi su čekali šta će se dogoditi glava podignutih prema najvećoj kuli.

Greko je digao kamen i bacio ga, a Sula se izmače i jurnu na njega. Udario ga je svom snagom, ali Greko je ostao na nogama ludački se cereći.

   – Ubit ću pogan i niko me neće spriječiti…

Odbaci Sulu daleko od sebe i ovaj tresnu o debeli zid. Osovi se na noge, dohvati oštar kamen i sačeka priliku da ponovo skoči na pijanog Greka.

Ovaj put ga dohvati ramenom u prsa, a kamen mu zabi u butinu što je jače mogao. Greko vrisnu, izgubi ravnotežu, poče se otimati, bijesno mlatarajući rukama.

Sula ponovo gurnu i obojica se zanjihaše. Kire ih je gledao kako padaju i tupo udaraju u gomilu kamena.

Prišao je krvavim tijelima. Bili su slomljeni, ležali na stijenama kao da su od gume, svaki na svom kamenu.

Dva dobra radnika manje na poslu. Šteta…

3.

Gospodarica Inda je bila mudra žena. Kire je volio misliti da ima njeno puno povjerenje. Tri godine je služi i siguran je da je malo žena kao što je ona.

Htjela je znati o onome što se dogodilo na zidinama, kako napreduju radovi, treba li mu još ljudi. Htjela je znati sve, svaku sitnicu, takva je bila, a on je udovoljavao njenoj radoznalosti.

Bila je zadovoljna njegovim izvještajem.

Radovi napreduju, kamen pristiže, radnici rade, kule dobijaju oblik.

Jeste, dogode se nesreće, ali to ne utiče na ritam rada. On zna da je to najbitnije od svega.

Neko pogine, drugi umre od iscrpljenosti, jedan se uguši, drugi razboli, to je nešto što se ne može spriječiti.

Nije je zamarao detaljima o tome kako je Grekov sin pecajući potonuo u vodu i ludosti oca u pokušaju da ubije rijeku. Ako bude pitala, i to će joj reći, ali mu nešto govori da je ona to već znala.

Dobit će još ljudi, više kamena, zidare, klesare, šta god treba.

Bila je zadovoljna, a njemu je to najbitnije. I ovaj put, kao i svaki drugi, je rekla da gradnja mora ići brže.

Siguran je da ona ima i druge izvore koji joj šapuću o svemu što se događa, jer gospodarica voli imati kompletnu sliku i držati sve pod kontrolom.

Gospodara nije vidio neko vrijeme.

   – Kakva je ona seljančica? Pita i smješka se.

   – Čovjek joj je poginuo prije nekoliko dana. Radi na gradilištu, nosi vodu i hranu za radnike, vrijedna je.

   – Nisam te to pitala, Kire.

Šuti, pognute glave.

   – Sve što želite znati, promuca.

Znala je svoje podanike dovesti u nezgodan položaj i uživala kad se spetljaju, kad se lažima pokušavaju izvući.

   – De, de, nije to ništa neobično. Odrastao čovjek, a crveni se… Možeš ići, Kire.

Podiže glavu i povuče se nazad prema vratima. Stajala je ispred njega. Visoka, vitka, obla. Crna kosa padala joj je preko ramena i bujnih grudi. Otkrila je nogu da se vidi, a imalo se šta i vidjeti. Smješkala se. Lijepa Inda.

Napustio je prostoriju.

Dešavalo mu se to. Izgubi dah kad je vidi. Sav drhti. Treba mu vremena da se sabere. Kakva žena, za Boga miloga. Ispred nje se crveni, on…

Nije razumio gospodara.

Zar mu pored Inde trebaju tolike druge? Javna je tajna da gospodar Đero voli mlađe, ako je moguće da ih muška ruka nije dotakla, i voli da mijenja.

Da je gospodarica njegova, nikad se ne bi okrenuo za drugom, pomisli i izađe pod vedro nebo.

 5,266 total views,  2 views today

Komentariši