Jasmin Agić: O historiji Bosne, mitovima i fantastičnoj književnosti

Zapis uz knjigu priča „Čudo u ulici Omera Maslića“

PIŠE: Jasmin Agić


Do sada je već mnogima jasno kako čitaoci vole literaturu koja je na neki način povezana sa historijom. Zašto je to tako jedno je od onih pitanja na koje postoji bezbroj različitih odgovora; svi su tačni i dobro opisuju tu neobičnu strast, a opet, nijedan nije dovoljno precizan da u potpunosti definiše taj fenomen. Dobro je poznato da se i mnogi pisci vole kretati u tom čarobnom svijetu prošlosti, jer obilatost prošlih događaja ne samo da se koristi kao riznica tema i motiva nego i dozvoljava onu posebnu vrstu slobode u kojoj je mašti dozvoljeno da prekraja, ispisuje iznova i kreira svjetove koji će biti drsko drugačiji od onoga što bilježi „zvanična“ historiografija. Pisac koji se bavi historijom ima tu moć i tu privilegiju da iznova ispisuje povijest, ali ne onako kako je predstavljaju dokumenti i udžbenici, nego onako kako je sam osjeća i poima.

Moje interesovanje za historiju dugo je koliko i moja „spisateljska karijera“ i već sam u prvim knjigama nastojao modificirati historijske događaje pripovjedajući, u potpunosti izmišljene, pripovijesti smještene u neki realan povijesni okvir. Slijedio sam uglavnom vlastiti osjećaj za „intervenciju u povijest“ vodeći se prosto ličnim nahođenjem i željom da historiju učinim onakvom kakva se meni dopada, a ne onakvom kakvom je predstavljaju profesionalni historičari. Svjestan da je historija tek dobro osmišljen historiografski narativ nastojao sam ga izmijeniti estetizirajući odabrane dijelove a ono što se, u najširem smislu, naziva historiografska preciznost za mene je uvijek bila jedna vrsta nerazumnog i narcisoidnog zahtjeva da se slijepo vjeruje u priču, kakve su uostalom i sve druge. Profesionalni histričari, s kojima sam diskutovao o svojoj poetici, uglavnom su bili ljuti kada sam tvrdio da je historiografija „samo“ puki narativ, jednako izmišljena, jednako nestvarna i jednako fiktivna kao i svi drugi narativi Kulture – mit i lijepa književnost.

Prva ideja za pisanje novele koja je trabalo da „predstavi“ povijest Bosne počevši od onog prijelomnog trenutka kada počinje osmanlijsko osvajanje cijelog ovog prostora i drama islamizacije nije došla iznenada niti neočekivano. Tu sam pripovijest, u raznim formama i književnim oblicima, nosio dugo u sebi nastojeći shvatiti na koji je način povijest lomila bosansko društvo i  mijenjala njegov identitet. Pripovijest, naravno, nije traktat, niti naučna studija, u njoj čak nema ni one huxleyevske vrste esejiziranja priče, već je to narativ o jednoj porodici čija se sudbina začinje baš tu negdje na kraju bosanskog srednjeg vijeka, u danima prvih osmasnkih proboja na ove prostore. Ti Orlovići, njihova sudbina rastegnuta kroz gotovo pola milenija, opisuju Bosnu i njene ljude onako kako ih ja ponekad vidim i doživljavam. Za mene su oni ponosni, prkosni, tvrdoglavi, čvrsti ljudi koji nikada ne uzmiču, koji se nikada ne odriču svojih uvjerenja i ljudi su to koji, bez obzira gdje se i u kakvim prilikama našli, svojeglavo vole svoju sopstvenu viziju Bosne. Za njih sve, možda i za mene, iako sam svjestan da autor nikada nema pravo dijeliti svjetonazore svojih likova, Bosna je ona svetinja koja nadilazi i historiju, i moral, i ononstrano, i Boga.

U priči Mahmut Zemljopisac, učenjak iz Počitelja nastavio sam svoje poigravanje s historijom, ali u jednom sasvim drugačijem tonu. Ono što je mene iznenadilo jeste da je priča već nakon prvih čitanja proizvela nesporazume za koje sam mislio da su nemogući. Vjerovao sam da je danas, nakon stotinu godina profesionalnog čitanja i razmišljanja o književnosti, svima potpuno jasno da literatura ne pretendira da iznosi istine svijeta, šta god to bilo, nego je njena zadaća, ako smijem tako da se izrazim, stvaranje autonomne istine književnog djela. Nekolicina historičara i orjentalista, u onom najširem značenju, zamjerili su mi dvije stvari vezane za pripovjest. Prva je bila da Osmansko carstvo, koliko je njima poznato, nije poznavalo instituciju putujućeg kadije, a druga da je u virijeme odvijanja fabule znanje o izgledu planete među muslimanskim narodima bilo široko rasprostranjeno. Njihove primjere, pretpostavljate, naravno da nisam usvojio niti sam ih smatrao ozbiljnim, a logika mojih odgovora može se ukratko svesti na dvije teze. Parafrazirajući Voltairovu ideju o mogućim svjetovima postavio sam pitanje na koje nisam nikada dobio odgovor, a koje je savršeno objašnjavalo nesklad u razumijevanju literature između onih koji je stvaraju i onih koji je posmatraju iz ugla profesionalnog povjesničara. Moja logika je bila ovakva: zar je moguće da se u gotovo osam vijekova postojanja Osmanskog carstva nije mogao zabilježiti, makar hipotetički, slučaj da sudija dobije zadatak, od carskih vlasti ili sultana lično, da napusti svoje stožerno mjesto i zaputi se, po naređenju, rješavati neki veoma delikatan pravni sulučaj. Naravno, da je bilo moguće i naravno da književnost uvijek računa na te nelogične mogućnosti kako bi gradila svijet vlastite kauzalnosti. Što se tiče same teme, o tome da je Mahmut u jednoj dalekoj provinciji, kakva je bila Bosna u vrijeme podizanja Počitelja, došao do saznanja da je zemlja okrugla bilo je i suvišno voditi neke ozbiljnije rasprave. Ali, i tu sam bio primoran dati odgovor nakon kojeg rasprava više nije bila moguća. Srednjovjekovni arapski geografi i topografi i njihova znanja, u vrijeme nakon što je Andaluzijski kalifat bio uništen katoličkim zelotizmom, bili su zaboravljeni, a svijest o njihovim naučnim otkrićima bila je ili krajnje mala i ograničena na velike carske metropole i sreditša učenosti, ili nije uopće postojala, što je vjerovatnije kada se uzme u obzir mjesto gdje se fabula odigrava.

Fantastična historija, ili mit, ili još preciznije legenda obrađeni su u pripovijesti Legenda o Demilu. Ta dobrodušna grdosija pominje se u nekoliko legendi, koje je od zaborava sačuvao Vlajko Palavestra i iz tih fragmenata o divu koji je živio u mitsko doba srednjovjekovne Bosne napravio sam cjelovitu priču. Demilov grob, sa velikom nadgrobnom krstačom, nalazi se i danas južno od Stoca, na staroj cesti koja vodi do neumskog zaljeva. U tim bespućima zaraslim u divlju šikaru sahranjen je posljednji srednjovjekvoni div kojega su „na prevaru“ ubili junaci naše epske usmene epike Marko Kraljević i Alija Đerzelez. S njegovom smrću, tako sam bar ja zamislio, završava se mitsko doba Bosne u kojem su divovi, ili džidi, što je staro narodsko ime tih gorostasa, nastanjivali ove prostore i počinje doba ljudi i njihovog pamćenja vremena, počinje historija koja će sva biti ogrezla u prevarama, krvi i podmuklim ubistvima. To je i jedini razlog što je priča ispripovijedana, barem djelimično, s namjernom evokacijom narativnog didaktizma i nisu nimalo u krivu oni koji kažu da ih duhom podsjeća na engleske pikarske romane 17 stoljeća.

Čini mi se da je sasvim logično da pisca kojega interesira historija, na način kako pažnju zaokuplja meni, ima posebne afinitetete prema fantastičnom u književnosti. Stvarnost, ona samo naizgled poptuno podvrgnuta procesu mimesisa, nedovoljna je da opiše sve ono u šta čovjek vjeruje. Čudno, čudesno, nadrealno, fantastično, orfičko, onostrano postaju dio književne stvarnosti na način da nema epistemološke razlike između onoga što ljudski ratio pojmi kao zbilju i onoga što odbacuje kao oniričko. U svojoj književnosti kontinuirano pišem pripovijesti u kojima su stavrno i nestvarno pomiješani na ravnopravnoj spoznajoj razini, a u ovoj knjizi insistirao sam da ta književnost dobije, u kvalitativnom smislu, nešto od one „iščašenosti“ toliko svojestvene tradiciji ruske fantastične proze. Naravno, dosta sam se koristio i motivima „našeg“ narodnog orijentalizma nastojeći u svojim pripovijestima udahnuti poseban pečat senzualnosti. Ako čitate Legendu o Demilu i Okato drvo možete jasno prepoznati da je u melodramatskom potenciranju osjećajnosti i tragizma veliki uticaj na mene ostavio Oscar Wilde, a ako više pažnje obratite na priču Pola glave jasno vam je koliko mnogo držim do proze Daniila Harmsa. Jedan pažljiv čitalac moje književnosti ustvrdio je da fantastično, posebice u ovoj knjizi, gradim na rushdievski način, što sam shvatio kao najveću pohvalu umjetnosti moga pisanja. Jer, iza skandala izazvanog Khomeinievom fetvom Rushdie je figurirao kao pisac veleljepne mašte i pisac koji je uspijevao fantastično predstavljati kao sasvim uobičajeno i svakodnevno rušeći na taj način nepisanu podjelu na stvarnosnu i književnost fantastičnog.

Još se neke priče u ovoj knjizi napisane tako da od čitaoca zahtijevaju saučesništvo, jer su granice prostora zbiljskog i fantatičnog namjerno prekoračene. U pričama Bašta lavice Muhtoni i Čudo u ulici Omera Maslića fantastično se nazire i sluti više kao provala oniričkog nego kao jasno vidljivo uplitanje elemenata fantazije. Pomalo Barthesovski zamislio sam da se u tim granicama sanjano, slućeno i nadnaravno isprepliću na način da čitaocu nikada ne bude jasno da li su elmenti (ne)zbiljskog odista stvarni u svijetu pripovijesti, ili su samo neka vrsta sanjanog, zamišljenog ili pretpostavljenog – bilo da te kategorije proizvodi neupućenost likova u kauzalonost svijeta u kojem se kreću, ili neznanje čitaoca samog o tom istom svijetu. Pisati književnost sa elementima fantastičnog izuzetno je zahtijevno iz više razloga. Pisac kod ovakve vrste književnosti mora da se nosi sa dva velika izazova. Prvi je da zadovolji određene žanrovske postulate i pogodi nerv ljubitelja te vrste literature, jer kao i svi drugi posvećenici, koji svoju ljubav preobrazuju u mistični kult, tako i temeljiti čitaoci fantastične književnosti imaju određen „horizont čitalačkih očekivanja“ s kojim svaki pisac mora računati. Nadam se samo da me strah od njihovog razočarenja i njihove osude nije paralisao i onesposobio da sastavim fabule u kojima će uživati bez imalo naknadne grižnje savjesti i osjećaja da su protraćali svoje dragocjeno vrijeme.

A druga, ništa manje izazovna, jeste činjenica da većina onih koji na bilo koji način književnost doživljavaju kao epistemološki odgovornu, ili očekuju od nje da se bavi „ozbiljnim“ temama s dosta podozrenja gledaju na sve žanrove koje olako atribuiraju kao trivijalni, među kojima žanr fantastične književnosti figurira kao jedan od ozloglašenijih. Pisati popularno, a estetski zahtjevno, nešto je što već dugo nije nikakva fama, ali u društvima koja još uvijek na književnost uopće, samim tim i na popularne žanrove, gledaju kao na nešto neozbiljno i predodređeno za zabavu odlučiti se na takvu formu donosi izvjesnu dozu rizika i to, ponajprije, rizika da budete pogrešno shvaćeni, a zatim i pogrešno klasificirani kao autor trivijanih sižea. Što meni nimalo ne smeta, ali osjećam da bi takav kritičarski sud čitaoca uputio u pogrešnom smjeru.

O ostalim pričama ne bih sada pisao „analitičku“ crticu, ostavljam čitaocu da sam prosudi s kakvom snagom ispisujem prozu koja je situirana u našu društvenu stvarnost. Molim ga samo da bude, u svojim čitalačkim zahtjevima, krajnje otvoren i obazriv, jer knjige priča zahtijevaju da se multiplicira njegov čitalački senzibilitet i da se sa svakom novom pripovijetkom reproducira kao sasvim nova čitalačka svijest. Ako je ovo bio govor o mojoj spisateljskoj poetici onda neka se ovdje završi, jer nastavim li ispisivati ovaj traktat dovodim se u opasnost da budem predmet kritičarskog prezira. S pravom, jer ako otkrijem sve tajne svoga pisanja onda njihovo „close reading“ neće imati nikakvog smisla.

 489 total views,  5 views today

Komentariši