Kad je Hari “Hurricane” Kejn (Harry Kane) pri kraju prvog produžetka iz drugog pokušaja ‘zavalio” gol Dancima, nisam znao da li da plačem, ili da se smijem. Kao velika fudbalska nacija – kolijevka fudbala – Velika je Britanija svakako zaslužila da se već jednom nađe u finalu velikog takmičenja. Od slavnog, ali veoma davnog, svjetskog prvenstva 1966. godine u vlastitom “dvorištu” – kad su posljednji put visoko uzdignuli pobjednički pehar – pet puta su eliminisani u polufinalima svjetskih i evropskih nogometnih prvenstava. Tako, recimo, nikad dosad nisu ni igrali u finalu evropskog prvenstva. Mnogo je razloga za to, ali bih ja ovdje izdvojio dva. Jedno vrijeme, u “poplavi” stranih igrača u Premier league, koja je zakočila razvoj domaćih talenata, nisu ni imali neki tim. A ponekad bi ga i imali – ali samo na papiru. Jer, na travnjaku je to ličilo na raštimani orkestar! Svaki “instrument” (igrač) bi ispuštao umilne zvuke, ali ne vodeći računa o skladu cjeline.
Tako se, uz osrednje trenere, desilo da ova sjajna fudbalska zemlja već više od pola vijeka bude puki statista na velikim turnirima, A zaista jesu, u fudbalskom smislu, veliki. Borba i strast, sa naglaskom na viteškom ponašanju. Jedino tu, u Engleskoj, domaća publika zviždi i svojim igračima kad se ovi bezveze previjaju i prenemažu po terenu. To je dobro osjetila nekadašnja zvijezda Barcelone, Luis Suarez, kad je onomad iz Ajaxa prešao u slavni Liverpul. Čovjek nije mogao da se načudi što mu tamošnji fanovi zvižde kad, po svom starom običaju, hoće “na kvarno” da zaradi penal.
A u Holandiji za takav pokušaj reporteri kažu: “profesionalno odrađeno”. I to ako uspije. Jer samo tada donosi lovu.
E sad, kad je odlični napadač Engleza Rahim (Raheem) Sterling pri kraju prvog produžetka u protivničkom šesnaestercu “potražio nogu” danskog igrača, a do tada izvrsni sudija, holandski policajac Deni Makeli (Danny Makkelie) njegovu melodramu nagradio kaznenim udarcem, engleska publika nije negodovala. To je za njih bio suviše važan trenutak. Čuveni ferplej, na Ostrvu njegovan poput najbolje engleske trave, tada je pao u drugi plan.
Što je samo dokaz da su i Englezi ljudi.
No, velim, tada nisam znao da li da se radujem, ili da tugujem. Nogomet koji su na ovom prvenstvu pokazali Česi, Švajcarci, i oni, Danci, te, tu i tamo, Austrijanci, Ukrajinci, budi nadu da nije sve propalo. Iako ni momke iz pobrojanih zemalja ne treba žaliti kad je lova u pitanju, ipak su, u odnosu na razvikane Francuze, Špance, Nijemce, Engleze… oni znatno manje plaćeni. Ne bih se, recimo, začudio da Kilijan Mbape (Kylian Mbappé) u Parizu zarađuje više nego cijela postava Švajcaraca, sve skupa s“našim” Harisom Seferovićem i Mariom Gavranovićem!
Bilo kako bilo, Englezi uz pomoć naivnog sudije i “profesionalno odrađenog pada” u šesnaestercu – za koji holandski komentator, naravno, nije imao ni riječi osude – “nakon duge i teške bolesti” uđoše u finale.
Dancima ostaje utjeha da su, nakon nama (Jugosima) nesuđenog evropskog prvenstva ’92 godine, prvi put odigrali niz turnirskih utakmica na koje mogu biti ponosni. A ono zbog čega kapiten Peter Šmajhel (Peter Schmeichel) i ostali mogu biti i sretni je činjenica da je njihov drug i najbolji igrač Kristijan (Christian) Eriksen živ, i da se dobro oporavlja. Taj “trofej” se ničim ne dâ nadomjestiti. Njega im nijedan sudija ne može oduzeti.
Pri kraju pretposljednjeg EP-nastavka, riječ-dvije o trenerima. Naime, na klupama Engleske i Danske te su londonske večeri sjedila dvojica u tom poslu, “poluanonimaca”: Geret Sautgejt (Gareth Southgate) i Kasper Hjulmand. Obojica relativno mladi i, do ovog prvenstva, nedokazani. Prvi je do sadašnje funkcije s promjenjivim uspjehom bio trener (samo) Midlzboroua (Middlesbrough), a drugi je od poznatijih klubova vodio FSV Mainz. Njih dvojica ostali, a kofere spakovali papreno skupi “genijalni stratezi” ove igre poput Didije Dešampa (Didier Deschamps), Joakima Leva (Joachim Löw) i “našeg” (Oranje) Franka de Bur (Boer). Taj je nekad bio jako dobar igrač, ali sad je, dokazano, jako loš kao trener.
Ovo je. dakle, postalo prvenstvo manje poznatih trenera. Među njima su se, uz dvojicu gore pomenutih i po godinama mladog, ali već starog lisca Roberta Manćinija (Mancini) dokazali Sarajlija Vladimir Petković (Švajcarska), Andrej Ševčenko (Ukrajina), Jaroslav Šilhavi (Šilhavý), Češka…
A Holandija? Holandija još roni suze, ne znajući šta će s onolikim navijačkim rekvizitima, predviđenim da se “troše” sve tamo do iza finala. I na koljenima moli penzionisanog Luisa van Gala (Louis van Gaal, 69) da po treći put stane na čelo nacionalnog tima. To mnogo govori o statusu holandskih trenera, i to i “kući”, i u inostranstvu.
Sad tako cijela nacija gricka nokte i čeka hoće li Lui Nacionale, trener velikih dosega, rijetkih padova i još većeg ega, napokon reći sudbonosno “da” mlađahnom Memfisu komentatori vele da to ni za jednu od strana ne bi bilo pametno. Veliko ime nije nikakva garancija. Uostalom, evo šta o Van Galu i trenerima piše kolumnistica uglednog dnevnog lista NRC Handelsblad Emilie van Outeren:
“Pogledajte koje su zemlje i treneri stigle do četvrtfinala ovog Europskog prvenstva. Andrej Ševčenko nikada nije trenirao nijedan tim osim Ukrajine, a čini čuda. Geret Sautgejt nije stigao dalje od Midlsbroa, a izliječio je svoju zemlju od njemačke traume (za koju je i sam kriv). Kasper Hjulmand je jednom postao prvak beskrajno dugo vodeći FC Nordšeland, a oživio je Dansku. Jaroslav Šilavi nikad nije izašao iz Češke, a pregazio je Narandžaste. Vladimir Petković dolazi iz Sarajeva, a uspio je “rasplesati” cijelu Švajcarsku.
Ali ne, mi sanjajmo da nam Van Gaal i treći put može pomoći. Pretvarajmo da su nam njegove prepirke s medijima duhovite i važne. […] I opet neslavno tonimo.”
Goran Sarić
3,093 total views, 2 views today
