Sead Alić: Prikaz knjige Predraga Fincija “Emigrantska slikovnica”

Prikaz knjige Predraga Fincija: Emigrantska slikovnica, Factum izdavaštvo (Beograd) i Naklada Jesenski i Turk (Zagreb), 2022. 

„križ nosili u bubanj udarali zvonom se oglašavali miris tamjana širili naokolo mrtve na kola trpali sirotinju grbavu zatvarali bogati u svojim palačama skončavali od zaraza epidemija neznanja umirali za crnu smrt krivili putnike iz dalekih krajeva optuživali tuđince njihove živote kao žrtve za vlastito iskupljenje podnijeli nakon kuge opet uhodili ispitivali mučili spaljivali nevjernike u tamnice bacali krivovjernike iz društva izopćili slobodoumne svi pismeni im bili sumnjivi tuđinci još gori (manjine oduvijek bile krive za grijehe greške gluposti većine) zato su se morali voditi vjerski ratovi mnogi protjerali mačem svoju istinu dokazivati hrabri vitezovi u tuđim zemljama pljačkali njihovi vojnici spaljivali silovali otimali ljudi su mrzili klali jedni druge proganjali samo bi se nakratko pomirili onda kada bi njihovom zemljom harali požari poplave bolesti nije tada bilo lako preživjeti
mračno je to mračno doba bilo
Nama evo, naše došlo.“

Str. 155. Poglavlje Srednjevjekovlje  (Predrag Finci zabilježio 26. II 2020.)

Emigrantska slikovnica je 2022. godine ponovno  nakratko spojila Zagreb i Beograd. Nakladnici iz ova dva grada supotpisali su knjigu autora iz trećega grada – Sarajeva. Tako je Sarajevo, metaforički, ponovno bilo most između gradova koji…

(Namjerno prekidam rečenicu jer su ovakvi prekidi u duhu jezika Emigrantske slikovnice, knjige koja neizrečenim pokušava dohvatiti još jednu dimenziju našeg mišljenja i postojanja, naše stvarnosti, prekinute, podijeljene, uništene – naše…)

Neizrečeno je dimenzija dovođenja na rubove slutnje, odnosno perspektiva koju ne možemo dohvatiti riječima, jer riječi nose teret vremena, nose iskustvo, patnju, užas… Riječi ne mogu govoriti a da netko ne bude (do)dirnut, povrijeđen, tužan, užasnut…  Točka može biti poput oštrice noža. Zarez skreće uragan na jednu ili drugu stranu. Autor Emigrantske slikovnice svjestan je oružja riječi. Zato riječima daje mekoću toka misli, neodređenost, nedovršenost i višeznačnost.

Emigrantska slikovnica je filozofski roman toka svijesti koji propituje mišljenje oslobođeno dijela okova gramatike i logike. Finci se i sam poziva na Mallarmea, Joycea ili Andrzejewskog, no specifičnost sredine iz koje izrasta Fincijev tok svijesti, kao i posebnost boli vremena u kojemu su proizvođene okolnosti koje su porodile krik (uz osebujna autorova propitivanja) daju ovom djelu oblik filozofijskog samopropitivanja ne samo vlastitoga biti nego i biti (infinitiv) čovjeka, biti ljudske zajednice, biti morala i biti svijeta.

Autor ’emigrira’ u slike neizrecivoga svojih vlastitih rečenica, sugerirajući razumijevanja do kojih će se, nažalost, teško doći riječima i argumentima. Emigrantska slikovnica pokušaj je sjećanja u slikama građenim od nedovršenih rečenica, od zmijoliko umotanih staza, od govora neizgovorenim, od sugeriranja slutnje, od onoga što svi znaju ali o čemu šute…

Namjera autora može se interpretirati na različite načine.

Možda autor svoje stavove ublažava nedovršenim rečenicama, odvođenjem rečenice u smjeru koji nije najavljen početnom konstrukcijom, prijelazom u nabrajanje i sličnim otklonima. Možda se autor ne želi nikome zamjeriti. Ili možda autor više ne podnosi navijački diskurs koji je osvojio sve razine komunikacije i svaki govor o nacionalnim razlikama koje su isplivale na površinu s tranzicijskom podjelom zajedničkog vlasništva, dakle krađe kamuflirane ratom i zločinima? Možda autor bježi od diskursa koji ugrožava svaku mogućnost ljudske dubine, traganja, ljepote, prijateljstva…

Uza sve navedeno autoru ovih redaka čini se da postoji još jedna, dublja i važnija dimenzija: Ovo je dnevnik filozofskog svjedočenja (svjedočenja istinskog filozofa)  o traženju forme pisanja koja bi mogla ostati nekontaminiranom, a koja bi filozofijskoj misli dala novi neočekivani oblik iskazivanja istine o „vremenu obuhvaćenom mislima“.

„U riječ“ kako kaže autor ide u pravilu ona uspomena „koja ubija“. I pita se Finci, retorički „zašto baš ona moje biti i činiti označava“ (14) Autor ne želi stiliziranu ljepotu, dotjerivanje ili bilo kakvo pogodovanje bilo kome. Kamovljevski bilježi: „Iz krika nastaje poetika…“ (14)

Riječi se kotrljaju, zaobilaze oštre stijene na površini, zalaze u sve uvale, strogo pazeći da ne potonu na površinu. Jer površina je ta koja vodi u sljedeći rat. Složili se mi u tome ili ne. Obzirnost govora je više nego dragocjena, ali je govor o onome što se dogodilo – nezaobilazan.

Premda autora smatramo najbližim estetičkom promišljanju umjetnosti, smatram da je i u ovoj knjizi dimenzija moralnog samopropitivanja nadvladala. Možda zbog vremena nemorala u kojemu živimo? Možda kao rezultat potrebe razumijevanja onoga što se autoru događalo. A možda i ponajviše zato što Finci ne može pobjeći od Predraga.

Finci je duboko moralni zaigrani mislilac ljepote u nevremenu.

Fincijev glavni predmet filozofijskog istraživanja, ne samo u ovoj knjizi je – Finci. Da se ne bi prejednostavno shvatilo citirajmo autora: „U tome, u toj impulzivnosti, u tom unutarnjem imperativu, u osobnom duhovnom zakonu, u nalogu mojeg bića počiva moja metoda, moj stil. Moja riječ. Ja sam.“ (16)

Filozofa koji želi pisati o vremenu (vremenu u sebi i o sebi u vremenu) nevrijeme tjera u emigranrsku (manjinsku) rečenicu. To je blaga, obzirna, naizgled krhka a zapravo snažna i optužujuća rečenica. To je rečenica koja već svojom formom sugerira nejednakost i pobunu. Daje do znanja kako ne želi dati povoda površnim tumačima (da i od nje stvore još jedan argument za snaženje nevremena). To je rečenica koja govori i onim što je zaobiđeno, a što se nadaje i sluti…

Nerijetko se filozofijskom tekstu zamjera poetičnost. Ima uistinu podosta filozofijski neutemeljenih pokušaja koji obiluju izvanjski dodanim ‘književnim naljepnicama’ Dakako da takvi tekstovi ne ulaze u korpus ozbiljnih filozofijskih pokušaja. No to ne znači da svi tekstovi koji sadrže elemente poetskog treba odbaciti kao nefilozofijske. Upravo suprotno, poetska dimenzija, kada se na pravi način uključi u prozni tekst, može donijeti, i u pravilu donosi, dubinu koju prozni filozofijski tekst rijetko može dosegnuti. Emigrantska slikovnica, kao knjiga filozofa, dokaz je suradnje filozofijskog i književnog. Evo jednog primjera u kojemu je autor u potpunosti svjestan književne dimenzije: „… kao da riječi iz sebe na silu pod golemim pritiskom izbacujem kao da riječi iz nikad do kraja opisane boli otkidam, kao da neku pjesmu pišem a nikako mi do poezije jer poezija ne oslobađa ona me u meni zarobljava u bol zatvara, ovakva poetika nipošto nije poetiziranje samo istina samo sačinjanje događanje pričanje ponovno stvaranje svjedočenje života…“ (17)

Zašto slikovnica?

Proust je u svom tako često citiranom i tako malo čitanom djelu „U traganju za izgubljenim vremenom“ predstavio, među ostalim i jedan koncept spoznaje. Njegove analize ‘spontanog pamćenja’ ozbiljna su sugestija filozofijskim tragateljima za istinom: U mirisu je sadržano sjećanje koje uvijek iznova ispliva na površinu kada ga aktivira miris uz koji je sjećanje vezano.

Za razliku od Prousta, koji takorekući jednim filozofijskim konceptom utrčava u književno djelo, u svoj roman – Finci na tragu svojih duhovnih (samo)propitivanja nudi  jednu sličnu ali i nešto širu priču. Autor naime odlazi iz jedne sredine, nosi je u sebi, odnosi je, od nje se udaljava. Sredina se pretvara u slike. Sjećanje na grad pretvara se u dojam. Bergsonovski, Finci zaključuje: „Takvu sliku ‘vječnog’ stvara sjećanje, koje je osobni imaginarni muzej. U imaginarnom muzeju, muzeju bez zgrade, duhovnom muzeju u kome se okuplja sve što jest umjetnost i kultura priprema se istinska povijest duhovnog“. (24)

Finci je, zato neću reći pjesnik, nego umješnik riječi. Ljepše su njegove poetske dimenzije u proznom dijelu ove knjige od zabilježenih pjesama (stav autora ovog prikaza) koja je ustvari jedna velika pjesma u proznom obliku. Knjiga je to, kako sam autor bilježi „ugušenih pjesama“ (17)

Poput Kundere koji je bio svjestan da najviše voli onaj koji odlazi, i Finci ljubavno propituje ono što je ostavio: grad, trg, bivšu sinagogu, kuću, kafić… ali i svoje doživljaje, osjećaje i sjećanja: „Odlazak nikada nije potpun“ reći će pa pridodati: „Što je u nama i kada bi da sve potpuno zaboravimo. Izbije pred nas, iza nas.“ (32)

Autorovo samopropitivanje odvija se u nazočnosti stavova, otkrića, znanja i misli autoriteta kao što su Ibn Haldun, Hegel, Nietzsche, i naravno mnogih drugih. Oni su strogi promatrači Fincijevog slijeda misli, jednako kao što je Finci onaj koji njihovim mislima udahnjuje dimenziju svog doživljaja istine i svoje viđenje njihovog viđenja istine. Filozofija u toj igri postaje živa. Ona miriše na ljudsko iskustvo. Ona je potvrda ljudske težnje da razumije i nesreću, i tugu, i sudbinu, i čovjeka… Filozof  Finci rezimira: „Na kraju svaki pred sebe sama dođe, o sebi sebe upita, u sebi svoje nađe. Svoje putovanje opiše. Svoj svijet postane. Tako i ja svoj“. (34)

„Zrcala u ‘luna parku’“ dio je ove slikovnice u kojemu autor metaforički sobu sa zrcalima uspoređuje sa načinima na koje jedni druge vidimo, a šire, s načinima kako je naša riječ i naš lik posredovan sustavima medijskog posredovanja. Refrakcija, kao da kaže Finci, uvijek se događa. Mi možda krivo prelamamo svjetlo koje nam dolazi od drugih, a mi sami smo možda drugima nešto potpuno drugačije od onoga kako sami sebi izgledamo: „…nije uvijek lako razlikovati stvarnost od privida razlučiti lik iz zrcala od istinskog lika odijeliti odsjaj od sjena ono što je nestalo od onoga što u nama još biva. Zato unutarnje oko ostaje prikovano za labirint svojih likova odbljeske svojih spoznaja trenutke svoje vječnosti u kojoj je svatko zrcalo svojega svijeta sebe sama speculum vlastitog iskustva porijeklo osobnog umovanja svoja vlastita kapija…“ (46)

Krhka je skrama kulturnog premaza na likovima zemlje iz koje Finci odlazi. Veliki, dugi i naizgled duboki i iskreni razgovori pjesnika, pokazat će se, skrivaju iza zavjesa poetskih riječi zapravo vrlo opasne ljude. U najmanju ruku pjesme su sklonište za ideologije koje su u njihovim pjesmama kamuflirane. Nakon odlaska iz Sarajeva Finci shvaća da se pjesnička družba koja je tako lijepo znala besjediti o poeziji pretvorila u ‘zajednicu’ posvađanih i raspršenih sljedbenika različitih ideologija. Ispravne ocjene ili etikete pršte na sve strane: „komunjare, titoisti, jugonostalgičari, balije, četnici, ima i ustaša, plus jedan cionista…ne valjam više ni ja, ‘pobjegulja’“ (54) Za razliku os svih njih, čovjek koji je otišao da bi spasio čovjeka u sebi za sebe kaže: „Sam svoja sloboda i svoja tamnica bio. I put i ćelija“. (52)

Pucanje riječima uskoro je zamijenjeno pucanjem mecima. Armije ljudi kliču svojim vođama. Horde napadaju ono što je drugačije. Ubijaju se susjedi proglašeni prije toga izdajnicima. Izdaja je ne pripadati hordi onoga koji presuđuje i koji ubija…. Od novih uloga bivših pjesnika saznaje se: „kako riječi mogu prije noža prijetiti klati ubijati kako u riječima rat može početi“. (60) Novi barbari ‘ruše logos jednoga svijeta’ i postavljaju svoja, nova pravila.

Autor, poput Hamleta, sreće duha svoga oca (ovaj put u Husinoj birtiji na Čaršiji) i retorički pita: „evo me oče sada pod balegom tvojih neprijatelja ležim pobjedu mrtvim zlikovcima ste predali mene srećom strijela ne ubi u daljinu me protjerali…“  (64)

Nema kod Fincija postavljanja dijagnoze. Ne pronalaze se uzročnici rata i ne daju liječnički nalazi. Nekoga može i zasmetati da se slikom relativno uopćeno govori. Pixeli ne dolaze do izražaja. Opći dojam je pobuna protiv svih koji su ustali jedni protiv drugih: „Krenulo ih mnogo iz roda Lazarova i isto toliko iz roda Lukina i toliko ustalo iz roda Latifova, tako se silna na sve strane iskupila vojska, strašna bitka započela.“  (69) Jedan je to narod, poručuje (implicitno) Finci. Svojim poetskim niveliranjem pokušava skrenuti pozornost na ono najvažnije: to je jedan narod koji se sudario religijskim interpretacijama, riječima, povijesnim kontekstima, da bi sve preraslo u strašan rat. No ne zaboravlja niti pridodati: „nema pomirenja bez pokajanja krivaca nema sporazuma dok ne prestanu međusobna optuživanja nema zajednice bez uvažavanja nema mira dok se iz vlastite duše mržnja ne protjera“.  (73)

Mnoge bi se stranice Emigrantske slikovnice moglo navoditi ako bi se željelo pokazati dubinu i snagu zgražanja moralnog čovjeka nad počinjenim zločinima. Finci zna da je zločina bilo na svakoj strani. Također je svjestan da količina zločina na jednoj strani ne opravdava zločine na drugoj ili trećoj. Finci govori protiv zločina, njihovih prikrivanja, protiv poratne istine koju pokušavaju pisati ‘pobjednici’ u ratu u kojemu su svi izgubili. Možda su najsnažnije riječi u poglavlju Schuldfrage: „…nema onoga koji će ispraviti zločine od poraza napraviti pobjedu od sramote čast od krivaca nevine nema te stvarnosti koja će sakriti grobove izbrisati logore u privid u laž pretvoriti ubijene nema pravde koja će hvaliti kame nema morala koji će slaviti ubojice nema zločina koji to jednom neće biti nema ubojice koji će po volji vladajuće bruke prestat ubojicom biti…“ (77)

S tugom, rezignacijom, bolom, osuđujući, Finci usput bilježi univerzalnu sudbinu prognanika: u početku ratnici u svojim pjesmama obećavaju smrt, smrt poslije kupi na sve strane, pobjednici se upisuju u katastarske knjige, oni postavljaju svoje znakove i imena na nekretnine koje su pripadale drugima, na kraju postoji samo ideologija naših, naših, naših… koji se drže povijesne istine da ‘nijedna država nije nastala bez nasilja’.

Finci tako istančano bira riječi osude da mu nitko niša ne može i ne smije prigovoriti. Filozofijski to je važno utoliko što je to moralna pozicija mislioca čiji odredbeni razlog nije ni njegova nacija, ni njegova nekretnina, ni partija ili bilo što drugo osim njegovog vlastitog zrcala i njegovog vlastitog ‘trećeg oka’.

Kako se knjiga približava kraju autor je sve skloniji svoju pažnju pokloniti velikim filozofskim imenima, velikim umjetnicima, teolozima, misticima. Nove životne situacije ne nose u sebi naboj koji bi proizvodio snažna sjećanja i slike. Autor emigrira u područja filozofijskih, teoloških, estetičkih pitanja. Propitujući tu dimenziju autor sučeljava svoje bivanje u svepostojećemu.

Emigrantska slikovnica knjiga je koja se mora čitati polako. Ona nas uči kako nježno treba misliti i kako obzirno treba osuđivati. Knjiga je to čovjeka duha, morala, umješnika riječi. Knjiga koja će nadživjeti (sve) ratove i svaku mržnju.

Piše: Prof. Sead Alić

Tekst je izvorno objavljen na stranici Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja

 1,317 total views,  4 views today

Komentariši