Na izvorima filosofske misli

Predrag Finci, Prvo, bitno. Factum izdavaštvo, Beograd; Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.

PIŠE: Bogomir Đukić


Knjiga Prvo, bitno Predraga Fincija je komplementarni dio i nastavak njegovog ranijeg spisa Ukratko (2018.). Ova knjiga govori o značaju i produktivnoj, životvornoj vezi filosofskog mišljenja i njegovog istorijskog nasljeđa, i to u vrijeme možda i najveće, razorne sumnje u njega i njegove mogućnosti, u doba u kojem je tehničko premoćno potisnulo svaku duhovnu vrijednost. Finci se u pomenutim knjigama na samosvojan i originalan misaon i literarni način bavi aktuelnim obnavljanjem, te ishodištima i konzekvencama presokratske misli iz sedmog i šestog vijeka prije nove ere, misaono obuhvatajući dvadesetак antičkih mislilaca i njihovih misli, od Talesa, Anaksimandra, Anaksimena, Ksenofona, Pitagore, Heraklita, Parmenida, Anaksagore, Empedokla, Zenona, Protagore, Gorgije, Hipije, Melisa, Antifonta, pa do Leukipa, Prodika, Demokrita i Diogena Apolonjanina.

A svaka istinska filosofska misao jasno pokazuje da može na pravi način postojati samo na njenim najboljim istorijskim tradicijama, pa Finci svojim primjerom nedvosmisleno pokazuje da su presokratovci u njenom ne samo trajnom, već i najboljem kreativnom fokusu. Sam naslov njegove nove knjige je koliko stegnut i jezgrovit, toliko i simboličan, i nesporno ukazuje na to da je ono prvo i bitno, znači misao presokratovаcа, s kojim i počinje mišljenje u istoriji, u njoj baš ona njena i najvažnija odlika, da je takvo mišljenje upravo po tom suštom i bitnom filosofsko. Ono prvo se nije do kraja oslobodilo čulnosti i poetskog govora, pa je kao takvo ne samo filosofsko, već i poetsko, a samim tim ima i svoju poetiku, estetski bitak i ljepotu, i to je ono što je, pored ostalog, posebno privuklo Fincijevu pažnju s obzirom i na njegovu znanu, očitu i nedvosmislenu sklonost ka pjesništvu i umjetntnosti. To se jasno vidi u onim dijelovima njegovog govora u knjizi, koji izlaze iz strogog misaonog kazivanja, u koje unosi ne samo pojmove već i maštu, znači, imaginaciju i intuiciju jednog drugog tipa, blisku piščevoj, i posebno se vidi na graničnim tačkama sjajnog, njegovog izvornog govorenja, što probija okvire i prelazi granice racionalne filosofske sage, i svoje kazivanje uvodi i začinja literarnim umjetničkim govorom i tekstom. Finci u djelima ranih filozofa nalazi svoju veliku, trajnu inspiraciju, poriv i motiv za svoje raskošno, izvorno i originalno mišljenje.

Knjiga Prvo, bitno je na prvi pogled kratko, jednostavno filosofsko djelo, ali kad se u njega uđe, vidi se da je ono i te kako složeno i vrlo sadržajno. Tu su na veoma lucidan način utkana najbitnija filosofska pitanja, što su autora kosnula i mučila, i koja je on zapitivao iz dosluha s presokratovcima i vlastitog doživljaja njihovih teorija. U ovoj filosofskoj sagi o životima i mislima dvadesetak starogrčkih presokratskih mislilaca, Finci izlaže gotovo sve značajne filosofske teme i najvažnija, posljednja pitanja. Riječ je, dakle, o jednom svestranom i cjelovitom, ali u isto vrijeme i bitno ličnom i originalnom misaonom pristupu iza kojeg stoji ime filosofa, njegova lucidnost i darovitost mišljenja i njegovog jezičkog oblikovanja.

Sadržaj knjige je, kompozicijski gledano, izložen preciznim jezikom klasične i moderne jezičke terminologije, ali i literarno i misaono-poetski, te iznutra povezan u cjelinu. Pitanja postavljena na početku knjige razrješavaju se negdje u sredini ili na kraju, tako da je postignuta velika koherentnost i kompatibilnost, istinska unutrašnja dosljednost. I drugi Fincijevi tekstovi, a posebno ovaj i ove knjige, teži sažimanju, velikoj jezgrovitosti i značenjskoj gustini. Na taj se način u manjem obimu postiže veći efekat mišljenja u osvijetljavanju tematizovanih fenomena.

U Fincijevim stavovima i gledištima prepoznatljiv je i jasno vidljiv njegov lični i individualni pečat, a svaki od njih ima i univerzalno važenje, i utoliko je sušto i filosofski. Karakter tekstova Predraga Fincija, pa tako i iz ove knjige, je da ih mogu čitati i razumijevati svi pismeni i obrazovani ljudi, ali iz njih i na njima mogu učiti i sami filosofi. On svoje ideje izlaže jednostavno i jasno, interesantno i zabavno, ali bez vidnih gubitaka na filosofskoj ozbiljnosti i smislenosti. Оblik, sadržaj i sam način i stil njegovog izlaganja je netipičan, njemu svojstven i prepoznatljiv, dopadljiv i rado čitan.

Filosof i pisac Finci i ovdje, kao i u knjizi Ukratko (dvije komplementarne knjige o srodnim pitanjima, koje se uzajamno dopunjuju) poseže za prvobitnim, a to je u stvari misao prvih filosofa presokratovaca, no teškoća je u tome što se o njoj misli iz dokinutosti i drugotnosti pozicije njenog jedinstva i harmonije, koje Finci nastoji da prevlada razumijevanjem drugog kao sebe vlastitog: „U razumijevanju drugog otkrivamo i svoje vlastito. U ovim tekstovima moja osobna riječ je potaknuta ili u maniri ranih mislilaca artikulirana, i svakako nadahnuta poetikom prvobitnih umovanja, onih davnih a i danas relevantnih mislilaca koji postadoše voditelji mnogih, pa i mojeg duhovnog putovanja. Moji predsokratovci! Evo ću im se sada još jednom vratiti, njihovim misaonim putem proći, pa ću onda krenuti svojim, dokle stignem.“

Tako im se Predrag Finci, i ovaj put, na pravi način i kraljevskim, izvornim i lucidnim putem, ponovo vratio, samosvojno prešao taj put i u isto vrijeme krenuo i svojim putem, i dakako, daleko stigao/osvijetlio, i u tome neuporedivo dalje otišao nego oni danas nebrojeni kompilatori  koji se na stereotipan nači bave tom ranom mišlju. Kada uporedimo njegove srodne knjige Ukratko i Prvo, bitno, vidjet ćemo da prvu odlikuje više govor o ličnom i emocionalnom, dok je u drugoj akcenat na prirodi njihovih promišljanja o samom kosmološkom. I u jednoj i drugoj Finci se oslanja na slutnje i maštanja šta su ta prva učenja mogla biti i bila, a očito je da kod njih, ali i kod našeg autora, naporedo stoje u izvjesnom indiferentnom jedinstvu osjećaj i refleksija, poetsko i filosofsko, u smislu da je isto misliti i pjevati, i da je sam kosmos svijet misaone ljepote i duh u cjelini. Velika je vrijednost misli tih ranih, prvih filosofa, s pravom smatra Finci, što su nam otvorili i ostavili pitanja na koja odgovaramo i mi, a odgovaraće i oni poslije nas, jer se radi o vječnim pitanjima filosofskog mišljenja. On je u svom ovdje datom misaonom govorenju o ranim filosofima i njihovim mislima iz njih istkao vlastitu filosofsku priču od Talesa pa dalje, i našao i njihovu polaznu poziciju u jednom koje jeste i koje je prvobitno, te i osnovu na kojoj sve počiva, praizvor iz kojeg sve proishodi, pa je ono kako u početku, tako i na kraju cjeline mišljenog, pa smo i svi mi s njim i do kraja ćemo biti. U ovom nevelikom djelu je ne mali broj tih minijaturnih, ali po smislu i značenju gustih, a po estetskom karakteru lijepih priča, poput čistih duhovnih medaljona, i to: o vodi, apeironu, vazduhu, broju, vatri, bitku i nebitku, o četiri elementa, atomima, umu, čovjeku kao mjeri stvari, pravilnom izboru, zadovoljstvu i sreći itd. Otuda se njegov tekst doživljava kao umnoženi razgovor raznih misaonih gledišta i filosofa o jednom i prvobitnom, pri čemu je Fincijevo stanovište ono što ne samo taj disput usredsređeno i s mjerom nadahnuto vodi, nego ga s mjerom i dopunjuje, obnavlja i aktuelizuje, raskošno domišlja i osmišljava na novi savremeniji način, koji je opet u svojoj jednostavnosti, jasnosti i prodornosti srodan i u istom redu s njegovim ranim sabesjednicima i istomišljenicima.

Njemu su pridodata, kao poetski stilski začini, i osavremenjeni uvidi iz duha lakoće, imaginativni literarni prilozi o savremenom stanju stvari i autorovom specifičnom ličnom doživljaju onoga prije početka, sam davni početak, odlaženje, o onome Iza, kao i poslije kraja, a tu su i njegova druga atraktivna pomišljanja, domišljanja, snovi i realne utopije, moćno i dubinski protkani zrelošću bogatog iskustva i velikog znanja. Ovakvo djelo mogao je sazdati samo neko ko je ne samo filosofski solidno obrazovan i misaono i literarno nadaren, već i uporan i istrajan da stvori i iza sebe ostavi veliku značajnu poruku i nadahnuto, zrelo djelo. A Predrag Finci je već na pravi način ostvario svoj život i uveliko zaokružio vlastito djelo od formata i respekta. Predrag Finci pripada onim posve rijetkim, autohtonim i originalnim misliocima, koji posebno uvažavajući tu presokratsku misao i mislioce na granici filosofije i pjesništva, shodno karakteru vlastite vokacije, istoj se blagonaklono i uporno vraća, ali na jedan netipičan, posve drugačiji i, rekli bisno, originalan i autentičan način. Finci svojim mišljenjem i pjevanjem kazuje, stvara i ispovijeda mudru, suštu i neponovljivu misao i riječ, te iz nje sazdaje podsticajno i nezaboravno djelo, u kojem ovaj neveliki spis spada među najbolja njegova djela i ne samo njegova, nego i šire, sve i do samih evropskih i svjetskih djela od respekta. Predrag Finci je ovom knjigom ne samo zaokružio, zajedno i sa spisom Ukratko, vlastiti misaoni pogled na prve filosofe i njihov navodni „naivitet“, već je i vlastita umovanja podigao  do najviših misaonih vrhova u isto vrijeme pokazujući da filosofska potreba i njen životni značaj, kako u svom prvom, početnom vremenu, tako ni danas, nisu usahnuli ni potrošeni, pa je ova Fincijeva knjiga i svojevrsna himna prvim filozofima i samom filozofiranju.

 313 total views,  2 views today

Komentariši