„Mrtvare“ – svjedoci genocida

Povodom objavljivanja knjige „Mrtvare“ i otvaranja istoimene izložbe u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine fotografa Armina Durguta

PIŠE: Jasmin Agić

Ako išta tako približno ostacima ljudskih kostiju može svjedočiti količinu patnje koju su prošli ljudi u opkoljenoj enklavi Srebrenici prije i tokom genocida u julu 1995. godine, onda je to njihova obuća. Odjevni predmeti razasuti po pojedinačnim i masovnim grobnicama na istoku Bosne i Hercegovine otkrivaju dvije važne stvari iz tog vremena užasa; prvo – gdje su njihovi vlasnici napravili posljednji korak, i drugo – oskudna i neprikladna obuća svjedoči o višegodišnjem, skoro potpunom odsustvu bilo kakve šire društvene empatije za ljude u „mekom trbuhu“ gizdave Evrope. Ljudima koji su bili prepušteni na milost i ne milost bestijalnosti mrzitelja spremnih počiniti najgnusnije zločine samo s jednim cilje – zatiranjem i posljednjeg traga postojanja jedne autentične nacionalne i kulturne zajednice.

U svom punom kapacitetu, bez ograničenja, neometana od bilo koga, vojska Republike Srpske je tamošnjim Bošnjacima nekad miran život pretvorila u najgoru noćnu moru. Svaka nova ideja kako dodatno zagorčati ljudski život bila je dobrodošla. Teror koji su trpjeli četiri godine završen je na najmonstruozniji način – zločinom koji čovječanstvo danas pamti kao genocid. Taj zločin sistematski je skrivan i zataškavan a svaki „detalj“ koji je mogao pomoći da se rekonstruiše tragedija Srebrenice korištena je uvijek i samo u jednu svrhu – traženja istine o onome što se zbilo.

Simbolično, poput crne slutnje, u grad pod zaštitom Ujedinjenih naroda, koji je prije konačnog pada bio pod snažnom opsadom više od tri godine, Vojska Republike Srpske je propuštala malo toga u konvojima humanitarne pomoći, izuzev cipela ‘mrtvara’. Ljudi u Srebrenici su ih tako prozvali jer su vjerovali da u obući koju su im kao pomoć slale rijetke međunarodne organizacije, zapravo, na zapadu sahranjuju pokojnike. Te su cipele upitnog kvaliteta pokazivale kakav je usitinu bio odnos moćnih zapadnih društava prema jednoj napuštenoj i nezaštićenoj enklavi ljudi. Bio je to odnos bahatog zanemarivanja i akutne nebrige, a historija će pokazati da su te cipele, na koncu, bile dobre samo da se po njima identifikuju ljudi izakojih su ostale, raštrkane po gudurama, klancima, kanjonima i jamama istočne Bosne.

Ali, u Srebrenici, naprosto, više nisu imali izbora i bez obzira kakav su osjećaj razvijali prema toj vrsti pomoći bili su primorani koristiti je. Njihova stara, istrošena i poderana, obuća dotrajala je po drugi put, nakon prvog kruga popravki. Dotrajala taman toliko da danas može biti evocirati sjećanje na ljude koji su ih nosili u najodsudnijem trenutku njihovog života. U trenutku kada se život gasio u agoniji zločinačkog ubistva.

Sudbina i bestijalnost krvnika htjeli su da od mnogih Srebreničana, ubijenih u genocidu, ostanu samo kosti i cipele, oboje rasute po krvlju natopljenim bosanskim gudurama, po svim „putevima spasa“ raštrkanim od Srebrenice do Tuzle i Kladnja.

Mrtvare su bile nove, u dvije boje; crnoj i bež, ali loše kvalitete. Raspadale su se nakon nekoliko pređenih kilometara, ili dva kišna dana, koji u Bosni nikada nisu bili rijetki, naročito tokom proljeća i jeseni. Đon kod mrtvara bio je nešto bolji, ali je zglobni dio cipele bio osjetljiv. Kako bi im produžili vijek trajanja, vlasnici su ih opšivali šatorskim platnom. Tako adaptirana obuća nije bila ni ljepša ni udobnija, i dalje je propuštala vodu, ali je imala duži vijek svoje nedostojne uloge. Osim odraslih Srebreničana, mrtvare su nosila i djeca u školu.

Veći broj muškaraca i dječaka koji su u julu 1995. krenuli u neizvjestan proboj, preko šuma, prema Tuzli bili su obuveni u mrtvare. Mnogi od njih će ostati ležati u šumi zajedno sa njihovim istrošenim i zlosutnim cipelama kao posljednjim svjedočanstvom života i smrti. Života koji je u svojim posljednjim trenucima dosegao stupanj agonije i smrti koja je bila zločinačka i mučka. Te cipele, koje su dolazile iz „bijelog svijeta“ s namjerom da olakšaju život ljudi zatočenih u enklavi, postale su posljednja i jedina memorabilija, nekada čak i predmet po kojem se identifikovala ubijena žrtva. Danas, toliko godina nakon genocida one šapuću stotine, možda i hiljade, zatomljenih priča i samo jedan pogled na ostatke toga što se nekada zvalo obuća nedvosmisleno govori koliki je bio raspon zločinačkog nauma.

U muzejskoj zbirci Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari danas se nalaze desetci primjeraka obuće pronađene na stazama kojima se kretala kolona Marša smrti, ili u skloništima u kojima su se ljudi krili dok je srpska vojska provodila masovne egzekucije. Među pronađenom obućom ima dosta i dječijih cipelica.

Stoga, cipele prikazane u ovoj izložbi nagrađivanog fotografa Armina Durguta nisu samo cipele, što nikada nisu ni bile, to su artefakti od neprocjenjive vrijednosti na mnogo načina. To su posljednji svjedoci zločina koji će možda ostati nekažnjen, to je posljednje podsjećanje na čovjeka čiji je život oduzet zločinačkim ubistvom, to je memorabilija genocida, podjesjetnik na bespomoćnost žrtve i surovost zločinca. Ako su te cipele, predstavljene na fotografijama Armina Durguta, podsjetnik poraza civilizacije u jednom vremenu i na jednom mjestu one su još i više predmeti koji bi trebalo da opominju. Da upozoravaju svakog živog, zagledanog u te predmete, da nikada ne zaboravi ni jedno ime srebreničkog genocida i da još istrajnije pamti imena njihovih krvnika – egzekutora i nalogodavaca.

Jer, genocid u Srebrenici nije statistička tabela ili izvještaj napisan za dan kolektivne dženaze. Genocid u Srebrenici je hiljade ubijenih ljudi iza kojih su „ostale“ samo njihove „mrtvare“.