Predrag Finci
Ukratko
(odlomci)
Objavljujemo tri kratka fragmenta iz uvodnog poglavlja knjige Ukratko Predraga Fincija. Knjiga je izašla 2018., a potom 2020. u Beogradu (Factum) i Zagrebu (Bookara).
1.
Mislio: može i ovako.
Može bez predgovora i pogovora, bez dugih analiza, bez mudrih citata i korisnih napomena.
Htio sve jednostavno reći, bez složenih, zamršenih rečenica, bez mnogo objašnjavanja i tumačenja pokazati.
Htio opisati što sam osjećao i mislio, doživio i proživio, što sam u sebi sabrao.
Onda sve u kratke zapise sažeo.
Svoje, kako najbolje umijem, zapisao.
2.
(Dok ja spavam, pisac mojih knjiga skače, riječi mu ne daju mira, cijelu noć piše briše, onda ja ustanem u zoru, pogledam, popravim što ne valja, a bojim se, nešto mi uvijek promakne).
Pisanje je lijepa bolest. Čak i davno „potrošeni“ pisci nastavljaju pisati, jednako kao što uništeni alkoholičar nikada ne odbije piće, iako poslije prve počne govoriti gluposti, ali se ne može zaustaviti. Pisanje je piscu strast, zanos, navika, opsesija, ovisnost. Dobrodošla ovisnost. Sve i da ničemu više ne služi, bez svoje kuće od riječi pisac ne može. U njoj stalno nešto dotjeruje, popravlja, dodaje, dograđuje. Toj igri, trudu, poslu, radosti i muci nikad kraja. Osjećam to i sam. Kada sam počeo pušiti, rekoše mi: Jednom ćeš, kada ti počne smetati, duhan baciti. Tako i bi. Kada sam počeo piti, rekoše mi: Kada prekardašiš, neće ti više prijati, neće ti više do pića biti, a ako prestaneš u vinu uživati tada treba od vina odustati, neće ti biti teško s pićem prekinuti. Tako bi moglo biti. Kada sam počeo pisati nitko mi ne reče da neću moći stati.
(Svaki bi pisac, uvijek, još nešto. Iza svakog na kraju ostane nenapisana stranica).
3.
Zadatak pisca je zabilježiti. Pisac je isto što je i nekada bio: zapisničar. Samo sada ne sluša faraona, nego mnogo višeg od njega: neopoziva naredba sada dolazi iz nevidljivog, a uvijek prisutnog bića; dolazi iz pisca samog. Pisanje postaje imperativ njegova bića. Pisac sluša sebe sama kada osjeti da je u njemu i njegovoj riječi istina. A kada vjeruje da je tako, ne osvrće se ni na pohvale, ni na pokude. Bilježi svoje. I tada zna, ili barem sluti, da nije baš neka važna figura, nego da mora, treba zapisati svoje, niti nešto bolje umije, niti nešto bolje učiniti može. Osim da svjedoči kako jest, kako najbolje zna, umije, osjeća i razumije.
U tome je zadatak svakog pisca. I onoga koji pred čitatelja podastire svoje maštarije i onog koji svjedoči o stvarnom. Da bilježi, kaže što i kako jest. Da zabilježi sve što može, da pokuša govoriti i o onome što ga nadilazi. U tišini se biće sabire, nalazi svoj put, donosi odluke, svoje sebi priziva, sve dovodi u red. Djelo je posrednik između stvaraoca i njegovog svijeta. U pismu nije ponovljeno idealno, nije uspostavljeno savršenstvo, ali je sve rečeno, u pismu je svijet nanovo, u pismu je svijet tek. Nanovo i tek. Kada bi riječi mogle nanovo stvoriti svijet idealno bi bilo moguće. Ali i ako nije, pisac mu teži.
Ono presudno potvrđuje šutnja Boga i nijemost čovjeka, nedostatak riječi o odlučnom i krajnjem, posustajanje riječi pred velikim i tragičnim. A i to je ipak na koncu zabilježeno, makar jednom riječju, makar riječju o nemoći kazivanja, makar rječitom šutnjom. Jedna od veličine riječi je da nas je naučila neizgovorivom, o onome o čemu možda uvijek, i kada toga nismo svjesni, govorimo: u riječi o ljubavi, u riječi o bolu, u riječi o izgubljenom, o sreći i nesreći doživljenog. Riječi koje opisuju život postaju život. Riječi koje su pisac sam. Pisac, koji govori i kada je uzalud, kada je riječ nizašto i nikom važna, jer mora reći svoje. I tada ga ono o čemu govori poziva, tjera ga da svoje vlastito oglasi. Pisanje je imperativ istinskog pisca.
4,913 total views, 3 views today
