Meša Selimović: Okrvavljena Jablanica

This post is also available in: Bosnian

Tekst Meše Selimovića sada kao prilog uz apel  PEN-a  BIH,  prethodno (06-2020) upućenog vlastima Kantona  Sarajevo, da se zauvijek ukinu nazivi ulica i škola koje nose imena fašističkih bojovnika i imama zloglasne i zločinačke 13. bosanske SS divizije, tzv.Handžar divizije.  
Ovaj Mešin tekst pod nazivom OKRVAVLJENA JABLANICA objavio tuzlanski Front Slobode u broju od 7/7/1944

Okrvavljena Jablanica 

Autori: MEŠA 

U tmurno, kišovito predvecerje aprilskog dana gazimo jablanicko blato. Danas je tu divljala 13 B. X. SS divizija koja je pronijela „slavu svog oružja” kroz Srem i Semberiju ostavivši za: sobom zgarišta i grobove,” a ‘koju su najavili letci, iz njemackih aviona: „Sad smo tu… Donosimo vam mir i slobodu…” Danas su Jablanici, Mackovicu i Piperima cio dan donosili „mir i slobodu”.

Rezultat: u Jablanici ubijeno 98 staraca, žena i djece u Mackovcu 28; za ostala sela ne zna se broj. Pobijeni su u glavnom lakovjerni koji nisu ‘ vjerovali da ce „vojska” “kažnjavati nevino seosko stanovništvo. . Sad ne mogu da serkaju za svoju naivnost i za svoje djetinjsko vjerovanje da su i fašisti ljudi, ne mogu da se kaju — jer su mrtvi Teško je. Kuce još gore. Kiselkasto —- zagušljiv smrad zgarišta koja se puše, davi i ,kao da Srce hvata. Zjape otvorena vrata pustih kuca. Negdje urla pas na lancu. A onda,.. duž puta, na pragu, u potoku —- jedav lješ, dva lješa,. tri lješa, bezbroj lješeva. Pruženi, zgrceni poledke, potrbuške, ali svi isprobijani metcima šmajsera i krhotinama bombi, Stišceš zube, stežeš pesnice. Jedan mladic u potoku zatrpan je kamenjem, na njemu nema rana od puške. Desnu ruku stavio je na glavu, sav se skupio, u poslednjim ocajnim naporima da se odbrani od kamenja kojim su ga u šali ubili. Po izoblicenom licu, pa zgrcenom stavu isprebijanog tijela vidiš da nije laka smrt od kamenovanja. Dijete potrbuške u blatu na ledima mu krvav gunjcic, plava kosa ulijepljena blatom. U smrtnom strahu potrcalo je putem da pobjegne od smrti koju su Junaci” 13:SS divizije sijali svuda. Nije pobjeglo. Lica mu ne vidim, a i bolje da ne vidim; svoj strah dijete je sakrilo u blato seoskog druma. Na utrini, na tek ozelenjenom businju leži jedna mlada žena: grcevito je stegla na grudi mlado, valjda tek rodeno dijete. U djeteta se vidi samo rijetka, slaba kosica na tjemenu, kao paperje u pticeta. Oboje probijeni jednim metkom

— Nedaleko leži jedna žena, potpuno gola noge’ su joj pod koljenima poduprte rašljama a u nježnu materinsku utrobu zabijen joj kolac. Lješ bez glave. Bezoblicna masa mesa kao rešeto ispro-bijana metcima. Gomila lješeva, petoro ih je na gomili. Krv, blato, kiselkasto zagušljiv smrad zgarišta i kuca koje još gore. U kuci Rade Božica, iza peci, klupko tjelesa, isprepletenih, krvavih i zgrcenih. Sedmero Ih je u gomili: jedna žena, cetvero sasvim male djece i dva djecaka od 10—12 godina: Žena je skupljala oko sebe djecicu, pokrivala ih svojim tijelom a ona su se uvlacila jedno pod drugo u samrtnom strahu pred ljudima— zvijerima. Od tog strašnog klupka izdvojilo se samo jedno djetešce, od 5 — 6 mjeseci, dobelo kao naljevak, sa borama na punim nožicama. Sad izgleda kao na pod bacena lutka, sa beskrvnim lišcem i ukocenim staklenim ocima. Pet je rana na toj lutki: tri od pikavca na glavi, prsima i nogama i dvije na rukama od noža. Možda treba pet rana da jedno djetešce umre? Ne, dovoljna je jedna; ostale su za zadovoljstvo. Jednu rucicu je položilo po podu, drugu je izdiglo kao da hoce da uhvati nevidljivog zlocinca koji se nadnosi s nožem i sa šmajserom nad njega. Oci su mu upale, zavracene, vide se samo bionjace. Te ocice se cude, one nisu shvatile ništa. Iz ovog krvavog klupka vice užas, užas iz svakog pokreta, svake zgrcene ruke, prevrnutih ociju. Ono je strahovita optužba protiv necuvenih, neshvacenih zvjerstava. Pa cemu ovo? A na to malo smiješno pitanje kao da odgovara mracna soba svim svojim kutevima sa svih sedam izrešetanih iznakaženih lješeva: — „Pa to je obicni fašisticki pir.”

Izlazim malo ošamucen, natmuren. Žao mi je što ne mogu da fotografišem ovu užasnu grupu, ne radi sebe: ja tu sliku nikad zaboraviti necu, vec radi onih koji još nisu upoznali fašizam u pravoj svjetlosti. Pada mrak na malo selo pod Mecednikom. U mraku se žare temelji kuca koje dogorijevaju. Mrtvi Jablancani prospavace ovu noc onako kako su ih ostavili SS-ovci, mirni, nepomicni; mrtvi — živa osuda zvjerstava neprijatelja. Znamo: nije Jablanica sama, nije palo samo ovih 98 nevinih žrtava. Ima mnogo okrvavljenih Jablanica širom naše zemlje; krvav trag ostaje iza fašistickih hordi, ostaju zgarišta, ostaje pustoš. Ali ostaje i mržnja, strašna, uporna mržnja u nama. Osveticemo mi sve Jablanice i sve krvave nevine žrtve, fašisticki ljudožderi!     

Medednik (Majevica) 25 aprila 1944

Objavljeno u FRONT SLOBODE, 7/7/1944

Izvor

http://www.idoconline.info/article/707496?fbclid=IwAR3gS27i9UMhe2gSUbrdwddHJ2FnWY-kecYhT81GBpeAuTXgNXIoaK68A-Q

 1,635 total views,  9 views today

Komentariši