Marko Vešović
Dva mrijenja
12. TRNORUŽICA
Jutros mi se čini: stare
Misli moje da su vali
Morski što čak iz Sahare
Do mene su dobježali.
Ko će znati od tog znanja
Je li teže il lašnje:
Sve ovdašnje zbir je sanjā
O onome neovdašnjem.
Smolav miris bora vitog
Kaže dok ga njiše vjetar
Da u svijet spada i to
Što je više od svijeta
U tren kad se iz lijesa
Digne moja principesa.
13. DVA MRIJENJA
I.
Jednom, sve će ove pjesme se u kutke
Mračne razmiljeti. Da preminu šutke.
I to još će jedan moj da bude grijeh:
Sa njima će mila ponovo da mrije.
No nova misao vodi me put sreće:
Skupa sa voljenom drugi put mrijećeš
I u ništavilu šumoriće tmono
Baukida lipa s hrastom Filemonom
I šumoriće kroz stoljeća duga
O svakom što svom je bolu bio sluga.
II.
Činilo mi se, ne u jednom danu,
Da grlim skupa svijet i Gordanu.
Sad ko u jamu dan moj svaki pada:
Istinski taći ništa nisam kadar.
Ili je zbiljnost izgubio svijet
Ili u mene više ruku nije.
Amputira mi dragu, a zar mogu
Izrasti nove ruke, velim Bogu
Starom krvniku koji gleda svijet
Ko preko kurca, milenije dvije.
14. PRIVIĐENJA
Kao lepuh maslačkov lako
Jato vranje sa krova se vinu
Mog potkrovlja i uletje s grakom
Na misu za dušu Gordaninu
Među nama: od leda bedem,
Na nju pada snijeg usovskim rpama
I od raskršćā sva mi je planeta
A nemam plan svijeta
I često mi je kao da jedem
Sa stolnjaka u zakrpama
Eh da mladi smo pa da
Meni na um ne pada
Dok gledam ti oči da ima
I sunca na nebesima
I začuh glase grlica
Bjelopoljskih iz doba
Gimnazijskog i još pamtim:
Raznizale se hiljade
Vilinskih ogrlica
A biser što u travu pade
Na suncu jutarnjem plamti
Sa tvoga groba.
15. MILA POD ZEMLJU LEŽE JUČE
Mila pod zemlju leže juče,
A danas: moje sve mi tuđe
Jer odnese od mene ključe
I kako da u sebe uđem?
Kako da išta bude moje
I da planeta nije crna
Kad nema više ruke što je
Dijelila od pljeve zrna?
Sa tamnicom se sav sjaranih.
Moji fajlovi puni rima
Sad su duvari, išarani
Zatvoreničkim ekserima.
I od svijeta oči moje
Prestaše bilo šta da ištu.
Srce na zemlji nesrećno je
Ko nahoče u sirotištu.
16. O NIČEM
I
Sve dok se u tebi, mila,
Smrt, možda moja, nije probudila,
Dok nisi, na zemlji kakva god bila,
Pod zemljom postala fenjer
Bez kojeg ne može se
Kroz ovaj ne život već blatnu noć ujesen,
Činila sve si smiješkom, što kroza stijenje
Prolazi, i svagda bješe hrabar
U svijetu od kojeg dobijao sam osip,
Čak svjetlucanjem burme, čak nogom bosom
Koja kraljicu kao da nosi
I čiji skerlet se ne aba –
Činila sve si da ne živim previše ukoso,
I da ne okrnjiš ni trun od mojih snova
A ipak da vječni ne budem osnovac
Što kose tanke škraba.
Od surovosti naške, od melankolije
Moje provalijske bila si mi lijek
I dva su ti oka rasla, moja boleća* ženo,
Pred svime što na zemlji bijaše rastuženo.
Sada sebe i tebe gledam:
Iza života, iza leda
Polarnog, iza vraneške duge –
Upuštamo u duge
I bez riječi priče
O Nikada i Ničem.
II
Nekad sam zborio miloj:
Ja sam tvoje vječito đače.
Ti si moja najveća dika.
Valjaju ti oči Venedika.
Sad mi ostaje jedino da plačem:
Sve je to bilo, bilo, bilo.
*Boleć – sažaljiv, saosjećajan.
NAGAĐANJA
Stoput, otkako mila umrije,
Bio sam izložen dušmanskoj misli:
Od zemnih napasti,
Bez nje, moja duša se nije
U stanju spasti,
Zato je svaki mi grijeh,
A odsvud pritisli,
Možda veći no ikad prije.
Jer nisu mi ispale da ne vidim:
Bez nje, više se sebe stidim.
Ili nema nje što svoja leđa
Podmeta,
Kao u naših pređa,
Pod barem polovinu,
Na mojoj duši, tereta?
Ili se mnogo više kaljam,
Jer ona minu
Koja je znala koliko valjam
Uistinu?
Ili ne mogu, jer vječno na nju mislim,
Da grijehe si ne izmislim?
Il penzić, kad gleda sve lastu po lastu,
Ćuti da grijesi iz mladosti rastu?
Ili kad su sama, ljudska bića,
Vazda su s đavlom, kao u Lalića?
Otud sa sobom svađanja.
Otud jalova rađanja.
I otud sama nagađanja.
Ili, kozo, zvijezdo, bašto,
Možda je starost baš to:
I sve se manje valja,
I sve se više kaljaš
Uoči zemljinih žvalja?
Zagreb, 12.10. 2020.
6,420 total views, 2 views today
