Nedžad Ibrahimović
Obiteljske i druge strašne pjesme
⁕⁕⁕
U ORAŠJU U ŠIROKOM
Vrelo podne zrake toči.
Komunalci krešu grane lipa iznad
pločnika. Tragovi ljeta kojih više
nema i nikad ih više neće biti.
U mom mi gradu nedostaju ljudi
koji me nisu voljeli.
S kim se sada ne slagati
o književnosti?
KOLIJEVKE I KOVČEZI
Trudnice su s tansparentima nadirale od
rijeke i preko jednosmjerne ulice silazile
u grad. Sam Bog zna kamo su se uputile?
Jedne sam zimske noći go spavao pod
otvorenim prozorom. Napolju su
lepetale pahulje i ja sam želio umrijeti
zbog nesporazuma s majkom.
Šta bi o tome mogle misliti one koje
jesenjim gradom sad pronose svoje
plodove? Šta bi mislile o tome da njihovo
dijete poželi umrijeti?
Te kolijevke i ti kovčezi naših umornih
tijela.
DIJASPORA
Ponekad odem majci. Portret
iznad kauča ne liči na mene i
kad me više ne bude niko taj
ugljeni crtež više neće spojiti
sa mnom. To je tvoje pravo lice,
veli, ono koje ti nikad ne vidiš.
Između moga i bratova portreta
je slika plavokose djevojčice sa
šeširom i vrpcama. Kaže da je
to ona kada je bila mlada i ja je
onda vidim onakvu kakvu sama
sebe želi vidjeti, iako znam da ta
djevojčica nije ona.
Brat te pozdravio, veli, i srče vrelu
kavu. Jučer smo se čuli! Pozdravi i
ti njega, kažem.
Nas troje se družimo samo još
u njenoj mašti.
STOPE. PUTOKAZI
Možda krenem tračnicama od ove prazne kuće
do škole i, mic po mic, na prevaru, skupim topla ljeta
i snježne zime, vratim oca i zaključam vrata, saberem
mater, na gomilu sakupim pogubljene klikere od stakla,
dvoperce, troperce, šestoperce, i opet kao nekada
punim plućima udahnem mirise katrana i željeza, blata
i mokrih šatora kraj Save, ispletem džemper od tikvine
loze i skujem čizme-igranke od ribljih krljušti.
Ali, među tračnicama su samo konzerve, tamponi,
truli kartoni i reklamni listići, osušeni ogrisci, pivski
čepovi, flašice od dječije hrane, pocijepane zastave
nepostojeće države i crvene marame, Titove
fotografije…
Zaboravljam, i zato ne čitam. Ne spavam, jer se bojim
da se neću probuditi. Zbog prostate jedva i da išta
pijem, voće zbog kiseline ne jedem, djeca su moja
daleko, kao i Tito, kao i država, i okružuju me šapati
koje ne razumijem. Šta bi onda moglo ostati iza mene?
Ove misli što mi bježe prije nego što ih i dovršim, ruke
spuštene niz tijelo, noge što bi radije ležale neg hodale?
Šta bi to bilo ako sam istodobno i grad i barbari pred
njegovim zidinama, i ruina i projekat za gradnju, u jednome
i starac i dijete? Svojim godinama najbolji spomenik.
Iz daljine pisak lokomotive. Hoće li neko makar stope
vidjeti? Krive putokaze.
PRIJE ROĐENDANA
Malo prije rođendana majka je, onako
uz kafu, pitala gdje ćeš se kopati? Dan
poslije i kćerka. Captain Fantastic je ženu
kremirao i istresao u klozetsku školjku.
Sve se lako riješi, velim, kada je čovjek
dovoljno mrtav. Budiboksnama! reče
majka. Kćerka se nasmijala.
Samo je žena – moja žena – krišom
pogledala ka kupatilu.
MARGINA, 1
U sobu dopiru mirisi lipe i
cvijetni će vijenci uskoro
pasti na zemlju.
U bolnici kraj rijeke majka o
svojoj cimerici priča u trećem
licu. Ova ubrađena bolesnica se
nježno smješka i izviruje s
margine.
Nijednoj to ne smeta.
ISTORIJA BOLESTI, 1
Tvrtku Kulenoviću
– Konačno znam zašto ne voliš Cuaronov
“Gravity”, i zašto ne voliš roniti.
– Zašto?
– Anđeo.
– Pali anđeo?
– Wendersov, onaj koji je zbog ljubavi odbacio
krila.
– I radi tebe postala smrtna!? Kad god te ostavim,
ti popucaš po šavovima. Smije se i odlazi.
Na 118. stranici u Kulenovićevu romanu nalazim
podvučen citat iz Pascala:
“Beskrajni prostori neba me užasavaju.”
Svojim djetinjim rukopisom je dopisala:
24. 3. 2010., prva srijeda našeg poznanstva.
ISTORIJA BOLESTI, 2
Dugo smo zajedno. Dok usisava
zlatne joj čestice aura oko glave.
Mogao si ovo i ti ponekad, veli.
Prašina je kosmičkog porijekla i
jedan je bosanski pjesnik strahovao
da će ona drugačije pasti kad pored
stvari padne i na njega. To što usisavaš,
to je kosmičkog porijekla, kažem, i
gledam romantičare kako razočarani
padaju sa zvijezda.
Dok preuzimam cijev, iznad mene
se ulančavaju Audijevi prstenovi.
Draga, kad nam ono ističe prometna?
LJUBAV SIROMAHA
Mi hranimo našu ljubav našom krvi
U svijetu koji za nas zatvoren je…
(A. B. Šimić)
Skrivamo poglede, prolazimo jedno kroz
drugo, spotičemo se o ljubazne riječi. Od
Scile kuhinje do Haribde biblioteke, od
tevea do wecea, svijet se, draga, hladi. Ispod
površine, u polumraku se okamenjuju miševi
tišine.
Postat ćemo dva glatka monolita, koske
koje u zrak bacaju čimpanze, svemirski
brodovi u hladnom svemiru, mogli bismo
postati? Ali – ti si hladna kao Williamsove
šljive iz frižidera. Baš si sladak, kažeš.
Kad bih mislio da ću cio život provesti s
tobom, navukao bih skafandre Kubrickovih
junaka i otišao zajedno s njima. Ali –
– nedokučivim moćima nekim, ti na kraju
dana uspijevaš pobrisati sve naše prošle
ratove i u jedno spojiti sva naša kratka primirja
i tako, nakon što izmirimo sve račune, uvijek
ostane i jedan novčić koji i sutra možemo
potrošiti.
LJUBAV, DEFINICIJA
Dobra smrt je ona gdje se tvojim zemnim
ostacima bave neki nepoznati ljudi…
(J. M. Coetzee)
Ima ljudi koji iznenada prestanu
voljeti, a ne kažu onom drugom, i onda
se oni vole nesrazmjerno i asimetrično.
A onda, poslije nekog vremena, on njoj
pokloni moždani udar, ona njemu srčani,
i potom se opet paze i čuvaju, kao na
početku.
No, ima i onih sebičnih, koji u svoje srce
ne miješaju druge. Smrt to posebno cijeni.
Sve druge voli da iznenadi.
SLUČAJNI SUSRET
U staničnom restoranu sretoh bivšu ženu.
Upravo je s nekog putovanja, veli, i bijelim
ubrusom otire crni džem s usana. Bićanić je
o njenoj glumi lijepo pisao. Predstava je osvojila
silne nagrade i, onda – tako, kako život, i slično?
Između predstava i televizije dijete se vodi, kaže,
od škole do kuće, od kuće do škole. Odviknuta
od mene, osvrće se kao da se nekom nevidljivom
na nešto neodređeno žali. Oko nas buja praznina.
Kad glumi, puno je ljepša, i čini se da i ona to
zna. Pozdravi malog, velim, i brzo odlazim.
Dok nije ona.
KNJIŽNIČARKA
Dopadale su mi se žene malih očiju ili velikog
nosa, one kratkonoge ili one bez grudi, ono
što im je nedostajalo ili je bilo višak, sam sam
popravljao. Dopadale su mi se te nježne strune,
njihova violinska tijela amaterski pravljena i taj
višak smisla što su nosile sve te nagluhe, polunijeme
i hramljuće ljepotice. I voljele su i one mene. Bile
su nježne i zle, te okrutne čuvarice.
I bila je jednom jedna knjižničarka koju sam
više neg’ majku čekao. Imala je najljepši strabizam
i crne oči koje su svijet listale slijeva nadesno i
zdesna nalijevo. Prestala je osjećati ljude onda
kada više nije osjećala knjige. Potom su mirise
izgubile i ruže koje sam joj krao ispred fakulteta,
jorgovani i lipe pod prozorom, automobili i tramvaji,
Drava i modro nebo nad Slavonijom, parkovi i fontane,
golubovi i njihovi spomenici. Samo ti još mirišeš, rekla je.
Čuvaj me! I čuvao sam je.
A onda je jednog dana izašla iz knjižnice i zalupila vrata.
Slušaj, knjižnice su groblja ljubavi. Rekla je i da sam
postao veliki, da joj je zbog svega žao, i da me
više ne osjeća.
A svijet, ovaj svijet, za mene je ostao isti kakav je
i bio, bezbojan i bljutav, bez mirisa. Osim ovog
oštrog i kiselog kojeg inače imaju stare knjige i
knjižničarke.
PUSTINJA
Ona zadrhti i zatvori prozor.
Kao da ulaze u alegoriju! (J. M. Coetzee)
Ona zna gdje služe sarajevske ćevape. Zna gdje
se nalaze kuća Matije Bećkovića i Kolundžijin
Guarnerius. Zna kada u šetnju izlazi Džej i jedan
olinjali mačak sa svojom besmrtnom gazdaricom.
Ali, o pustinji ništa ne zna.
Ima tinitus, sluša preglasnu muziku i čita sa usana
onda kada rečenice imaju formu poljubaca s tačkom.
Kada svršava, prekriva lice, jer samo tako, kaže,
ne vidi pustinju.
Ona voli životinje, pse, mačke, crve i žohare, sve
životinje, osim čovjeka. Zbog bolesti nervnih
završetaka za njom uzvikuju: Eno Pinokija! U
očima joj svi zoo-vrtovi svijeta.
Jednom ću ti pobeći, pesniče, u alegoriju, i tamo
ću ti roditi, veli, metaforičku decu – čim prestanem
vrištati u ovoj pustinji koju oko sebe praviš.
7,619 total views, 2 views today
