Razgovarala: Safija Vehabović-Parganlija
Vaša knjiga “Sinopsis paradoksa ljubavi” nastala je kao skup putopisnih istraživanja u Skandinaviji i Australiji. Recite nam više o toj knjizi. Šta je to što Vas je najviše interesovalo, za čim ste tragali? Kakve motive iz povijesti umjetnosti, antropologije i geografije ste inkorporirali u poeziju?
Knjiga Sinopsis paradoksa ljubavi je nastala potpuno slučajno. Nije bila prisutna posebna priprema niti namjensko traganje, nastala je iz želje da se te misli negdje zadrže.
Prvobitno se javila skoro pa opsesija sa Fridom Kahlo. Nisam se divila njenom prkosu boli, niti tom prefiksu Fenixa i sveopšteg divljenja, već stanju njenog uma. Prva pomisao o njoj mi je bila: Da istrpiš sve istrpljeno moraš biti ili ozbiljno lud ili ozbiljno manipulativan nad samim sobom. Sam čin njenog slikanja je nastao iz prkosa. Potpuno deluzionalna, suviše ljubovita, izgubljena i patetična. Drugi dio moje pažnje je zauzela Yoko Ono, mala žena koja tugu krije iza malih crnih naočala. Jedne prilike, bijes ostrašćenog fana je akumulirao u vidu pljuvačke direktno na njene male crne naočale. Nasmijala mu se u lice.
Zanimalo me kako princip kognitivnog djelovanja reaguje na iste podražaje. Zašto je jedna patetično kresala i rađala novu snagu, a druga prožimala sve iza naočala?
Potom je sve krenulo samo od sebe.
Kakva iskustva nosite iz Australije? Koliko je ta dislokacija iz domovine i uobičajene sredine uticala na Vaše pisanje?
Iskustva iz Australije su dosta toplija varijanta. Jedno vrijeme sam bila u svojstvu asistenta na predmetu Likovne kulture, gdje sam sprovodila istraživanje o tome kako dječiji kognitivni sistem reaguje na podražaje slikovnog prikaza. Jednoj grupi sam predstavila likovni prikaz Fride Kahlo, a drugoj likovni prikaz Yoko Ono. Prva grupa je odreagovala potpunim oduševljenjem na splet šarenih boja, dok je druga izrazila potpuno odsustvo reakcije, sem jednog učenika. Naime, on je u tom periodu bio tek doseljenik, što je kasnije pokazalo da djeca koja su rođena u Australiji zapravo više podložna vizuelnom identitetu, upravo zbog geografskog položaja, klime i svog šarenila koje Australija posjeduje.
Lično, dislokacija pa i disocijacija mjesta je bila primarna u mom pisanju – konkretno ove knjige. Ostalo je dosta toga neizrečenog, ali sam si dala slobodu i ultimatum da mi pisanje bude na razini ličnog shvaćanja i potrepljenja.
Prve dvije knjige ste objavili sa samo 17 godina. Kada ste počeli da pišete? Koliko se “Sinopsis paradoksa ljubavi” razlikuje od prethodnih knjiga?
Mislim da je počelo sa slikovnicama, nastavilo se pričama za laku noć, zatim smišljanjem vlastitih priča pa sve do trenutka kada sam sa osam godina pisala sebi priče, koje sam kasnije čitala. Vrlo ambiciozno smatrala sam kako su mi tadašnje bajke dosadne.
To je oduvijek dio mene jer je bio način mog odrastanja i svega što jesam.
Prve objavljene knjige su poezija. Međutim, ubrzo sam shvatila da me ta forma ne pokreće kao stvaranje priča, a ne mogu i ne želim pisati nešto što ne mogu doživjeti i proživjeti.
Sinopsis je za mene bilo potpuno otkriće, skoro da nisam ni bila svjesna koliko me zapravo empirijska nauka okupira. To je motiv koji je sveprisutan.
Glumite ste u predstavama. Recite nam više o tom međuodnosu gluma vs književnost.
Gluma je izražaj u kojem nema formule. Postoji samo jedan zadatak: potpuno se saživjeti sa ulogom. Kad stanete na scenu više niste: mama, sestra, supruga, dijete, ljubavnica – što ste bili. Tad ste agregatni. Jedini zadatak je da vam se povjeruje. Kao kad čitate knjigu: besciljno lutanje po slovima neće vam donijeti katarzu, ali ako se stavite u ulogu lika sasvim je sigurno da će ista biti tu.
Prilikom snimanja jednog filma glumica je dobila za zadatak da odglumi orgazam. Poimanje da ona, koja kući ima muža i dijete, simulira orgazam pred ekipom od sto članova je bila potpuno paralizirajuća po nju. Redatelj ju je zamolio da taj momenat zamisli da ulazi u kadu vrele vode. Kakve bi zvukove tad proizvodila? Scena je snimljena.
Moji glumački angažman je bila čista želja za adaptacijom priče. Htjela sam na momenat biti neko drugi i osjetiti šta znaci kad u momentu moraš zaboraviti na sve sto jesi i postati Ništa, potom iz Ništa stvoriti novu sebe.
Bila sam član Teatra mladih i taj period pamtim po štreberskom modusu. Voljela bih da sam bila razigranija. Na neki čudan način sam uživala u sekvenci bivanja Ništa – svaku novu scenu sam doživljavala strožije no sam trebala.
Smatrate li da književnost treba biti angažirana? Koliko je angažman bitan?
Potpuno mi je suluda ideja da se književnost uopšte mora angažirati. Bez obzira na sferu interesovanja, književnost je suštinski dio svih bića. Pri rođenu plačemo dok ne naučimo da ma + ma čini da se mama okrene. Ne želim biti frenetična pa ću se zadržati na tome da književnost ne mora imati manir diplome, radnog mjesta niti akademske titule, neka samo bude dio nas. Kad postane dio nas sav društveno-politički kontekst otpada.
Na kojem projektu trenutno radite i šta planirate u narednom periodu
Završila sam knjigu ranog naziva Smrt u sobi 202. Trenutno sam u procesu pisanja priče za djecu i omladinu. U suštini piskaranje. 🙂
Kako gledate na poziciju književnica u Bosni i Hercegovini?
Žene, samo pišite. Nema se vremena za istupke. Samo pišite. Čitajte. Pišite.
Da li se osjećate klaustofibično u Vašoj sredini za vrijeme predizbornih laži?
Apsolutno. Čak i mimo predizbornih laži. Mada, moram priznati da analitičar u meni ponekad uživa u slušanju njihovih priča. Zanimljivo je promatrati kako im se ruke šire i skupljaju srazmjerno količini laži. Ponekad budu izgubljeni pa ih tijelo izda, ali kad se sve sabere i oduzme – radije bih prala suđe. Manja klaustrofobija, a ponekad se i dobre ideje rode.
——–
Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)
5,617 total views, 5 views today
