Razgovarala: Safija Vehabović- Parganlija
Kada si počela da pišeš i kako doživljavaš pisanje?
Pretpostavljam da sam prve ozbiljne i zrele pjesme napisala u periodu srednje škole, a prvi pjesnički rukopis kojim sam zadovoljna zaokružila sam tek prije dvije godine. Naravno, još uvijek ga dorađujem, popravljam… Ali pisati sam počela još od djetinjstva, u onom periodu kada su nam sva slova (koja znamo) štampana, kriva i groteskno ogromna. Iz tog vremena pamtim jednu anegdotu. Naime, jedna od prvih pjesama koje sam napisala i koju je, na moju veliku nesreću, pronašla i pročitala moja porodica, bila je posvećena jednoj biljci i njenom divnom, mirisnom cvijetu – jasminu. No nesreća je u tome da su svi pomislili da je pjesma zapravo posvećena Jasminu, dječaku mojih godina, sa kojim sam se povremeno igrala. Osim provokacija i zadirkivanja, tada sam i prvi put iskusila šta znači sloboda tumačenja poezije i dvosmislene konotacije na koje poezija gotovo uvijek računa. Bila sam izrazito ljuta i razočarana što niko nije shvatio šta sam htjela reći; sve me to iznerviralo do granice da sam željela odustati od pisanja. 🙂 Tih godina nama se desila i jedna od najvećih porodičnih tragedija, prerana smrt moje tetke Marine. Ona je iza sebe ostavila zbirku pjesama koju sam opsesivno iščitavala i pisala sam kopirajući njen stil. Nekad usput, čitanjem, odrastananje, oslobodila sam se toga ali i dalje nosim njene pjesme i njenu tragičnu sudbinu u sebi, kao dio sebe, dio koji je čvrsto srastao sa mnom. Na koncu, sve me ovo sada odvodi do pomisli na to koliko je zapravo važno pitanje dječije kreativnosti, dječijeg najranijeg izraza. Jer još i u periodu kada ne znaju govoriti, djeca imaju izraženu potrebu za olovkom, papirom, pisanjem, crtanjem – škrabanjem. Umjetnost je, sudeći po tome, zaista najprirodniji i najuniverzalniji način da izrazimo sebe i svijet oko nas.
Pisanje doživljavam kao sveprisutnu potrebu. To je moj način da progovorim. Jer pisanje je bez sumnje jedan vid brige prema svijetu. U pisanju se najčešće borim sa glasovima. Sa glasovima koje nosim kao veliko breme. Proganjaju me neizgovoreni, nedorečeni, prekinuti, ušutkani, marginalizovani glasovi. Borim se sa glasovima onih o kojima nisam dovoljno pisala. Dok pišem uvijek mislim na to: postoji nečujni glas za koji govorim.
U svom magistarskom radu baviš se pitanjem memorije i fotografije u književnosti. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Da, konačni naziv mog magistarskog rada je: Memorijski tekst i ratne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Ukratko, ideja za magistarski rad javila se na predavanju iz predmeta Književnost i pamćenje, kod moje mentorice, profesorice Andree Lešić-Thomas. Profesorica je na stol poredala ratne fotografije Strašnog koje do tada nisam vidjela; zajedno sa njom smo puna dva sata zaneseno interpretirali fotografije i povezivali ih sa traumatskim pamćenjem. Nakon toga čitali smo Dubravku Ugrešić i njen esejistički roman Muzej bezuvjetne predaje, u kojem Ugrešić čarobno i nadahnuto piše o fenomenu fotografije. Uz sve to, sa fotografom Milomirom Kovačevićem povezuje me i jedna intimistička, privatna priča. Riječ je o tome da je on tijekom fotografisanja u opkoljenom Sarajevu, jednom prilikom fotografisao i mog oca, koji je tada bio pripadnik specijalne policije Federalnog MUP-a. Ta fotografija mog oca, mršavog i iscrpljenog momka koji u jednoj ruci pridržava tešku pušku, a u drugoj drži cigaretu, možda je i presudno utjecala na to da pišem o fotografiji, ali i književnosti, kao posebno važnom arhivu traumatskog pamćenja.
Pišeš i književnu kritiku. Sudjelovala si u projektu »Ženska čitaonica«.
Književnu kritiku sam počela pisati i o njoj učiti na predmetu Umjetnost i kritika, koji sjajno predaje i podučava profesorica, književna kritičarka i pjesnikinja Adisa Bašić. Tu smo najprije proučili teorijske osnove književne kritike, a potom smo pisali i usavršavali prve kritike, slušali druge i čitali svoje. Od tada redovno pišem književnu i filmsku kritiku, objavljujem je na regionalnim portalima (Strane, Libartes…) ali i časopisima poput Novog izraza. Možda je zanimljivo i to da su sve moje dosadašnje kritike bile isključivo o knjigama koje su napisale žene. To je neka vrsta mog aktivizma kojeg vodim i zagovaram u književnom svijetu. Na sličnim temeljima Odbor za spisateljice P.E.N. Centra u BiH, pokrenuo je svoj prvi projekat Ženska čitaonica: fabrika književne kritike. Naime, Ženska čitaonica nastaje kao odgovor na gotovo duplo manju zastupljenost kritičarki na regionalnoj književnoj sceni, ali i na činjenicu da se mnogo više književnih kritika piše o muškim autorima. Autorice i književne kritičarke Adisa Bašić, Lejla Kalamujić, Maja Abadžija i Lamija Milišić, osmislile su stoga Žensku čitaonicu kao prostor za osnaživanje mladih kritičarki i kao prostor u kojem će se također predstaviti savremena djela domaćih, regionalnih i svjetskih autorica. Zadovoljstvo je biti dio ove priče, čitaonice, družionice… Iskreno se nadam da će Ženska čitaonica i njena ideja nastaviti trajati i nakon što vremensko ograničenje projekta istekne. Upravo zbog toga je ona i važna; jer nas je ohrabrila da nastavimo isticati književnost koju pišu žene, ali je istovremeno ohrabrila i glasove mladih književnih kritičarki.
Na kojem rukopisu/projektu trenutno radiš?
Ponekad mi se čini da je sudbina moje poezije da zauvijek ostane rukopis. 🙂 Šalu na stranu, osim nekoliko odaziva na književne konkurse, nekoliko užih krugova i još više neuspjelih pokušaja, ništa se važno nije desilo za moju zbirku. Ovo je jedinstvena prilika da progovorim o tome, pa to i činim iako pitanje nije vezano direktno za to. Još uvijek uređujem svoju prvu zbirku pjesama – Bez umjetnog oblikovanja. To je zbirka od koje zasigurno neću odustati i za koju se nadam da će zaživjeti svoj život. No kako se to čekanje odužilo, počela sam pisati i novu zbirku pod radnim nazivom Jelenji jezik. To je zbirka koja je počela klijati u periodu izolacije, kada mi je priroda bila jedini bijeg od neizvjesnosti i brige. Dakle, posvećujem se prirodi, životinjama, ali i propitivanju našeg odnosa prema kompleksnom svijetu prirode. Možda je najtačnije ako kažem da se u ovoj zbirci poistovjećujem sa prirodom, razumijem se sa njom. Pišem i kratke priče u kojima je dominantno naglašena tema tijela, homoerotike i lezbejske ljubavi. Pišem. I vjerujem da sve je dobro dok pišem.
Koji autori/autorice te fasciniraju?
Jedno od najnezahvalnijih pitanja. Uži krug svakako postoji, ali postoje i autorice/autori koje su me zasigurno fascinirali a sada bih mogla (nepravedno) slučajno izostaviti njihovo ime. Navođenje imena mi je pomalo zamorno jer suštinski ništa ne govori (pitam se i kako bi to izgledalo da počnem nabrajati imena autora i autorica od antike do danas) stoga samo želim naglasiti da me mnogo domaćih savremenih autorica svojom vještinom fascinira i osvaja. To me posebno raduje i ohrabruje.
Preporuke za čitanje u izolaciji?
Još jedno nezahvalno pitanje. Ali pokušat ću izdvojiti neke naslove koje sam rado preporučivala prijateljicama i prijateljima kada je izolacija počela. Najprije, roman Ženski orkestar autorice Fanie Fenelon, o kojem sam pisala na samom početku izolacije i koji stalno naglašavam jer mi se čini da je nepravedno zanemaren. Ukratko, riječ je o autobiografskom romanu koji se bavi dvadesetim vijekom i njegovom najvećom mrljom – Aušvicem. Nadalje, Svetlana Aleksijevič je jedna od izuzetno zanimljivih i važnih autorica, njene knjige se ne smiju preskočiti (Černobiljska molitva, Rat nema žensko lice…). Ja trenutno čitam roman Deset šljiva za fašiste Elvire Mujčić, i čini mi se kao izuzetno zanimljiv kontraratni ženski narativ. Predlažem da ostale preporuke knjiga potražite na stranici Ženska čitaonica, gdje ujedno možete pročitati i (naše) kritičke osvrte.
PREDSTAVLJANJE
Ja sam jaka žena.
Stave mi trnovite ruže pod jastuk
da me grebu po savjesti
da mi pjevaju bolne uspavanke.
Ja ih premjestim pred noge.
I hrabro pregazim preko njih.
Ja sam arhitektura nesavršenstva.
Nešto neprilično poput
vrapca na gradilištu
podbratka na vratu.
Nisam Isus.
Već Kurosavin Magbet.
Sa hiljadu strijela na sebi.
Prepoznaćete me po osmijehu.
Jer od svih umijeća
najbolje sam usavršila
vještinu plakanja u sebi.
I ja sam ludača.
Jer pišem na vlastitom mračnom tavanu.
I sa pacovima se borim
oko papira, olovke, riječi
prostora
i slobode.
MAMA PRIČA O RATU
u ratu, kaže,
često joj je dolazilo
tako eto da se sredi
da obuče nešto lijepo
ali bila je premršava
pa joj se sve gadilo
Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, Astronaut, Nema, Afirmator, Kult…
Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro, i bit će objavljena u zajedničkom zborniku nagrađenih priča. Bila je u užem krugu za književnu nagradu Mak Dizdar 2019. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.
Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica.
—————
Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)
7,056 total views, 8 views today
