Enes Karić: Otvoriti se prema nebesima

PJESME MJESEČINE

U Višnjevu i zavičaju malo toga je preostalo iz vremena 1963. – 1969. godine. Istina, ponešto se još nađe samo u kricima sjećanja.

Jesenja vremena krajem septembra i oktobra tih godina bila su draga po svojim prelima. A prelilo se različitim povodima: da se okoma kukuruz, ono malo koliko je preostalo od ptica i jazavaca… Da se ispuči grah, ono malo koliko se donijelo sa njiva odrlija…

I sve to radilo se na noćnim prelima, pod mjesečinom, jer električna struja u selo  još nije bila stigla.

Prela, lijepa prela, ona su bila nakit mjesečine. Djevojke su sjedile tamo, momci su sjedili ʼvamo, stare žene i muškarci, sa malodobnom djecom, stajali su ili sjedili sa strane… Pod srebrenkastim zracima mjesečine razlijegala se mnoga pjesma:

“Znaš li, draga, da za ono onda

samo Boga osta za svidoka…“

Pjesma, obijesna i muška, za pet ili deset minuta dobijala je djevojački odgovor:

“Misečino, svitla posestrimo,

da si svitla – Bog je tako ʼtio,

da si nīma – Bog je odredio…“

Nema više prela, ni njihove pjesme. Ni one mladosti koja ih je pjevala. Kao da je nestalo i one svijetle i nijeme mjesečine.


ZULO, DOBRI ČOVJEK

Sjećanja Zulu znaju samo kao Zulu, starog čovjeka koji je hranio ptice, lijevao mlijeko u mačije čanke, pomagao kravama pri telivu, ćebadima prekrivao znojna ledja umornih konja, kalemio voćke, ograbljao lišće u voćnjacima, brao slatko voće i darivao ga svima, posebno djeci i prosjacima namjernicima.

Zulo je bio sa biljkama i životinjama, i sa ljudima koliko treba.

Pratio je Zulo ritmove pramaljeća, potom vrelog ljeta i jeseni. Uvijek je iz svojih njiva, voćnjaka i bašči imao šta dati i dijeliti unaruč: rane ašlame, dudove, mlade kukuruze, potom šljive, jabuke, kruške…

A i kad bi počele sječi studeni januara i februara, i tada je stari Zulo dijelio voće. Iz svojih stogova sijena i slame vadio je jabuke i kruške, išao putevima zaseoka Nagajnice i pružao pune ruke prozebloj djeci:

– Uzmite, slobodno uzmite! Ovo su trganice, kaničke, jeribasme i gavranuše… Nadošle u slami, najedrile u sijenu. Uzmite, prosto vam bilo…

Eeeh, da. Sada se starac Zulo javlja iz svojih davnina, liči na stabla i drveća svojih voćnjaka, pomalja se šutljiv. Miriše na mivke svojih bašči, svjež je i čist. Eno ga, ide putevima Nagajnice, korača u smedjim šalvarama i crnome gunju.


JASTREBOV RUČAK

Bila je godina 1964. Ili 1965., pramaljeće, orala se njiva Podvoda, ispod sela. Djeca su išla iza pluga i iz svježe brazde brala oraške i slasno ih jela.

A onda se iz avlije Fate Osmanović začu krik:

“Jastreb! Odnese pile!“

Iznad Podvode djeca i drugi vidjeli su jastreba i pile u kandžama mu, krici žrtve ulovljene u Fatinoj avliji dopirali su oštro, ali bez nade. Jastreb je kao svjetlica nadletio Podvodu, pa Buhine Dolove… Odletio je preko zjapa velikog kanjona, zamakao za brdo Doca.

Za minutu ili dvije sve je u njivi Podvode bilo isto kao prije, znojni konji su vukli teški željezni plug.

A ona djeca  brala su slasne oraške iz svježih brazdi.

(…)


KIŠOBRAN SALIHA HABIDIĆA

Salih Habidić iz Višnjeva kod Travnika,

jednoga ljetnjega dana iza Aliđuna,

ležao na svome krevetu, u svojoj sobi, u svojoj kući…

Udari kiša, sruči se pljusak,

prokise krov kuće Saliha Habidića,

kapalo je pravo na njegovu sobu,

a sa šišeta sobe na Salihov željezni krevet…

Salih Habidić se probudi

i kriknu: “Heeej, Bože!“

I dozva Fatimu, svoju milu ženu:

“Kišobran mi daj!“

I tako, Salih Habidić otvori kišobran, raskrili ga iznad sebe,

zaboravi na onaj svoj krik,

i nastavi mirno spavati…


NEHAJNI STUDENT

“Tila sam ti nešto rīć,

nekoliko besida:

– Otkad sam se udala

ja ni za kakvu ugodu nisam znala…

– Samo sam radila,

njiva zove sebi, dica sebi…

– Svakom sam stigla priteć

pa kolʼko trun, a sebi ni tolʼko…“

Sin student slušao je majku, šutio je,

gledao preda se,

godine su prošle,

sada se majčine riječi javljaju

kao krici koje sin ono onda nije s pažnjom poslušao…


HRANITELJ PORODICE KOJE NEMA

Godina je 1982., dan  15. decembar, vrijeme hladno, srce puca.

Trideset vojnika Jugoslavenske Narodne Armije kreće iz velike kasarne  “Petrova gora“ u Karlovcu, vode ih u prekomandu: šire odredište Bihać, krajnje odredište mala kasarna u Vedrom Polju.

U maglovitom decembarskom popodnevu,  u krugu kasarne  “Petrova gora“, u dva kamiona marke “dajc“ ukrcavali su onih trideset vojnika, prvih petnaest u desni, drugih petnaest u lijevi “dajc“,  svaki vojnik je pod punom ratnom opremom, sa šlemovima na glavama. Ipak,  puške papovke su bile prazne, vojnicima nije data nikakva municija, dobar znak da rata još neće biti.

Znalo je svih ovih trideset vojnika, i dva vodnika sprovodnika (po jedan u svakom “dajcu“), da ova julska klasa vojnika (“julci“) iz te 1982. godine, za njih pamtivječne i prijelomne,  odlazi u prekomandu. 

Znaju i kao da imaju neku korist što znaju:  jedno ljeto i jedna jesen, dva lijepa godišnja doba, prošla su im u služenju vojske, u teškoj obuci roda kopnene vojske zvanog streljačka pješadija.

Kad su gotovo u samo predvečerje kamioni krenuli iz kruga kasarne  “Petrova gora“ kao da se sa lica svakog vojnika moglo pročitati:  Svoje vojničko ljeto i jesen ove 1982. godine zatvaram među korice knjige vremena.  Bilo, prošlo, ne vratilo se! I na lijep način što prije zaboravilo!

Maršruta prekomande poznata: Karlovac – Slunj – Plitvička Jezera – Bihać. Vojnici šute na kamionskim karoserijama prekrivenim ceradama sivomaslinaste boje. Niko ne gleda kroz otvore na ceradi koji imaju ulogu malih prozora.  Jedva da  ikoji vojnik gleda pozadi kamiona, kroz polupodignutu ceradu čiji je zijev omogućavao da se osmotri  gusta magla na izvanu.

I nakon pređenih desetak kilometara vojnici su i dalje šutjeli.

Prekomanda u predvečerje  Nove 1983. godine vojnicima nije bila draga. Jer, u novom odredištu kamo ih vode, i u novoj jedinici gdje će ih upisati u vojničke knjige, nema tog starješine koji će tek prekomandovane vojnike pustiti na novogodišnji dopust.

A drugi razlog pa vojnici šute  bio je taj što se međuse nisu znali, ili su se znali malo. Ta usputna vojnička poznanstva sa augustovskih i septembarskih usiljenih marševa i logorovanja na Perjasici ili Slunju nisu bila dovoljna da se u kamionu zapodjene razgovor. Vojnička poznanstva se brzo steknu i brzo zaborave, to su znali vojnici pod ceradom na kamionu, svaki je vojnik šutio u svojim vojničkim doživljajima od jula do decembra 1982., svako je prebirao svoje vojničke nade koje će se možda rasplesti na dobro u Bihaću.

– Jutros ste čuli na karlovačkoj otkomandi: vozimo vas za Bihać, u kasarnu Vedro Polje. Ali, u Vedrom Polju vi ćete boraviti samo kratko, u danima smjene straže, ili u stacionaru, u slučaju lakše bolesti. Glavno vaše odredište jesu stražarska mjesta na Grabežu, brdu iznad Bihaća. Snjegovi su tamo duboki, hladno, živa se spusti do minus 25 stepeni Celzijusovih. Ja vas ne strašim, samo vam govorim kako jeste.

Ovo  objašnjenje vodnika Sretena Petkovića svi su vojnici dobro čuli. Zapravo, bili su zahvalni vodniku sprovodniku na spremnosti da vojnicima koji idu u prekomandu objasni šta ih čeka za tih posljednjih dana 1982. i u prvim mjesecima 1983. godine.

U kasarni u Vedrom Polju dva kamiona, dva “dajca“,  došla su kasno. Na malom krugu brzo je izvršeno postrojavanje prekomandovanih trideset vojnika, potom prozivka i službena predaja vojničkih kartona,  odlaganje opreme, ranca i oružja u soške, onda petnaest minuta voljno.  Pa odlazak na večeru.  Pa pristupanje krevetima i natkasnama.  Svako svome mjestu po već utvrđenom broju i rasporedu.

Sve je u Vedrom Polju bilo isto kao i u kasarni “Petrova gora”, samo mnogostruko umanjeno: vojnika nije bilo 1000 već jedva pedesetak, zgrade su u Vedrom Polju manje, gotovo da bi se pomislilo da su prekomandovani vojnici stigli u neki porodični milje, u neko mirno i lijepo prigradsko selo gdje će im, nadaju se,  biti lijepo.

Na prođe ni petnaest minuta od kasne večere, pade naredba da vojska mora pogledati zadnji televizijski dnevnik.  I na kanalu RTV Sarajevo sve isto, kao i na RTV Zagreb za vrijeme služenja vojnoga roka u  “Petrovoj gori“ u Karlovcu: kriza na Kosovu potresa Jugoslaviju, iredenta ne miruje, jedinstvo projugoslavenskih snaga se mora ojačati, radnička klasa neće dopustiti rasturanje Jugoslavije…

Mnogo je prekomandovanih vojnika bilo zaspalo dok su gledali televizijski dnevnik. Pade komanda za spavanje,  probudi ih. Ovih prekomandovanih trideset vojnika krenuše u spavaonicu, prema svojim krevetima. Išli su gotovo potkorak.

– Ja ne mogu spavati – prošapta vojnik koji reče da se zove Dimče Selevski. – Ne mogu, a vidim da ne spavaš ni ti – reče Dimče vojniku koji će tu noć probdjeti u sjećanjima iz Karlovca, posebno onima sa držanja straže u mjestu Borlin, usred jesenjih kiša.  

Dimče Selevski je gutao suze i pričao:   rodom je iz Makedonije, ali ništa to, zaboravi to. Jer, njega su roditelji  maloga donijeli u Sloveniju, u Maribor, tu je odrastao, završio osnovnu školu, onda mu je umro otac Vasil, pokosio ga srčani udar. Dimče je ostao s majkom Milkom, išao je u srednju školu, ekonomsku, a po završetku škole našao je posao u lokalnoj Ljubljanskoj banci. Do pred odlazak na služenje vojnog roka sve je bilo  uredu, majka Milka je imala očevu penziju, a  općinske  vlasti, u vojnom odsjeku u Mariboru, Dimčetu su rekle, pa i obećale,  da će ostati u vojsci nekih jedanaest mjeseci, jer on je hranitelj porodice, i tako to.  Alʼ što ti je život pun zasjeda, kazalo se nije!  Nitʼ se sa njegovim krivinama išta može usporediti. Dva mjeseca prije odlaska u Jugoslavensku Narodnu Armiju Dimčetu je umrla i majka Milka, i nju je odnio srčani udar.

Eto, sjetio se Dimče svega toga sada i ovdje, razumjeće ga svaki normalan čovjek. Sam je da samiji ne može biti. Njihov mali stan u Sloveniji je prazan.  Nema porodice kojoj bi bio hranitelj.  Ne nada se više ni vojničkom skraćenju. A razmišlja i o tome šta će doći poslije. Da nakon odsluženja vojske ide u Makedoniju –  ne, to mu ne pada na um. Tamo on nema rodnog mjesta. Ni zavičaja. Tamo ga mnogobrojna rodbina ne bi ni prepoznala.  A ni on njih.

Vojnik Dimče Selevski je pričao svoju priču.

Noć u kasarni u Vedrom Polju je odmicala.

Uskoro je i Dimče zaspao.

Onaj drugi vojnik tonuo je u svoje bdijenje,

sjećao se ljeta i jeseni, te pamtivječne 1982. godine.

Ljeta i jeseni koji su oštro amputirani iz njegova života.


SVIJET MU SE POMALJA IZ PROŠLOSTI

Išao je ulicama i sokacima grada i vidio: po njima su sada rasuta njegova bivša vremena.

Eto, u restoranu ovog hotela sjedio je sa prijateljima te i te godine…

A prije deset godina, baš u ovoj robnoj kući, kupio je dugi zimski kaput…

A ovdje, u knjižari Svjetlost, lani je listao knjigu “Most na Miljacki“ Tina Ujevića…

Lijepe pjesme, tužna poezija…

I tako, kud god pođe ovim gradom posvuda bivša vremena, odasvud mu se svijet pomalja iz prošlosti…

         (…)


OPORUKA USPRAVNOG ČOVJEKA

Bila je godina1981. ili 1982., juni ulazi u ljeto, protiče lijep dan.

U Ulici Vase Miskina, kod Ekonomskog fakulteta, dva prolaznika susrela su Rešada Kadića, uspravnog čovjeka.

Rešad Kadić reče kako mu godine sve brže prolaze, maši se rukom u unutrašnji džep i iz starog, posve izlizanog novčanika izvadi jednu gusto ispisanu stranicu.

“Ovo je moja oporuka!“ – reče.

I hrabro ponovi iz nje ono glavno: ko će ga gasuliti, ko će mu dženazu klanjati, gdje će ga ukopati…

Na kraju, pokazao je dvojici prolaznika staru fotografiju:

“Ovo smo mi iz gimnazije, moja generacija. Sa ove fotografije živ sam samo ja!“

Rešad Kadić ode prema Baščaršiji, Hilmo i ovaj što priziva davne krike odoše prema knjižari Svjetlost.

Mora da je hrabar svaki onaj čovjek koji se ne boji nositi vlastitu oporuku.

Koji se ne boji nositi sliku na kojoj je sada on na redu da krene na daleki put!

(…)


ZIDANJE MUKA

U strašnom bolu kriknuti, nekome ako se ima kome.

Majci i ocu ako su živi.

Djeci ako hoće krik poslušati.

Bogu ako se smogne hrabrosti pred Njim kriknuti,

i osoviti na svoje uzdanje pred Onim koji nade ne odbija…

Teško je ne kriknuti u strašnom bolu, teško je krike uzaptiti u uzdahe.

I onda te uzdahe spuštati na svoja prsa, u strašnom zidanju muka, sve težih na teže.

A najteže je svim tim broditi za dugih noći u kojima sve pri budnom čovjeku odgađa svitanje zore.

(…)


SRETATI BOGA U RADOSTI

Već 1984. godine znalo se: zdravlje se u majčina stopala i potkoljenične listove neće vratiti! Noge je podjednako zahvatila ireverzibilna atrofija. Ljekari u travanjskoj bolnici su tako govorili, a potom i mnogi specijalisti u banjskim lječilištima, Ilidži i Fojnici…

Jednom, dok je bolovala u travanjskoj bolnici, ovaj koji ostavlja ova sjećanja hodao je bolničkim hodnikom, koračao čistim i hlorisanim vinas pločicama, čekao je da udje kod majke… Tamo, na kraju hodnika, jedna žena je plakala, imala je manje od četrdeset godina, ridala je, lijepim licem joj suza suzu goni.

U hropcima je govorila: Allahu, Allahu moj! Pomozi mi! Heeeej, Bože moj!

Ovaj koji bilježi njezine krike prepadnuto je hodao bolničkim hodnikom, slušao je zazivanja žene shrvane nekim strašnim bolom.

Eeeh, da, može se o Božijoj milosti mnogo naučiti u medresama, vjerskim gimnazijama, sjemeništima, koledžima, teološkim fakultetima i drugim učilištima… U teološkim komentarima autora koji su propatili kroz život, Božija milost je najčešće nepatvoreno predstavljena.

Ali, ovome što ovo piše, one hropce nepoznate žene s kraja bolničkog hodnika koji je oštro mirisao na hlor, najbolje su protumačile riječi prosjakā namjernikā, koji bi nailazili biljanskim krajem, i koji bi, kad im se na kućnom pragu nešto udijeli, s draga srca blagoslovili:

Da Bog dā pa ti i svi tvoji Boga vjerovali u radosti!

(…)


NIJE MU POMOGAO

U jesen 2002. ili 2003. godine, nekako tada, ovaj što sa stidom i sramom ovo priča, vraćao se u povečernjim vremenima kući, uz Ulicu Logavina.

Na tramvajskoj pruzi približavao mu se jedan čovjek, vjerovatno mladić, tražio je pomoć. Ovaj što se srami uplašio se čovjeka, vjerovatno mladića, požurio je uz Logavinu, bježao je, mislio je da se radi o pripitoj osobi ili ljutitom narkomanu…

– Brate, pomozi mi!

Čovjek, vjerovatno mladić, dozivao je kricima ovog koji se uplašeno udaljavao dugim koracima.

– Zašto bježiš od mene, brate?! Pomozi mi, brate!

Kao da je taj koji je dozivao bio jedan ponosan čovjek, nisu se čuli treći krici. Odustao je dozivati ovoga koji se, kao kakav kukavelj, penjao Logavinom…

(Nikada ovaj koji nije pomogao neće zaboraviti da je kod tramvajske pruge, blizu Slatkog Ćošeta, ostavio i napustio vapijućeg čovjeka, izbjeglicu, unesrećenu osobu, potrebitu dušu. Niti to da je od dozivanja mladog čovjeka pobjegao. Ovaj koji ovo bilježi zaslužuje ne samo prijekor, već i prijezir!).

(…)


BEZ SVOJIH STAZA

Nakon što je život počeo zatvarati svoj krug,

vidio jedan čovjek da je cijeli život išao putevima

koje on nije ni sagradio,

nitʼ svojim stopama utrao…

Vidio je taj čovjek da je mislio onako kako većina misli.

Nije uvijek imao hrabrosti da se osovi na svoju misao.

A strahovao je i da će drugi krenuti za njegovom mišlju

ako bi on šta novo ili čudno domislio…

I, tako, vrijeme je prolazilo, kao da je brisalo

i one već utrvene puteve

i one pomno domišljene misli…

(…)


ZACVILITI PRED BOGOM

Kad se na ljude stušti veliko stradanje, malo ih je koji ne zacvile pred Bogom!

I dok cvile, osjete tišinu i muk, sa dvije strane dva zida, ne zna se koji je gori.

Strašna je ta tišina, jezovit je taj muk.

Ali, zar nije tad dobro pomisliti kako baš iz te tišine Bog sluša cvileće ljude i stradalničke duše?!

Iz tog muka Bog saučestvuje sa njihovom mukom.

On će im uskoro poslati Svoju pomoć, Svoje olakšanje.

(…)


OTVORITI SE PREMA NEBESIMA

Tekije, hanikasi, manastiri, samostani, pagode… nekada su gradjeni i podizani uglavnom na hridinama, na grebenima, na stijenama… Nad ponorima i velikim i strašnim rasjeklinama Zemljinim.

Ta su zdanja bila otvorena prema nebesima, nadnesena nad Zemljine krajolike.

Kao da su i njihovi graditelji i njihovi stanovnici htjeli da ta nabožna zdanja budu na osami, e da se tu otvore cijelome svijetu, onim dubinama nebeskog plavetnila… Cijelome beskraju koji se osluškivao u nekoj tišini koja opominje. Koja zastrašuje.

Kako bi danas bilo lijepo imati vremena pa/i iz tekijske samoće slušati cjelinu svijeta, gledati kako na Zemlji sviću nove zore.

I posmatrati kako se rađaju noći i dani, i kako umiru sa svojim tamama i svjetlostima.

(…)

 6,635 total views,  2 views today

Komentariši