Fantazija
Reći ću vam nešto: ljudi umiru
Svaki dan. I to je samo početak.
Svaki dan se u pogrebnim kućama nove udovice rode,
nova siročad. One sjede skrštenih ruku,
odlučujući o ovom novom životu.
Onda su na groblju, neke od njih
prvi put. Uplašene od plakanja,
ponekad od neplakanja. Neko se nagne,
kaže šta dalje, što bi moglo biti
da se progovori par riječi ili baci
grumen zemlje u otvoren grob.
Poslije toga, svi se vraćaju kući,
Koja je odjednom puna svijeta.
Udovica sjedne na kauč, dolično,
A ljudi joj prilaze,
ponekad je neko uzme za ruku, poneko zagrli.
Ona nađe riječ za svakoga,
Zahvali se, zahvali što su došli.
A iskreno ona bi da svi oni odu.
I želi da je ponovo na groblju,
Da je u bolesničkoj sobi, ponovo u bolnici. Ona zna
Da je to nemoguće. Ali to joj je jedina utjeha,
Ta želja da se vrati. I tako malo,
ne tako daleko kao u brak, u prvi poljubac.
Louise Glück
Prevela Naida Mujkić
4,865 total views, 2 views today
