Iako mi je plivanje „uzvodno“ bio hobi, moram priznati da ga barem do sada nisam prakticirala za doček Nove godine. I tako dok su svi zdušno hrlili u Pariz, moj muž je izrazio želju za dočekom u Dubrovniku. Naime, u taj grad se zaljubio zbog mojih „reportažnih“ priča i odlučio je prijelaz u novo stoljeće, dočekati baš na Stradunu. Možda se potajice nadao, kako će naš brak pred raspadom, na tom kamenu ponovno ojačati, očvrsnuti.
No, pričajući mu navedene priče nisam ispričala onu glavnu. Priču o ljubavi začetoj na Dubrovačkim zidinama. O ljubavi koja još uvijek živi. Bolje reći, zahvaljujući kojoj – sam još uvijek živa!
Bilo je točno 23.45h kada je naš avion uspješno uzletio sa piste.
Zvuči nelogično, Pariz je najromantičniji kada se na njega gleda iz Aviona. Možda zbog percepcije stvarnosti koja se skrivala ispod samozatajnih krovova. Iskreno, ovo me je putovanje emotivno uzdrmalo, probudilo neke stare plime. Tako da sam u avionu, bila raspoložena jedino za šutnju. Kako bih izbjegla dijalog s mužem, odglumila sam glavobolju. Iako, pospremanje „pretinaca duše“ nije preporučljivo u masi, jer iziskuje postojan mir. Nirvanu, u kojoj možeš smiriti valove koji te razdiru. No, znala sam da nemam previše ni prostora ni vremena. Trebalo se pripremiti za susret s uspomenama. Priznam, najviše od svega me boljela spoznaja da sam najdragocjenije vrijeme svoga života – danas mogla zvati samo uspomenom. Poput gladnog novorođenčeta, srce je vapilo za povratkom u prošlost. Možda zbog činjenice, da ne možeš otvoriti nova poglavlja, dok se stara ne zatvore.
Iako je prošlo više od deset godina, uspomene, kako lijepe, tako i one bolne su još uvijek bile svježe. Postojane poput frizure napravljene Taft pjenom. Iskreno, nisam bila sigurna želim li ta „stara“ poglavlja zatvoriti, ili ih samo ljepše prepisati u knjige s novijim koricama?!
Dubrovnik nas je dočekao u svoj svojoj ljepoti. More se ljeskalo na suncu, izazivajući svojim spokojem u meni ljubomoru. Jer, samo jedan pogled na taj grad i njegove zidine, u meni je rađao neslućenim osekama. Sol na „ranu“ dolijevala je činjenica da smo odsjeli u hotelu Ekscelzior. Recepcionarka se šokirala, ugledavši suze na mome licu dok sam preuzimala ključ od sobe 102.
Ljeto 1997
Iako se svako ljeto čini najvrućim, mislim da od ljeta 1997. nije bilo toplijeg. Barem ne od kada se ja sjećam. I sada mi je pred očima prizor turista, koji u tankoj ljetnoj obući skoro pa skakuću po Stradunu, koji je bio toliko vreo da se na njega nije smjelo otisnuti cijelim stopalom. S obzirom da je bio famozni agosto tih dana sam bila skoro pa zaboravila materinji jezik. Razgovarala sam, šetala, kupala se, pa i sanjala na talijanskom jeziku. Imala sam osjećaj da sam u Milanu, a ne u Dubrovniku.
U jednom trenutku, dok sam na recepciji hotela pravila podsjetnik za večerašnji event na prišao mi je nepoznat muškarac. Na prvi pogled podsjećao na jednoga od rimskih bogova, a na drugi, pa i treći pogled shvatila sam da ima lice ljubavi.
- Buongiorno, come posso aiutarLa?
Dok me zbunjeno gledao, ponovila sam još jedanput pitanje.
- Oprostite, ne razumijem, odvratio je zbunjeno.
- Ne, molim Vas vi oprostite bila sam sigurna da ste Talijan.
Na tu moju izjavu crvenilo na njegovim obrazima, postalo je još intenzivnije.
- Jeli to kompliment ili?!
Nakon ovog pitanja, a da ni dan danas ne znam iz kojeg razloga i ja sam se zacrvenjela.Pretpostavljam da smo bili smiješni gostima koji su se od nas sapinjali, dok smo nepomično stajali na sred recepcije. Oboje smo bili obučeni u bijelo, preplanula tijela, crvenih obraza, bili smo poput odraza u ogledalu.
Dani koji su uslijedili, potvrdili su da nismo bili tek odraz. Bili smo dvije polutke cjeline.
Već prve večeri doznala sam sve o njemu. Bio je direktor tvrtke, za koju smo organizirali spomenuti event. Zbog poslovnih obveza nije uspio doći s partnerima koji su kod nas odsjeli prije tjedan dana. A ja sam se cijeli dan pitala, zašto se tako pozorno čuva soba broj 102.
Na moju sreću event je bio pomno do u najmanje detalje organiziran, tako da je sve prošlo u najboljem redu. Jer, da se od mene išta te večeri tražilo ne bih to bila sposobna odraditi. Moja misao, pogled, svaki otkucaj srca bio je usredotočen na „stranca“ koji je stigao u posljednji trenutak, a ipak na vrijeme. Bolje reći u pravo vrijeme. Po završetku eventa, dala sam kolegama instrukcije gdje što trebaju pospremiti i krenula prema hotelu. S obzirom da su mi noge pucale od umora, odlučila sam hodati bosa. Iako je bilo skoro četiri sata poslije ponoći, kamen se još nije bio ohladio. No, stopalima je godila ta toplina.
Voljela sam Stradun kad je prazan.
Maštala sam kako ću ga jednom iznajmiti samo za sebe, bez buke, te se u miru naužiti njegove ljepote. Iako sam bila slomljena od umora, imala sam potrebu zaplesati. Poput nestašnog djeteta, počela sam se spontano okretati uživajući u slanome sjevercu koji mi je mrsio kosu. Negdje kod petog okretaja, osjetila sam kako moje tijelo udara od nešto. Već sam počela gubiti ravnotežu, kada me on uhvatio svojim rukama.
- Zar nije opasno u ovo doba, bos plesati po kamenu.
- Ne, jer po Stradunu znam proći i zatvorenih očiju – odgovorila sam zbunjeno, pokušavajući se osloboditi ugodnog stiska njegovih ruku.
Ustuknuo je par koraka, iznenađen mojom reakcijom.
- Ispričavam se ako sam Vas omeo. Očito ste uživali. Samo nastavite, neću vam više smetati.
- A gdje ste vi pošli u ovo doba, još malo pa će zora.
- Pošao sam na Porporelu pozdravit ću izlazak sunca, pa tek onda na spavanje. Ja sam od onih što vole spavati po danu.
Nakon njegovog osmijeha, izlazak sunca je bila suvišna stvar.
Bila sam prestara, da se zaljubim u stranca kojeg sam poznavala tek nekoliko sati, no izgleda da srce to nije puno sekiralo.
- Čujem da ste najbolja vodička u gradu. Hoćete li mi se pridružiti na Porporeli.
- Nema potrebe, ne treba vam vodič da pronađete sunce, sigurna sam da će ono vas pronaći.
Dok me šutke gledao, predomislila sam se i odlučila mu praviti društvo. Razgovor kojeg smo vodili iščekujući sunce, bio je nalik osmosmjerci. Trebalo je tih nekoliko zbunjenih gotovo slučajnih riječi, poredati u smislenu cjelinu. No, unatoč tome, tog jutra sam po prvi put iskusila miris zore i toplinu izlazećeg sunca.
Dani koji su uslijedili nalikovali su labirintu. Svako od nas je imao unaprijed dogovorene obveze, no ono malo trenutaka provodili smo zajedno. Svjesni kratkoće i neizvjesnosti vremena, cijenili smo svaki trenutak i živjeli ga punim srcem.
Od svih činjenica najzanimljivija je ta da smo u Zagrebu, živjeli skoro pa u susjedstvu, a da se nikada nismo upoznali ni sreli. Zaključili smo, da smo na nekim događajima nalazili oboje, no nikad se nismo sreli. Drago mi je da se to dogodilo u Dubrovniku, meni tako dragome gradu.
Njegov boravak u Dubrovniku je završio za tjedan dana. Iako sam bila tužna zbog njegovog odlaska, radovao me skori susret i život u Zagrebu. S obzirom da sam imala svoj stan, dogovorili smo se da će se čim prije doseliti kod mene.
Iako je bilo puno toga zbunjujućeg, jedno je bilo sigurno. Nismo htjeli živjeti jedno bez drugoga, ni trenutka.
Ples koji sam te zore započela na Stradunu, nastavio se u Zagrebu i u svakom zakutku svijeta kojim smo prošli, nas dvoje – dvije zaljubljene skitnice.
Soba 102
Iako je u međuvremenu soba doživjela nekoliko renoviranja meni je i dalje mirisala na njegov parfem, kojeg je u obilnim količinama slijevao niz svoja ramena. Tješeći se kako „ljeti mirisi brzo ishlape.“
Dok je muž razvrstavao prtljagu, nasula sam si čašu starog konjaka i izišla na terasu. Iako je do dočeka bilo punih 6 sata, Stradun je već svijetlio, što od lampica, što od pirotehnike.
Da sam mogla birati, dočekala bih Novu na dragoj mi terasi i nazdravila za nezaboravne trenutke te davne 1997.
Doček prošlosti
Moram priznati, doček u Hotelu bio je pomno organiziran.
Sve je bilo na svome mjestu, isplanirano do u detalje. Od stola do stola, moglo se čuti kako ljudi pričaju na raznim jezicima. Muž i ja smo razgovarali (ako se ta kurtoazija može nazvati razgovorom) na Francuskom. Kao da smo imali za reći nešto povjerljivo, a tek smo tu i tamo dali koji komentar na jelovnik. Bilo je sredovječnih, ali i posve mladih parova, koji nisu bili svjesni ničega osim svojih osjećaja, dodira i pogleda. Ti su me prizori cijelu večer vraćali, u moju nikada prežaljenu prošlost.
Iz nostalgije me trznuo glas voditelja, koji je vodio nagradnu igru. U kojoj će dvoje glavnih dobitnika, trebat otplesati novogodišnji valcer. Kuglice su se pokrenule, a nakon minutu dvije između svih izdvojile su se kuglice s brojevima 102 i 77. Naravno bili su to brojevi naših soba.
Voditelj je pojasnio da, s obzirom da se s brojem 77 natjecao muškarac, iz sobe 102 je trebala izaći žena. Dok sam se kroz masu probijala do podija primajući čestitke nazočnih, susrela sam se s najljepšim očima na svijetu, smještenih između meni nepoznatih bora.
Stajao je na podiju, lijep, sa onim starim samopouzdanjem. Da, mi smo bili dvoje nagrađenih, koje je samo nekoliko minuta prije ponoći trebalo otplesati valcer. I dok je upravitelj hotela je tražio nekoga od prevoditelja da nam pomogne pri upoznavanju, mi smo se promatrali bez riječi. Sve je bilo savršeno jasno.
U trenutku kada se kod nas pojavila djevojka s recepcije, s najljepšim osmjehom na svijetu (zbog kojeg se nekoć izlazak sunca postala suvišna stvar) objasnio je da nema potrebe za prevoditeljem, jer „njegova partnerica govori sve jezike“.
I bio je u pravu.
Nama nije trebao ni prevoditelj, ni riječ. Sporazumjeli smo se – jezikom ljubavi.
Našavši se, nakon toliko godina u njegovom zagrljaju nisam razmišljala što o tome misle drugi, pa ni moj muž.
Sve što sam željela bilo je tu.
Ne nadohvat ruke, već u mojim rukama.
I ne sjećam se jeli i kada otkucala ponoć.
Jedino čega se sjećam, bile su njegove usne orošene suzama.
Ovaj put radosnicama.
Sanijela Matković
4,595 total views, 2 views today
