Kakva je bila reakcija Vaših roditelja kada ste im rekli da ste odlučili postati spisateljica?
Jednog dana, negdje u proljeće, te godine prije rata u redakciji u kojoj sam radila kao novinar u Sarajevu, pojavio se Ilija Ladin da mi sa zakašnjenjem odgovori na repliku gdje sam citirala Unamuna kao odgovor zašto ne pišem pjesme, ne navodeći izvor, da je čitanje viša duhovna aktivnost od pisanja. Rekao mi je: „On je napisao dvadest i tri knjige“ i odveo me na ručak kod „Sirana“, mislim da se tako zvao restoran i naručio mi je parišku šniclu i paradajz, objasnio da se to grize i ubjeđivao me je da treba više da jedem i da pišem jer sam pjesnikinja, a pjesnici moraju da pišu, a ponekad i da jedu. Otprilike, moji roditelji, mimo kojih sam donosila sve sama odluke, da su čitali Unamuna, složili bi se sa Unamunom oko čitanja, ali i sa Ilijicom, da treba više da jedem. U mom domu se čitalo, poštovala se knjiga, imali smo veliku biblioteku, plaćale su se opomene za rate na knjige kupljene na kredit i ubjeđena sam da oni ne prave veliku razliku između ta dva duhovna procesa. Moje pisanje im je dragoceno samo ukoliko me čini jakom ili sam bezbjednija u dalekom svijetu.
Uz kakve etičke principe ste odrasli?
Počelo je sa dvije brehtovske figure, dvije majke hrabost, dvije moje nane udovice, sa po sedam i petero djece koje su izvele na put i koja su im ostavljala poslije svoju djecu cijela ljeta u dvorište, kao malo matrijarhalno neolitsko pleme, sa kompetencijom, hijerarhijom i igrama u blatu, patkama, žabama, krađom trešanja i ismijavanjem i ponekad i surovim igrama. Jedna nana je bila religiozna, na tih, ponizan način, pred smrt me je pozvala i rekla: „ Ljudi su ili vjerski ili svjetski, kako se ko rodi, ja sam vjerska a ti si svjetska, i samo čitaj te svoje knjige, mi smo isto“. A druga je bila najćutljivija žena koju sam srela u životu, begovica, i ni pred njom niko nije smio reći lošu riječ ni o kome; možda je bila deist ili neka vrsta gnostika, ali znam da nije uvažavala autoritete, ni kraljeve ni imame, ako nisu bili po nekim njenim standardima. I nju često citiram, da čovjek nije veliki po onome šta uradi, nego po onome što nikad ne bi napravio. Ostalo je galerija likova koja se niže u beskraj, jer nikad ne prestajemo da nadograđujemo svoje moralne sudove. To je jedina neprolazna borba u nama.
Seida pjesnikinja vs. Seida prevoditeljica. Mislite li i Vi da jedino pjesnik može prevoditi pjesnika?
Prevod je postao jezik Evrope. Prave se spiskovi poželjnih autora, kriteriji su komercijalni ili liče na platformu nevladine organizacije, gdje se već i tematski zlouptrebljava kategorija ranjive grupe, prevodi se megalomanski i otvara mogućnost hiperprodukciji i diletantizmu u kojoj neagresivni prevodioci i neagresivni pisci mogu da ostanu po strani. Za ovo odgovornost snose izdavači u pomami zgrtanja kapitala. A najlošiji prevodi su u našem regionu gdje te jezike niko nije ni učio, niti su posvećeni i zbog nedostatka revizije prevoda ovo postaje ekološka katastrofa. Baš sam na posljednjim Struškim večerima poezije čula pjesmu izvrsnog mongolskog autora o drvetu koje je umrlo za lošu knjigu i koji se nudi da ga zakopaju u zemlju da nahrani jedno drugo drvo. Ono što me čudi je da se autori ne bune. A prevod je uvijek hermeneutički proces. Prevodila sam iz znatiželje i tako je počelo. Nastojim da prepjevavam, u prozi da postavim dramaturški likove od kojih svaki ima svoj jezik. Prevođenje je kretivan čin kao i pisanje poezije i dobar je onoliko koliko je i prevodilac i sam umjetnik i daje sve od sebe.
Ove godine učestvovali ste na Struškim večerima poezije? Stekla sam dojam da je zaista bilo krasno.
Nisam bila učesnik nego gost, jer ove godine nisam štampala novu knjigu, što je inače uslov za učešće, ali to je još ljepša pozicija, birala sam dijelove programa rasterećeno. Ono po čemu je Struga dobra je atrakcija po kojoj se slični senzibiliteti privlače, tako da se naprave male grupice i počne magija, čudesnija od one na sceni. Ako si pametan i otvoren, svakako. Tako da sa autorima iz Mongolije pričaš o Vasku Popi i Paulu Celanu, s Rusom o Vesni Parun, o poetici jezza sa pjesnikom iz Luisijane… Tu se dešava magija. A ove godine bili smo počašćeni prisustvom Adama Zagajewskog, Guya Goffeata, Ghayata Amathouna, Simona Adafa, Sainargala Nachina, Indre Valantinaite, Yektae, Adnana Özera i mnogih drugih među kojima je bio naš bosanski autor Mile Stojić. Dešavaju se stalno i komične anegdote, kao jedna kad sam četiri godine u novčaniku nosila papir sa imenom neke knjige koju sam tražila po bibliotekama, a na jednom festivalu cijelo vrijeme sam se poslije družila s njenim autorom ne znajući da je to on.
U jednom ranijem razgovoru ispričali ste mi nešto što me je duboko potreslo, ali čemu sam bila i sama svjedokinjom ove godine na jednom pjesničkom festivalu. Neprofesionalan i nehuman odnos pjesnika prema njihovim kolegicama. Je li to proizvod kontinuirane šutnje i stigmatizacije? I čini li se da je tako širom svijeta?
To je balkanski sindrom. Prisutan je po festivalima, kako u Bosni tako i u Makedoniji. To su traumatična iskustva za svaku ženu i to treba javno osuditi, imenom i prezimenom. Postoji ta bahatost, i to su jedna ista imena, sociopatski profili koji imaju zaista problem sa ženama i privatno, samo tu eksplodiraju kao da im neko stisne okidač. To je kriminogeno ponašenje koje ostavlja mrlju na sve što je lijepo i uzvišeno u komunikaciji umjetnika. Ja sam u ovome nemilosrdna, javno osuđujem i ne zanimaju me posljedice niti etikete koje poslije uslijede, jer njihovo ponašanje nekad liči na opsesiju. S druge strane imate divnu sliku da vam neko napiše pjesmu kao odgovor na vašu pjesmu, a da ne govorim o manirima i empatiji samo što si sa ovog „osakaćanog“ balkanskog svijeta.
Mislite li da su pjesnikinje žrtve svoje «ljepote»?
Žrtva je preteška riječ. Veći je problem integritet, talenat, nekada i ambicija da se osvoji sopstveni prostor. Kompetencija na višem nivou. Solidarnost ili bilo kakva vrsta podrške nije odlika spisateljskog esnafa; talentiran autor nekada ima veću šansu da bude prećutan nego mediokritet, a ne postoji kulturna politika koja bi ih zakrilila, i kritika izostaje, ozbiljna, bez kafane i panegirika. Problem se svodi opet na provincijalnost i interese. I konkurencija je velika, sve je veća vojska obavljača pisanja kojima je pisanje samo socijalna uloga, kao da je književni život jedna globana turistička agencija. Mislim da se treba držati po strani i njegovati sopstveni svijet, samoću i preobražaje i zanose. Naravno, da su žene bile i ostale zagonetka, inspiracija, ne vjerujem da je izgled prijetnja, nego nešto ozbiljnije. Ne može se pisati samo o drveću i ratovima, sutonima i depresiji, žene su bile i ostale inspiracija, bar to potvrđuju veliki umjetnici, slikari i dobri pjesnici.
Ko je iz Bosne Vaša poetička srodnica ili srodnik? Postoji li?
Više mi je bliska Borhesova ideja da istorija književnosti treba biti istorija djela, a ne autora. Volim neke pjesme, neke priče, neke romane. I niko mi nije uzor. Taj stav vučem iz mladosti, nije mi se previše dopadala ni književnost u Bosni, ona koja je bila diktirana, počev od obrazovanja pa dalje. Bliskija mi je bila poljska poezija, talijanski roman ili kratke priče njemačkih romantičara. Iako sam kao čitalac sve gutala i još uvijek to radim, ali već sam osviještenija, iskusnija, možda sada više uživam čak zbog dobre rečenice koju iščitavam iznova i iznova. I kada sam bila mlada očekivala sam da će novi autori i moja generacija drugačije pisati, naročito poeziju. Ali evo već sada vidim da se dešavaju zaleti s novim imenima, koji su mi bliskiji, naročito s bosanskim autoricama koje pišu drsko, buntovno, kako sam ja imenovala neprimjereno i ranjivo u isto vrijeme. Vučem kufere knjiga u Makedoniju i dijelim poslije, ne mogu da im uđem u trag. To je uvijek lična kauza, biti otvoren ka svojim suvremenicima. Nije to uvijek obostrano, ali to je druga priča.
Da se osvrnemo na Vašu najnoviju knjigu na kojoj radite «Mala antologija neprimjernih pjesama o ranjivosti». Možete li reći šta vas je za taj projekt inspirisalo? I o čemu se radi?
Ima jedna anegdota o Lorki, prema kojoj je za svoju prvu knjigu, poslije godinu dana otišao izdavaču da pita koliko su prodali primjeraka njegove knjige, dobio odgovor i na svih sedam kupaca napisao ljubazno pismo zahvalnosti, jer je sasvim dovoljno da jedan autor ima svojih sedam čitatelja. Knjigu svakog autora iz Bosne čiju knjigu posjedujem ili bar u pdf-u, uz njihovu dozvolu dijelila sam s mojim prijateljima: pjesnicima, kritičarima, profesorima, tako da svako od njih, a da i ne zna, ima najmanje sedam svojih čitalaca u Makedoniji. Godinama su me ubjeđivali da napravim antologiju, doduše nisam vjerovala da bih dobila neki veći tender, ali nisam odustajala i skupljala sam materijal, iako sam već dotada imala više knjiga u posjedu nego neki prosječan antologičar, bar ovdje. Napravila sam svoj uvid, intervjuirala ljude po Sarajevu i šire, tražeći njihove spiskove. Moram reći da sam bila razočarana i klanovima, arogancijom, mizoginijom i nekim neknjiževnim komentarima na koje sam naišla i zato sam uradila antologiju na svoju ruku. Bila sam svjesna da ću dobiti pola novca da uradim kako planiram i reducirala sam spisak na, moglo bi se reći, predstavnike određenih generacija ili škola, pretjerano rečeno, ali uglavnom raznorodnog izraza. I počela da radim, usput se desila magija i objedinila sam ih oko jedne ideje, novog metafizičkog plana koji se otvorio, nekako se samo nametnulo da sve liči na cjelinu a ne hrpu pjesma, ispričana je jedna priča o kojoj ovdje malo znaju, tako da kritičari koji su je vidjeli smatraju ovaj pristup hrabim. Profesorica Elizabeta Šeleva, koja je recenzent (u Makedoniji je to ozbiljna uloga), puna ljubavi i vjere u poeziju, u pjesnike, ali koja je beskompromisna i stroga, a volim da me neko aterira u kritici, privatno me hrabrila, čak je uzela korekcije da doradi poslije svega. Shvatili ste u početku da sam bila ograničena i sredstvima, ali mislim da sam taj defekt pretvorila u efekt i izabrala baš bez kompromisa šta sam ja htijela, uz svu odgovornost. Privatno, ova knjiga me promijenila, sve potisnuto u meni kao da je buknulo. Ima još nešto, a to je paralena drama u kojoj sam se borila za autorska prava i suočavanje sa tragedijama, ličnim pričama; to mi je bio najtužniji dio, jedan rasprsnuti svijet, pregaženost koja se pretočila u novi senzibilitet sakriven iza riječi, a koji razara.
Kojem se pogledu svijet danas bliži?
Bipatridi su kulturološka siročad, ako govorimo o socijalnoj dimenziji mog života. Živim ovdje, sve sam postigla sama, bez bilo kakve podrške, naročito ovdašnje bošnjačke zajednice, koja se rukovodi smo partijskim spiskovima, a sve je bilo uslovljeno tom nesretnom partijalizacijom kulture i života, no nekim čudom sam se uspjela održati. Dajem si oduška tako što čitam mnogo, sve čega se dočepam iz Bosne, od tomova Glasnika Zemaljskog muzeja, do dnevne štampe u Bosni i tako se borim sa nostalgijom. Ovdje imam više od sedam svojih čitalaca, prijatelje koji mi povjerljivo daju na uvid nove rukopise, nepoznatih ljudi koji mi napišu pismo kad pročitaju knjigu, to rade ovdje ljudi, i to na čudnom bosanskom, imam neke delikatne prijatelje pisce za čaj i razgovor o umjetnosti, slijedim filmske festivale, hepeninge, performase, filozofske simpozijume, naravno ne na štetu svoje samoće. Ostalo je surova borba za opstanak. Bliža mi je ona strana koja me pusti ka sebi, kao i svakome. A na metafičkom planu, kada su u pitanju moji svjetonazori, nisam se mnogo promijenila, učim, ne prestajem da učim i da se pitam. I čudim, sve više.
Šta mislite o budućnosti bosanskohercegovačke književnosti?
Žene! Ili muškarci kojima je animus velikodušan ili bar milosrdan. Ovo zvuči kao šala, ali zaista me kao čitateljicu raduje pomjeranje granica koje se desilo zahvaljujući pojavi snažnih imena književnica, žena. Skoro mi izgleda sa strane da se pojavio čak i kvalitetan svojevrstan agon među autorima. Mene u Makedoniji pitaju stalno gdje sam našla ovu ili onu zvijerku, to su južnjaci, tamo se dramatično reagira, tamo je kompliment da ti kažu da si zvijerka i to nema rodovsku oznaku, da ne bude nesporazuma zbog kulturnih razlika, to je neko ko te „izremeti i stromačka“, pomjeri ti pamet i smoždi. Mislim da sam u antologiji pokupila cijelu menažeriju. Naziru se novi kvaliteti, pojavili su se autorice i autori oslobođeni epigonstva, oponašanja, eruditi, originalni, sa osobenim stilom i definisanim filozofskim nazorima koje brane i novom estetikom.
9,789 total views, 2 views today
