Zadnji dan proljeća na Tibetu I

 

Popela sam se na nepredvidljive bijele divove
zgnječenog zgloba, ošamućena od boli
Pod oštrim očima orbite lešinari me
prate mahnito, skačući jedan preko drugog
Drveće je potpuno nestalo iz pejzaža
kad sam srela prvog čovjeka u narandžastoj čupavoj kapi
koji je rekao:“Tashi delek!“
Potom mi je ispričao kako je, malo prije mog dolaska,
sanjao ženu sa kojom se izgubio u  gradu
u kome se nikada ranije nisu sreli
U gradu koji je sličio drugom gradu, a opet
nije bio taj grad
Njena haljina padala je po pločnicima
kao svete šarene trakice na planinama
ispred nas
Trakice po kojima su ispisani stihovi
Tibetanske knjige mrtvih
i na koje bismo se mogli posjeći ukoliko bismo
ih povukli nadole
Ništa ne fali ovom prizoru
Usne fale
Moja skromna kuća fali
Satovi na zidovima koji odzvanjaju uglas
Okean koji bi me odvukao Stazama dobrih želja
ne ostavljajući trag
„Za sretan put“ –  čovjek mi je dotaknuo ruku
i zavezao jednu trakicu

 

Fotografija A. N. Pahnke

 10,599 total views,  1 views today

Komentariši