ČOVJEK NIKADA NE ZNA RAZLIKU IZMEĐU USAMLJENOSTI I ZALJUBLJENOSTI
Biti njegova
znači
ne biti pjesnik,
znači
biti predmet
pjesnika.
Krasnorječiv,
reći će mi:
„Muza.“
Kažem, čovjek nikada ne pravi razliku između zaljubljenosti i usamljenosti.
Biti njegova
znači
ne biti svoja,
znači
ne pisati, no
biti pisana.
U večerima,
na snijegu,
s njim ostajati
znači ne postojati
onako kako inače postojim.
Da ga ne brišu svakojake gume,
da ga ne docrtavam neuvježbanom rukom
prema želji
(bovarizam! – čekam njegovu dijagnozu),
ja bih možda znala
sve ono što budućnosti ćuti,
a sadašnjost želi.
26.11.2015.
DOBRO JE OKUPATI SE POVREMENO
Nekada sam govorila da želim da umrem
samo zato što nisam željela da živim
misleći da je to isto
a nije nikako nije isto
što sam kasnije otkrivala
u snovima u kojima sam ponovo
vjerovala u Boga iz djetinjstva i vrištala
ne ne molim te Bože neću da umrem ne
Ponekada se u meni budila drugost
s kojom sam dijelila pola svoga imena
i koja mi je govorila
zar ne znaš da je polovinom XX vijeka otkriveno
da je život apsurdan?
i ja sam joj povjerovala i napisala majci
pismo s mnogo zbogom i izvini
Na pučini
smrt je postala toliko smiješna
da više ništa nisam htjela da
imam s njom
11.12.2015.
BOLE ME RANE IZ PROŠLOG ŽIVOTA
Bole me rane iz prošlog života
i svako tijelo ima glavu Janusa
ne gledajte me ja sam podla
i na svakoj progmizanoj stopi
doživljavam deža vi
ja sam Rimljanka i nisu mi napunili usta novčićima
pa lutam prognana zemljom Ilira
rijeke što uviru tražim
ja sam i žena i zmija
za kažnjavanje nije mi potreban Bog
s krivicom sam rođena s krivicom ću umrijeti
i Eden nije moj dom
jezici mi ljubav jezici mi prokletstvo
iz kojih izlazi i otrov i lijek
neprilagođena
ja sam Božje kopile bačeno u svijet
bole me rane iz prošlog života
kad sam bila
kraljeva kurva i uzorna kći
kažu da često me viđaju
po sumornim hodnicima dalekog dvora
kako jezivo pjevušim free
free at last
my guilt’s a matter of the past
kad je jezik u ustima đavo u kutiji
moja glava je igračka koja plaši moćnu djecu
ja mrijeću od sebe
jer ogavnošću zagadih pradavne rane
o moje rane koje ste po cijelom tijelu
i u koje sav svijet stane
bolite me mnogo
sem bola
u mom tijelu
nema ničeg čistog
izuzev nejasnog
zbogom.
13.01.2016.
BLIŽE-DALJE
Zavlačim ti se u novi stan staru kuću između polica dižem prašinu i ništa ne čistim za sobom
Sakupljam tvoje gene raspršene na krvne srodnike samo da te imam što više
rekonstruišem te iz tvojih priča sjećanja starih fotografija skupljam te na gomilu ne želim da izgubim nijednu verziju tebe
Kući dovlačim tvoje knjige i tvoj miris koji mama njuši kaže blag parfem
ona nema pojma
Možda bi mi lakše bilo kad bih mogla da se omeđim definicijama iz psihopatologije
kad bi i za osjećanja postojala orijentacija
Ali sada ćeš barem imati materijala za svoje pjesme
Život nisu samo pjesme i priče Vladana P. kažeš osim u tvojoj glavi
Osim u mojoj glavi su uvijek uvijek zar nije sve samo pjesma i priča
I eto ga opet taj ljubavnotužni pogled
Sad će agon
Poljubi me nemoj me poljubiti
možda bih te i poljubila
ali šta ako mi se svidi
Tako je teško održavati stvari platonskim kad mi za dlaku mašiš usne i prelaziš na vrat
Stani stani previše mi se sviđa
(tješi me što su moje francuske književnice bile luđe od mene)
Ponovo poplava hvatam te i stišćem kao balvan koji spasava stopi se sa mnom pusti me unutra razbiću ti grudni koš jer mi smeta
Bolesno je koliko želim da budem u tebi
Ti si čudno stvorenje Vladana P.
Ljudi prolaze i zure ovo je zatucana sredina a mi ne možemo da im objašnjavamo da si ti moj emotivni inkubator
Profesorica kaže Kornejevi junaci žive za publiku Rasinovi se skrivaju od pogleda sve vam to lijepo piše u Živom oku Starobinskog
Drugarica kaže Kornej slika ljude onakvima kakvi bi trebalo da budu a Rasin onakvima kakvi jesu
Koleginice koliko vi znate ljudi kao što je Fedra kaže profesorica jer ja ne znam nikog
Profesorice kako biste prepoznali Fedru kada se skriva profesorice nemojte misliti da sam nezainteresovana profesorice ja samo odgovaram na vaša pitanja isključivo pred sluškinjama kao i sve preplašene Fedre
Vladana P. tako si smiješna kad glumiš nekonvencionalnu umjetnicu a trzaš se i na najmanji pokret ti si zec Vladana P. ti si zec i stalo ti je do toga šta će drugi misliti o tebi
Eshil je uveo drugog glumca da smanji uticaj hora tog zaglušujućeg hora što govori čudno regresivno devijantno poremećeno bolesno
Trebaš mi trebaš mi pojačaj me i ja sam unutra pojačaj me ti si moj drugi glumac pojačaj me hor nikada nije glavni junak
Sa mnom uvijek drame i dječije igre
Teško je postojati u svijetu kalupa bez dijagnoze naročito kad se zapleteš u lastiš nedostajanja jer nikada nisi naučila da igraš tu prokletu igru pa zar nikad neću biti kao sve druge djevojčice
Ni sve desetke ovog svijeta mi neće pomoći da ne budem mamino malo razočaranje kada imam anomalije u srcu oduvijek mi je govorila da je trebalo da budem muško
Stalno se igram dječačkih igara
ovaj put bliže-dalje
zamisli da su naša tijela sličice koje jure prema zidu nemogućnosti
znaš pravila
preslabo i nećeš mu ni prići
prejako i razbićeš se
(samo se sličice bezbjedno odbijaju)
To je još jedino čemu zidovi mogu da služe
I sad znam
kada ljudi dođu u određene godine
čudovišta se presele iz ormara u glavu
i zidaju zidaju zidaju
13.2.2016.
TREPTAJ
Alehandri Pisarnik
Rekla mi je
Mogla si biti anoreksična kao sve normalne nenormalne djevojke
mogla si se šarati nožem po koži
mogla si popuniti svoje pukotine muškarcima
pa da ljudi kažu
da svašta kažu
mogla si gutati brzo pa preći na kašiku
ili barem da imaš oralnu fiksaciju
mogla si mogla si toliko je načina da ubiješ čudovište
Ne odriči nas se
nismo tako nemoćni
o ne razbijaj staklo
nećemo da se povrijediš
da nas povrijediš
šta su ti ogledala skrivila
pa da ih tako mrziš
Između mene i svijeta
provalija puna leševa iz prošlih života
stalno mi fali neki most
Ne ljubuj previše sa Smrću
Smrt je kurva koja ne bira
dok raskrečenih nogu čeka da upadnemo u njenu raku
i ne vrijedi ti da se zaljubljuješ u takve
Možeš da se povređuješ na toliko načina
a ti baš voliš ovaj
zar je tako lijep osjećaj rasporiti se živ
tvojim godinama i polu više odgovara Život
a ti si se baš zaljubila u nju
kakva jalova veza
Možeš da se ubijaš na toliko načina
a ti baš voliš ovaj
o glupo dijete
čemu žurba kad ionako
ako prolazi
vrijeme sve kraće traje
dok ne postane toliko kratko
da treptaj može
da ubije
8.4.2016.
IZMEĐU DVIJE VATRE
Gospode, nevjerovatno je šta si sve strpao u metar sedamdeset i četiri.
Moje tijelo je nekakav mađioničarski šešir kad sadržim najviše vrhove i najdublja dna.
Sve je stalo u sto sedamdeset i nešto.
U meni – tušta i tma.
Gospode, šta si sve strpao u visinu od sto sedamdeset i četiri,
čudi me da još nije postala dužina.
Ja sam ona žena što je plačući preklinjala mrak da joj se nastani u dupljama.
Ja sam ona žena što je došla gola i usplahirena, moleći:
uzmi mi oči, jer ja sam tvoja žena,
uzmi mi oči, jer ako vidim svjetlost,
zaljubiću se u nju.
Spasi me grijeha.
Kako me je ljubila moja cinober vatra,
kako mi je podigla temperaturu
i ostavila opekotine
kao ljubavne dokaze svog postojanja!
To su zabranjene igrice, opasne igrice, zar ti mama nije rekla da se ne igraš vatrom?
To je želja za pročišćenjem, o, biti dobra mala hrišćanka i obožavati to tvrdo raspeće na tolike načine!
Kažem: biti dobra mala hrišćanka nakon Konstantina, ne zavlačiti se u duboke, mračne katakombe u kojima obitavaju bauci, krivica i ranohrišćani, koji se pozdravljaju, pozdravljaju i pozdravljaju.
Vladana, ja sam.
Vrati se kući, nedostaješ nam.
Pitaju za tebe. Ne znam šta da im kažem.
Vrati nam se uskoro.
Alehandra, Alehandra, daleko je Argentina, a ipak je živjela s tobom u Parizu i sada živi sa mnom u ovoj tamnici među zvijerima, Alehandra, ostavila si mi na čuvanje svoje male ljubimce, demone, da me muče, svoje bolesti, i nikad se nisi vratila po njih, Alehandra, kako da znam da ja nisam ti, kada smo obje imale dvadeset godina i voljele istu gospođu što dolazi kada smo same i nudi trajno rješenje.
I ti si otišla s njom. Alehandra, kako si mogla? Trebalo je da nas voliš više.
Kada otupimo dovoljno da zaboravimo šta je ljubav, zaljubimo se u naviku.
Kako je divno biti s tobom, kako divno, pusti smrad, to samo moje srce truli, o, kako je divno, kako sigurno, kako ispravno, za razliku od mojih sodomskih snova, za razliku od mojih gomorskih maštarija.
(Vatre i sumpora za nezahvalnu kurvu! propisuju ljekari.)
Moje odbrane su uvijek pčelinje:
drugog malo bocne, a ja prospem vlastitu drob.
To su vas naučili kod kuće?
To je palilo kod kuće.
Vidite, doktore, oni me vole samo kad sam loša prema sebi.
Kada maštam o smrti, paradoksalno, ja maštam o tome da ponovo postojim.
Zato je Alehandra, za vrijeme jednog vikend-otpusta… Ona je samo željela da postoji.
Čekajte, ko je Alehandra?
Ja sam Alehandra, doktore, ja sam Alehandra.
Tvoja rana na moju ranu, i već sam ubijena.
Nema potrebe za morem, dubokim, nemirnim morem, što guta, guta, ponekad ne svari i ispljune život označen vječnom solju na usnama.
Htjela sam da budem društveno prihvatljiva osoba, ali neke soli su slatke.
Odgajali su me kao hrišćanku. Ali mislim da sam rođena Jevrejka kao Alehandra. Naš narod je obilježen krivicom i zbog toga sam morala da se skrivam od pogleda ovdašnje inkvizicije, koja je željela da me kazni za praroditeljski grijeh s kojim sam rođena i sve buduće grijehove, koji mi kolaju žilama, zato sam morala pored bijesne fašističke čizme, koja šuta pse i ljude poput mene, da prolazim na vrhovima prstiju i da jedem njihovu svinjetinu kako ne bi posumnjali, kako ne bi nanjušili da ipak nisam kao oni, da sam ja nešto drugo, da sam ubila Hrista i da bi trebalo da se ispovijedim u gasnoj komori.
Stvari nikad ne budu uništene u vatri, samo se sažmu u pepeo.
Ja ne želim da se uništim, samo da se skupim na gomilu.
(Spalite vješticu! uzvikuju prohujali vijekovi.)
Talog, talog, to je ono što ostaje poslije lomače,
u meni, u tebi, u svima.
Gospode, nalazim se između dvije vatre i ne znam u kojoj da gorim.
2.5.2016.
10,995 total views, 2 views today
