I tuđe, i moje, i svačije
PIŠE: Ivana Golijanin
„Sve je povezano,
i sve što uradimo,
kao voda i eho,
nađe nekog puta,
i odjeka,
ka tebi,
ili ka drugome.“
̶ „Perina“, Goran Sarić
Nova pjesnička knjiga Gorana Sarića, naslovljena „Perina“ i pod uredništvom bosanskohercegovačkog književnika Almina Kaplana, komponovana je u pet ciklusa ̶ „Perina prošlosti“, „Novo, novo, novo vrijeme“, „Prepjevane ispovijesti“, Černobilska Madona“, „Šetnja“ ̶ koji sadrže ukupno četrdesetak pjesama. Zbirka je to otvorene strukture u kojoj autor, u vidu glavnih motiva ciklusa, pobrojava sebi važne ljude, stvari i pojave.
Sarić „Perinu“ otvara ciklusom „Perina prošlosti“ u kojem su stihovi o porodici i crticama sjećanja na nju. Lirski subjekt, prepoznatljivo sam autor, piše u okvirima vlastite realne egzistencije, i te su pjesme uglavnom koncentrisane na njegov život. Iščitavanje naslova zbirke značenjski akcentuje pjesnikov uron u prošlost „kao u perinu djedove spavaće sobe.“ Posljednji ciklus nazvan „Šetnja“ bliži je sadašnjem životu, starosti i ožiljcima koje lirsko „ja“ na sebi vidi i prepoznaje kao odraz nagomilanih godina. „S desne strane prsa/malo niže srca/tanki modri ožiljak/opet me boli./ Sve je više stigmi/na mome tijelu/Sve više/sam sebi/ličim na onog luzera/ iz Nazareta.“ („Luzer iz Nazareta“)
Autor dobro kontroliše vlastiti glas, dajući pjesmama potrebnu i dovoljnu emociju. Sarić poredi prošlost sa perinom, kolektivna iskustva boli i smrti vidi kao tragediju svih nas, vodi računa o tome da sve o čemu piše ponudi čitatelju određeni nivo univerzalnosti i mogućnost identifikacije. Vidljivo je to u stihovima pjesme „Ka Jevrejskom centru“: „Sve je povezano/i sve što uradimo/kao voda i eho/ nađe nekog puta/i odjeka/ka tebi/ili ka drugome/ (…) Vraćamo se/po istom smeđem tepihu/Pod petama, opet/muzika sezonske smrti/uskraćeni za ledenu krišku/tuđeg/a našeg/i svačijeg bola/“
Vidljivo je da je „Perina“ nastala kao potreba pjesnika da zapiše i sebi opiše vlastiti život i pojedinosti svojih preokupacija. Njeni su stihovi jasni i, uglavnom vrlo konkretni, sa motivima koji jasno upućuju na svoje teme: odrastanje, porodica, rat(ovi), male istine o ljudima i njihovoj svakodnevnici. Dragan Stojković je tu svakodnevnicu opisao sljedećim riječima: „(…) kada ta i takva svakodnevnica prođe kroz poetsku optiku Gorana Sarića onda dobijamo ‘ono malo’ duše koja nas ispuni do vrha i preliva se od ljudskosti, razumevanja i topline.“ Način građenja Sarićevog pjesničkog izraza je najčešće narativan, impregniran intimnim sjećanjima koje evociraju porodične fotografije i police sa knjigama.
Intertekstualne podloge pjesama iz dva središnja ciklusa ̶ „Prepjevane ispovijesti“ i „Černobilska Madona“̶ posvećene novinarki i spisateljici Svetlani Aleksijevič, odlikuju jasni i slikoviti stihovi koji prave odmak od ličnih tema koje čine početne i završne stihove ove zbirke. Tu Goran Sarić piše o velikoj temi rata, osvrćući se na (anti)heroje u djelima S. Aleksijevič, ističući kako su situacije iz njenih knjiga „Rat nema žensko lice“ i „Černobilska molitva“ uzete kao predložak, da je ostalo „nadogradila“ njegova mašta, te da su priče ostale u njemu kao „eho tuđeg bola“. I sama je zbirka, kako stoji u posveti na početku, upućena i posvećena Svetlani Aleksijevič, te su ciklusi koji akcentuju dijelove njenog stvaralaštva možda i najuspjeliji dio „Perine“. U njima čitamo upečatljive, slikovite trenutke i efetkne pjesničke slike, sa malo stihova i uz snažnu po(r)uku. Kao na primjer u pjesmi „Behar“: „Noć pred evakuaciju/izađoh u voćnjak/da još jednom napasem oči/ Rano proljeće/Sve behara“/A ujutru/kad se/bunovan/penjah u kamion-pustoš/Sve se osulo./“
U recentnom pjesništvu sve je više zbirki koje se bave globalnim temama, onim koje se tiču svih nas u svim vremenskim razdobljima, pa je ujedno i izazov pristupiti njhovom oblikovanju u pjesničku knjigu. Sarićeva „Perina“, srećom, spada u primjer solidne prakse kada je riječ o spomenutoj pojavi.
Stilski, možemo govoriti o razmjerno jednostavnom diskursu gdje, što i sam autor ističe u prologu svoje knjige, ne postoji značajnija poveznica između ciklusa, ali da svaki od njih ima svoju središnju temu i motiv. Četrdesetak pjesničkih slika dijele samo ciklusi, a oni nemaju posve promišljen redoslijed. Taj aspekt zbirke ipak nedostaje kako bi se zaokružila njena konceptualna struktura. Tako je „Perina“ lišena dodatne dubine koja se mogla ostvariti snažnijom organizacijom u cjelinu, s obzirom na to da su tematski okviri kojima se autor ovdje bavi zanimljivi i poetski potentni. Čitatelj će nesumnjivo kroz neke pjesme, pogotovo one napisane u kraćoj formi, brzo proći i vjerovatno mu neće ostati u upečatljivom sjećanju, što je svakako pogreška koju bi valjalo svesti na minimun, ne samo u slučaju ove zbirke, nego i drugih koje odlikuje kompaktnost i kratkoća stiha. Naglašavam kako ovo nije nužno mana „Perine“, više je fusnota unutar ovoga teksta koja opisuje, i Sarićevu zbirku, ali i obilježava jedan opšti čitateljski/kritičarski dojam.
Zaključno, zbirku „Perina“, sa svim njenim rascjepima, ne možemo okarakterisati kao knjigu vanvremenske poezije, ali je sasvim sigurno možemo ocijeniti kao pristojan zapis dijelova života Gorana Sarića i njemu važnih trenutaka koje je upamtio i (u) stihovima oblikovao.
1,780 total views, 2 views today
