Piše: Ahmed Burić
Os i jeka
(Nenad Rizvanović, Trg Slobode, Multimedijalni institut i Savez bošnjačkih asocijacija Hrvatske, 2022.)
Šta čini dobru poeziju? To, na prvu, može izgledati kao pitanje od milion dolara, na drugu kao tema za knjigu eseja, a u osnovi je tajna, do koje se putuje dugo i neizvjesno, sa nikada do kraja definiranim odredištem. I izvjesnim krajem. I početkom koji se nalazi u DNK. Nezgodan, dakle, posao koji vas može obradovati dobrim rezultatom, ali i krajnje razočarati ako se većina detalja ne poklopi, što je (s) većinom slučaj. Dobra pjesma treba puno zraka, pokrajinu i vatru, i na njoj čovjeka koji sjedi i grije si ruke, ili je kombinacija situacija, od kojih neke mogu biti futurističke, neke metafizičke, neke nadrealne, a neke bizarne, jer, hm, takav je život, a poezija koja ne spašava život nekog ili nečega, je, parafrazirajmo Milosza, ništa bitno, opsjena, pa se time ne vrijedi više ni baviti.
Kao ni objašnjavanjem: najbolje stvari dolaze iz najvećih dubina. Već dolazimo do paradoksa jer su dubine slijedom fizičke logike smislu okrenute ka dolje, dok su visine rezervirane za duhovno. Zapetljano je to s jezikom, stvari često izmiču imenovanju zbog toga jer nas logika prosto tjera da ponekad krivo mislimo, i zaboravljamo koliko je važno primarno sagledavanje stvari, i njihovo okretanje u perspektivi, kao i to koliko nam interpretacije mjesta ponekad zamagljuju pogled na suštinu.
Ili, ono što je bila ta suština, dok smo spoznavali mjesto o kojem pišemo ili pjevamo.
Zapetljani svijet potleušica kućica baraka tajnih prolaza i dvorišta zatrpanih bačvama sanducima s piljevinom i kutijama s alatima automobilskim gumama zahrđalim štednjacima i pokidanim stolicama. U srcu starog grada niknule su nove stambene zgrade u kojima žive vojna lica pravnici službenice i profesori: muškarci, žene i djeca.
Iz kojeg je vremena ovaj zapis, nazvan Portret, što stoji na unutarnjem dijelu platnice knjige i vodi nas u ovu malu, žutu pustolovinu, pametno oblikovanu rukopisom Dejana Dragosavca Rute, grafičkog dizajnera kojeg će se u kontekstu ove knjige malo ko prisjetiti, ali čiji rad priziva da ste u rukama i pred očima imali neki njegov rad iz devedesetih i dvijehiljaditih, Arkzin i Gordogan, recimo?! Taj, slobodno možemo reći, anti-maskirni, terenski, na prvi pogled sirovi dizajn – čiju zvučnu analogiju možemo naći u, recimo, muzici grupe MC 5, i njezinih kasnijih sljedbenika, a njih je puno, i dosta su važni – uvodi nas u čudni, kako pjesnik kaže, zapetljani svijet jednog grada. Tačnije, jednog pjesnika koji pjeva gradu, i nama koji čitamo tu knjigu, na način koji se pomalo odmiče od onoga što volimo nazivati poezijom. Te prozice koje legendarni pjesnik Vladimir Kopicl naziva prozoidi – što je možda i „tačniji“ naziv za Rizvanovićeve crtice – vode nas u prošlost jednog grada i svijeta koja se možda dogodila, možda se još ima dogoditi, ali događa se i sad, što tekstovima daje jednu izvanvremensku dimenziju. Portret, dakle, je podjednako pjesma iz osamdesetih, kao što je i od danas, jer u srcu starog grada niknule su nove stambene zgrade: tako univerzalan motiv za jednu mikro lokaciju.
A lokacija je, dakako, Osijek. Bolje rečeno, ona je os, apscisa na kojoj su vodoravno poređani toponimi, dok se na zamišljenoj horizontalnoj liniji, ordinati, nalaze osjećaji. Iz toga, slijedom melodijskih asocijacija nastaje jeka, koju tvori upečatljivost stihova, i ona je aplikata, treća os, što je, zapravo, pamćenje koje ostavlja pjesme živim u vašoj percepciji, dugo nakon što ste ih pročitali. Na nešto me sjeća taj grad. Kao da iz knjige pri čitanju izlazi ta pjesma za koji skoro da više nije ni važno ko ju je napisao – a bio je to i ostao Darko Rundek – već ostaju stihovi, poput recimo, onoga zvuk neba je topal i jak. Nije onda čudo da se iz ovih zapisa „javlja“ muzika.
Rizvanović, kao veliki muzički connosieur, i kritičar, je takav i pisac. Iz njegovih slova, na neki način, ističe i muzika, posebno u pjesmama Pejsaž, Na Dravi , Kino ili Divlji čovjek. Sve to teče nekakvim, naizgled, sporim tempom, i metrički, i dakako, sadržajno se razlikuje od, recimo, njegove prethodne knjige poezije Valceri iz Translajtanije. Tamo, uz raznolikost prošlosti koja se dogodila u fikciji, sve manje-više stoji u jednom metru. U valceru, naravno. Ovdje, u Trgu slobode ritam su dale fotografije Željka Stojanovića (Travnik, 1951.), fotografa čije smo ime znali još odavno prije, iz novina u osamdesetima, i kasnije iz Feral Tribunea, da bismo pomalo zaboravili na njega u diktaturi digitalne fotografije. No, neke se stvari i neki ljudi ne mogu zaboraviti. Našavši ciklus fotografija iz 1996., koje je Stojanović načinio za potrebe nekog austrijskog koncerna za koji je tada radio, a vjerojatno povodom neke reportaže, Rizvanović se Nenad upustio u rizičan posao. (Do)davanja tekstualnog (što kod dobre poezije najčešće znači i melodijskog) medija fotografiji, što je „opasno“, jer te fotografije govore same po sebi. Ukoliko posmatrač zna gledati, ili je nekada u životu ubrao gornjogradski Osijek. I njegove nijanse, koje su u vremenu nastanka fotografija bile sive, u stalnim izmjenama crnog i bijelog, odnosno svijetlog.
Opsegom relativno mala, a u konačnici velika knjiga je ovaj poduhvat autora i suizdavača – Multimedijalnog instituta i Saveza bošnjačkih asocijacija Hrvatske. Skoro nevidljiva a skoro i sveprisutna ruka urednika Petra Milata se ovdje, naprosto, mora spomenuti, jer je pažljivi odabir pisma, papira i tiska, nešto što sadržaju daje nove dimenzije. Taj predmet koji čitalac drži u ruci je relikvija memorije i postaje nekakav međaš korpusa koji nije prevelik u ovim kulturama, u kojima se rjeđe „skače“ u eksperiment, dijelom zbog mentaliteta, a dijelom zbog straha od rezultata. Što je u konačnici isto.
U konkretnom slučaju konačnica je, na svu sreću, drugačija. Povijest, mašta, uobličenje, samo su riječi. Koje bez misli o tvorbi odnosa među njima, o zajedničkom, ne znače puno. Kao što ni znanje bez sentimentalizacije u ovakvim slučajevima ne može dati previše. Može biti da su različitost i šarenilo zapisa (svi su „isti“ prema žanrovskoj intenciji, ali različiti u izvedbi i recepciji) upravo rezultat činjenice da stvari iz zamrznutog trenutka u vremenu, prelaze u intimni doživljaj prostora koji stoji na slici, i onda kad te dvije činjenice nisu sasvim direktno povezane. To su one niti koje tvore poeziju, baš kao što pjesnik kaže u pjesmi s naslovom Svjetlosne niti: „Tamnožute sunčeve trake probile su se kroz drvene rolete nasrnule na zid sa sivim tapetama i sad plešu na kraju svoga putovanja.“ Kao da se sve sklopilo u dugom putovanju sobom i odzvanja negdje izvan, u osnovi, ograničenog prostora čitanja literature. Svemir, Stadion, Solarski trg, Kino, Oglas, Utopljenica, sve se to niže u jedan splet intimnog Plana grada, Putovanja u kojem ćete sresti divne, nadrealne stvari kao što je to da šinobusi lete Slavonijom, ali i vidjeti grafit Srbi Raus Satan Panonski. Smjenjuju se divne i jezive slike jednog svijeta koji fizički postoji, Trga slobode koji više ne postoji i Smrti engleskog kralja, zabilježenog perom nekakvog engleskog pjesnika s kraja pretprošlog stoljeća koji je zabasao u ove krajeve doći čuti i zabilježiti priče, pjesme i legende koje su ugrađene u zidove, ulice i trgove toga grada. Jak je to, i većinom magičan spoj općeg i intimnog koji vodi čitaoca od tačke nade u kojoj se u Soliteru još toliko lijepoga može preživjeti , do višekatnice u kojoj života više nema. Jer, svi smo mi, u krajnjem, zatočenici nekih sjećanja, i nekih hodnika, iz kojih, da opet citiramo pjesnika, svemir izgleda tako sićušan. Iz takve perspektive ispada da i nije tako teško napraviti ovakvu knjigu, ali to se može desiti, ili posrećiti samo ponajboljima.
I dobro je da je tako, jer: „Dugo je trg vijorio kao zavjesa i sad se iznenada sam vratio iz svoje prošlosti, samo koja bi to prošlost mogla biti.“ I zadana i izmišljena, i proživljena i ona koju još valja proživjeti jer put do slobode barem je dvosmjerna cesta: ona prašnjava koja krivudavom stazom vodi od svlačionica za pionirsku ekipu NK Osijeka, do puta besmrtnosti kojim se ide u kosmos.
I pticama na žici koje to stoljećima posmatraju.
2,071 total views, 4 views today
