Adisa Bašić
Rodoslov
POVRATAK
neki uzmu svoju torbu
s prtljagom za dva-tri dana
drugi samo neseser
treći se upute praznih ruku
sve počne iznenada
u nekom hirovitom kišnom danu
kad se vrijeme prenaglo mijenja
ustanu i tridesetak godina
nakon svega kažu
bilo mi je lijepo hvala vam
ali ja sad stvarno moram kući
naši dragi starci
protjerani davno iz svojih gradova
ljekari već dobro prepoznaju taj prvi znak
da je um zašao na stranputicu
mi se zgledamo i hvatamo ih
krhke i bijele kao maslačke
vraćamo brižno u krevet
čvrsto obećavamo uvijek iznova
da je sutra dan našeg konačnog povratka
MASLINA I RUZMARIN
mile iz vareša je
pred svojom lijepom kućom u stocu
posadio maslinu i ruzmarin –
oni rastu sporo i na nj se ne osvrću
mile krišom po svu noć
okresuje svoje stare jabuke i šljive
kreči im crna čvornata stabla
danju ga već dobrih dvadeset godina
žeže jarko hercegovačko sunce
a noću mu rane blaži
uskovitlani proljetni snijeg
koji uvijek iznova pada
na behar
na voće
RODOSLOV
obračunavam se danas
sa zločincima iz svog rodoslova
bišćem ih brižno
sakupljam književnu građu
posvuda tanjež
tek jedan daidža domobran
a i on pijanac i budala
do koje niko nije previše držao
ostalo sve – pobožni čestiti težak
od slabog interesa za rat
ako već mora –
onda uvijek radije žrtva
s očeve strane tek malo bolje
kabadahije, kavgadžije, šverceri
i poneki sitni lopov
ali u ratu – ako su ikako mogli – dezerteri
sva porodična robijanja
sasvim neslavna –
ukradeni auto džeparenje
pokoja vila u njemačkoj
nešto književnog potencijala
ima tek jedan rođak – vozač tramvaja –
koji je nekog nesretnog pješaka
odležao u foči
nikad vojskovođe
nikad heroji
generali
nikad borci za svetinje
o moji lijepi promašeni pretci
o vaši mali beznačajni životi
koje nikad neću trampiti za književnu slavu
kako mi samo grudi punite ponosom
kako mi dajete snagu
da hodam uzdignute glave
ŠTA SMO IZ NJIHOVIH PJESAMA NAUČILI O VELIKIM PJESNIKINJAMA I PJESNICIMA
oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost
one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu
kako da ne umru od sopstvene ruke
te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe
POKOJA RIJEČ NAD MOJIM GROBOM
nipošto komemoraciju!
neću profesora koji je zaboravio naočale
pa izmiče i sriče
govor u kojem ni zrna mene nema
neću loš razglas jedan jedan
ni moderatora s krutom fasciklom
neću tužna lica koja zijevaju
ni svoju poveliku sliku u jeftinom ramu
nad mojim grobom mogu govoriti samo oni
s kojima sam se voljela
u biografiji moraju imati
najmanje stotinu sati
gustog razgovora sa mnom
u zadimljenoj kafani
nad premalenim stolom
riječ mogu uzeti oni
koji su u mene gurnuli barem prst
oni koje sam mogla nazvati zbog zanoktice
ili zbog misli o samoubistvu
oni koji su mi kuhali
ili moja stopala držali u svojim rukama
opraštati se mogu oni
s kojima sam barem jednom
zauvijek prekinula sve veze
oni s kojima sam dočekala jutro
oni pred kojima sam povraćala
pišala srala ili plakala
ako već treba reći koju riječ
neka to učine oni
kojima nisam vratila knjigu
koje sam vozila dugo dugo
koji su o meni pričali najgore psine
nipošto poštovane dame i gospodo
okupili smo se danas ovdje
nipošto odajmo počast
radije poneka mucava rečenica
bez vješte poente na kraju
i loš govornik koji bi svakog trena
mogao briznuti u plač
6,675 total views, 2 views today