Dragoslav Dedović : “Koričenje”


Dragoslav Dedović

Koričenje


Pod Ladonjom

očima prvog iz plemena Histri
znaš pogledati uvalu i otoke
broševe na plavoj plohi
ali mu ne možeš uhvatiti misao
možda je nije ni bilo
samo divljenje od kojeg
jezik postane trom
možda nešto poput molitve
božanstvu vode
ili psovka pošto nema dalje
gledaš tim očima ali misao ti
bježi u soli se rastvaraju
prva značenja razotkriva se
smisao samovanja u blistav dan
ćutiš kao mnogi prije tebe
dok more govori

Veli Brijun

Karmen je u najboljim godinama
mramorni holovi mutni sjaj kvaka
korozija na dnu otmjene kade
s balkona vidiš luku i čemprese
tišina je gusta more tiho
sa zgloba ručice za tendu zidom
četvrt stoljeća prokapava smeđa sluz

ovako su dakle ljetovali
oni kojima si vjerovao oni
koji su smišljali izdaju dok si
880 kilometara jużnije
u sindikalnom odmaralištu
još prije prvog brijanja drżao za
ruku cigančicu iz Borče

Karmen, Karmen – socijalistički
luksuz zaustavljen u pokretu
sjene crvenih burżuja u blagoj
noći čileansko vino iz Lidla
proliveno po stolnjaku
globalizaciona šara
zagonetnog smisla

rajski krevet sred muzeja koji se kruni
u san ti dolazi gipsani Brozov lik
njemu niz obraze klize riđe suze

Koričenje

dućan miriše na memlu i lijepak
čovjek koji zašiva rašivene knjige
nije više mlad
naočare na vrh nosa oznojen potiljak

a iza njega u kadar stupa noga sa
crnim salonkama i pantalonama od
engleskog štofa

razvijaš nevidljive slike:

unutra ulazi mršavi brko i stavlja
svežanj hartije na stočić kraj majstora

ćirilični krasnopis izučen negdje u Šapcu
pedeset i sedam pjesama posvećenih Aneti

Rodoljub nikada neće doći po knjigu
jer april je četrdeset i prve

njegova sestra dolazi jednog jutra
majstora su odveli na Banjicu

šegrt koji je preuzeo posao sjeća se
lijepo ukoričene pjesmarice

na zidu je fotografija
majstor i noga što stupa u kadar

sestra daje knjigu njegovoj ćerci
čim preraste sirotište i pođe u Bosnu

tamo svezak uzimaš s police
kraj sedamdesetih na radiju Drugi način
lile su kiše na staklene krovove grada
djedov kitnjasti rukopis i vapaji
neshvaćene duše

pa još jedan rat
pogodak granate sa Visa
geler u telećoj koži korica

vojnici motaju osušenu koprivu
u žućkaste stranice i pućkaju

djedova slova lebde nad kasabom
oko koje se tuku tvoji školski drugovi

ali fotografija je sačuvana u dalekom velegradu
monografija Stari beogradski zanati

jedini trag djedove želje
da bude ukleti pjesnik a ne prokleti oficir
koji u logoru umire od tuberkuloze

Dodžova molitva

dodž u sumrak hvata tercu
hodžinom glasu molitva i
cvilež pletenica o koju
će nedjelja iznad kasabe
objesiti noć

mjesec viri kroz crne oblake
žareći im rubove nalakćen na
doksat spram puste ulice
izgovaraš u sebi imena
raseljenih komšija
imena mrtvih

razaznaješ obrise srušenog
spomenika dovikuju ti
drugari iz skandinavije iz
australije upiši i naša imena
u ovu noć kao u knjigu

prozivaš jednog po jednog
kod Gajine trafike koja je
čista fikcija nabrajanje
traje duže od molitve

dok odlaziš jutro bijelom tintom
premazuje tragove ali nešto ćeš
ponijeti sa sobom

na struni između ušiju
treperi dvoglas hodže i dodža
u takvoj noći i avlijaner bi da bude
tvorčev bek vokal

Peronska

željeznička stanica u velegradu
mjesto na kojem narkomanka
ponavlja kao refren
otićiću u poljsku, svinje
otići ću

pod bežičnim hotspotom telekoma
crnac blago hrče sunčane naočare
štite od uroka u pet ujutro
turski rasta žica cigarete pramen
umora u oku prodavca
vrućih pereca

duž praznog perona tračak
njenog parfema crven trag
svjetla posljednjeg vagona
zamiče preko mosta

guma staklo neon ukus
metala ljepljivi dlanovi
kolone bivših putnika
u zoru dolaze ovamo da se
uguraju u zagrljaje

to je ona mala jeza
u poljupcu u trpkom
sjećanju na
njega

Srča

cjepanice pred podrumom slute mraz
tronogi pas obigrava oko kosti
na ćilimu se suše paprike
raskoš oktobarskog predgrađa
grafiti još obaraju vladu koja je
odavno pala i djetinjstvo nikako da
prođe njegova srča unaokolo
čim je opaziš iznutra te žigne
oštro prisustvo potopljenog svijeta

Uberi dan

juni sjenama šara po šolji
vedar dan obećava radost

obično se svojih mrtvih sjetiš u bosni
kad jesen razvuče pramenje magle
od Visa do Borogova

ali ovaj put svi su na Košutnjaku
u blagosloveno jutro čekaju
dodir usana i mliječne pjene
da ti došapnu – carpe diem!

 5,162 total views,  4 views today

Komentariši