Marko Vešović : Jamačna je samo jama


Marko Vešović

Jamačna je samo jama

MUZI

l. Logos i lotos

Tren kad zavijan sam – zrcala mi vele –
Snijegom sjedine, a aprilski zelen.
I ko da njim netom jata proletješe
Anđeoska – nebo tako čisto bješe.

Bar nakratko svijet ne čini se tužnim
Ko ždralinji krici za morima južnim.
I nek podnebesje na trenutak bude
(Šta mari ako ga gledam okom lude?)

Bjelasica kojom – istina je sušta –
Šuma se uspinje, a snijeg se spušta.
I rat zaboravim, jučeranji – zar ne? –
U kojem postaše hulje legendarne.

U iglu, sve luče kojim zrače klači –
Povijest, da veze nevene, uvlači.
Ali, pošto ne bih sa sobom da ratim,
Obavezujem se da, nikomu, rečem:

Život – bog jedini u kog vjerovati
Vrijedi na zemlji. Ni on dugo neće.
I mnoga negdašnja opsjena je mila,
Jer svakoju duša teško je platila.

Od Njenog smiješka, u mojoj urni je
Malo šire, lakše, malo azurnije.
Nek sam ko Indusi: gdje stavljamo Logos,
Njima, skromnijima, dovoljan je Lotos.

Nek sam ko ciganska pjesma što, sve mlađa,
Iz vječne se skitnje i bijede rađa.
Prem život biće mi, znam, nakon tog trena,
Bruj pira iz tuđeg sela udaljena,

I ne ja od njega, već od mene, kao
Od kakve sablasti, on je pobjegao.
No neka mi svijet bude kašto, sele,
Zavijan snijegom, a travanjski zelen.

I ponekad nada neka mi zasviti:
Kad jednom ne budem ništa – sve ću biti.

2. To majčina dušica miriše

Sjeni Šerifa Krge

I

Izblijedjela naslonjača, hroma
Kao Tamerlan, u njoj preminuli
Moj drug što živ je volio veoma
Kada mu kažem: “Đe si, dervišino!“
Njegove riječi sad mi kade Kinom.
Ili to bješe, možda, s neba soma?
Pred njim se nisam prepuštao huli –
Ne Boga, kog nema, no velikog druga
Da ne uvrijedim. Od koga smo čuli
Priče iz kojih izgrijava duga
U srči na smeću. O traženju doma
Za izbjeglice. Stoga mu je svaka
Bila birana. Ne može na ino
Od božijeg čovjeka. I kucanje ure
Blijedo ko da u Rajvusa kuga
Opet će, ili je noć uoči smaka,
Što sobičak puni da li vražjim kotom,
Da li naprosto zagrobnom tišinom.
I pretvara ga u nebeski ured
Gdje ne postoji ni prije ni potom.
Kao da se vječnost u trenutak uli.
Moj drug priča kao da jaše na muli.

Dok sa ognjišta čvornovato drvo
( I zato mu je vatra tako jaka
I kao jato balerina laka) –
Opijalo me je skoro kao vino
Jer je mirisalo na davno, na prvo.
Mirisalo je daljinom, davninom,
Ili to bješe baba-Stakin oman.
I ko zna gdje pašče iz djetinjstva tuli.
A ja kao koru za trubu da gulim.
I kao sjekirom svojim su kikotom
Prosijecale led polarni cure.
Kako mi reče jedan ruski roman.
I, zacijelo, bilo bi mi fino
U takove se božanstvene ure
Tiho, na prstima, rastati s životom.

II

I, odjedared, kao nakon groma,
Kroz tavanski prozor udarnički krene
Majčina da mi dušica miriše,
Ili to bješe, možda, s neba soma?
To ti je onaj mirluh u tri smjene.
Za mrtvoga druga i još živog mene.
I za insane samljevene, prazne.
Izblijedjele rajeve nam riše
Iz doba kad bili predmeti su laki
Ko lepuh maslačkov. Da svi zaborave,
Barem nakratko, da nas je opaki
Demijurg bacio na to mjesto kazne,
U te, podljudski podsvijete,
Što nalik jednoj od onih si jama
Koje bombe avionske prave,
I gdj je duša nesrećna u nama
Ko u sirotištu bezimeno dijete.
Miris od kojeg vidiš čak do Jave.
Ko da je ispisan prastarim runama
I od njega sestra postaješ žunama,
Dunama, kunama, lunama, Unama.

III

Mirisalo je za svakoga stvora,
Živog i bilog, ko kakva molitva,
Da, na trenutak bar, znamo u buri
Gdje je za naše čamce bila bitva,
Da se ne misli bar o dugovima
Tolikim Bogu (a još više vragu)
Mirisalo je vječnim jugovima,
I tim da svijet nikome ne mora,
Barem u te čase, ličiti na ragu
S kičmom kao britva
I da svi puti kašto vode u Rim
I da nam životi nisu svagda tmuri
I prazni poput onih razgovora
Sa starim školskim drugovima
Viđenim nakon četrdeset ljeta.

Majčinom dušicom ko da veli vjetar:
Ako ne na spilju s čarobnim sigama,
Nek svijet bar liči na nedjelju, i na
Baš onu kad krpom čisti se prašina
U rafovima sa knjigama.

I dok pseto iz djetinjstva tuli,
Miriše majčina dušica i stoga
Da oćutimo ja i preminuli:
Odvojeni smo zasvagda od rulje
Koja vječito kao pašče laje
Zahtijevajući, sele, novog Boga
Ali posve ko prijašnji da je,
I takav joj ostane što dulje.

I ko zna koliko valja zloputati,
I ko zna Leti šta sve treba dati
I koliko srce mora biti ledno
Prem daljine davne uvijek je žedno
Da sve ovo duša slutnjom ti uhvati
U mirisu jednom?

3. Kao u Šoljana

I.

Prijateljici, nazvaću je Tonja,
Prijateljici, što je, dabome,
Čekala na vrancu bijelome
Kraljevića, a udala se za konja,
Kažem, u časima kad nas tereti slome:

Ostali su mi samo pisanje i šetnje.
I trun, iz djetinjstva, nedogleda ljetnjeg.
I sjećanja iz šetnji ovim Karakazanom
Zelenim od buđi
I sjećanje na sjećanja mojih prijatelja
Koja bjehu krcata sjećanjima tuđim
Na sjećanja tuđa. Borhesovski kazano.

No još ima prizora čije me strave
Razgale. Stati, gledati, da se Muzi reče:
Znaš. Ima u ovom svečanoga nečeg,
Ko tren kad dželat zasukuje rukave.

I kušam je, za čajem,
Tješiti svojim beznačajem:
Moj život oči drugih s pravom vide
Otprilike kao zrnce pijeska
Sa Keopsove piramide.

Šta ćeš, takva je volja nebeska.
Ili nam je tako pao grah.
I možeš tek reći po bosanski: Jah!

II

Pokušah je tješiti vlastitom prazninom,
Što doduše u vrlo časnoj
Izborena je bici:
Ima trenutaka kad iščili jed i
Kad oćutim jasno
Gdje u duši slažu se gubici
I to u meni možda je ono fino
Što još vrijedi.

Onda mudrosti Tvrtkove malo:
Mora se živjeti. Ma šta to znalo
Značiti. Ma kud nas to odvelo.
Jer nema ništa drugo. Ni više.
Ni mimo.

Neke sitnice samo mi pamtimo
I kad bismo umrli, to ne bi živjelo
Nigdje i nikad više.

Recimo, cjepanice koje su, dok gore,
Mirisale kao da nisu tu da toplinu daju
Niti kolibu da obasjaju –
Nego su prinesene na žrtvu. Nečemu gore.
Svijet bi bio, bez nas, mrvu siromašniji.
I možebiti strašniji.
Uz to, mora se besmisao reći.
Jer zna od smisla biti nekud preči.

Mada ne vjerujem u pjesmi i jednoj
Da može iko smrti reći: Vale!
Kada sjednem sada
Da stihove skladam,
Izvan sviju zebnji, iznad sviju nada,
I vidim sve do papljanskih Poljana,
Meni je sasma očigledno:
Što više bježiš, manje si joj dalek,
Kao u Šoljana.

4. Jesenje lišće

Vazdan u grlu gvalja mi je
Čemera starog i ne jenja
Ni od tog lišća koje vije
I sa zvijezđa i s kestenja.

I neće, ma šta napisao,
Da se iz mrtvog sna probudi
Ništa što liči na smisao.
Čak očito je da produbi

Svaka od knjiga koju voljeh
Nepoimanje tog svijeta
U koji, ko u minsko polje,
Zabasah prije mnogo ljeta.

Jer kad magleno to povjesmo
Rastopilo se, sele, jasno
Bješe: što rano zavoljesmo –
Razumjeli smo svagda kasno.

Možda bi – ker mog oca Crni
Da mi još jednom lizne ruke –
Prešao moj mrak u srebrni
Nezemni eho limske huke.

Odjednom čiste sreće talas:
Duši je divno kada snije
Budna papljanski davni snijeg
U kojemu se smrzavala.

I ko da jesen k žiću mami:
Navijala je suhog lista
Da ova staza, vazda ista,
Nakratko bude drukčija mi,

Da Sarajevo rudi i sja
Mrvom onog što moje još je
Zato što grk je miris lisja
Kojim zove me rodno jošje.

5. Ipaljka

I

Rudastih glava, curice dvije,
U bijelome, u parku, na ljuljačkama.
(U Papama – ipaljke su ih zvali).
Sad mora da je u njinoj duši
Kao pod tušem kad se pjevuši.
I uličnim dok se mačkama
Zagledam u oči kao da me nije
–Toliko iz njih divljeg života bije –
Odnekud su, ne znam što, vali
Crnomorski se, sele, pričinjali
Dok huči borje u zraku,
Kao Borisu Pasternaku.

Svud pitomina i ljenost i lagoda
Ko da to nije uopće Rajvosa
Već zanjihan na vjetru šaš rosan.
Ili kao kad ti se miris divljih jagoda
Zimi iz ničeg stvori.
I, kao da sam u Maina-gori,
Mislim na Tjen Šan – ime što liči
Zvuku kada se oštri kosa,
Otkud izlijeće mnogi pričin,
Na Hanoj sa šest stotina pagoda,
Na divno ime Indigirka,
Što duši nudi mrvicu smirka.
Čak se pričiniti zna i meni,
Sve više pepelnom, sve više sjeni,
Kao da nije u ovoj zemlji ama
Baš nikad radila ničija kama.

II

Više mi nije, sele, što sam sjena
Koju kao da baca kip od voska
Već što na mijenjanje vremena
Tu sjenu, sve češće, boli svaka koska.
I nije čudo što smo, čak uz vinske čaše,
Svijet i mi u njemu, sve više sivi:
Odavno u svakom razgovoru našem
Triput je više imena mrtvih no živih.
Čak i po božanski sunčanu danu
Krti smo kao vazne iz Sevra.
A život može se vagnuti na dlanu
Tek pošto ode nevrat.

I dok, dvije, rudastih glava,
Djevojčice se u bijelom
Na ljuljačakama ipaju
I mora da je u njinoj duši
Kao pod tušem kad se pjevuši –
Mislim se: posmrtna slava
To ti je isto kao da pepelom
Tvojim se posipaju.

6. Jastreb

Naučio me tome otrov tisa,
Tisućgodnji što u snu još mi šumi:
Dugove svima vratih, a što su mi
Svi dugovali, zasvagda otpisah

I u noć nesna čini se: mom lešu
Po ukusu će biti da hetera
Rashodovana i hromi veteran
Na mom pogrebu il grebu zaplešu.

I šibicama – njih struje vazduha
Ne gase – jošter kreskam u špiljama
Čija prostranstva, iako miljama
Mjere se, štalskih prepuna su zduha.

I, ko u svjetlu zadušne svijeće,
Tad zavičajne prebrajam bezdane
Iz kojih svagda moglo bi da grane
Po jedno sunce. Ali nikad neće.

I tu istinu, što možda u vjeru
Prešla je, neka ne prešuti rima:
Čovječji stvor je Rona koja ima
Uvir i izvir u istom jezeru

I sve dok jastreb, ponad kraja kršnog,
U azur s krikom u sjećanju tone,
Život još nije ko Šekspirov sonet
Koji je lišen dvostiha završnog.

 6,154 total views,  2 views today

Komentariši